Apokalipsa sada

U istoriji rokenrola dvije su klasične verzija pjesme All Along the Watchtower. Prva je originalna, u izvedbi samog autora – Boba Dilana, s njegovog albuma John Wesley Harding; druga je, naravno, Hendriksova za koju gotovo da postoji konsenzus da je najbolji cover svih vremena. Ja je, međutim, nisam otkrio ni preko Dilana ni preko Hendriksa. Njeni su mi se zarazni rifovi prvi put uvukli u glavu 1988. ili 1989. godine, u vrijeme dok je u travničkom kinu Lašva prikazivan film Rattle and Hum. Ta koncertna izvedba snimljena u San Francisku kasnije je uvrštena i na istoimeni album U2-a. Nije tad bilo interneta i nije bilo jednostavno doći do teksta zvanog lyrics. U boljem slučaju neko bi imao ploču, pa bi se tekst mogao prepisati sa omota. U gorim (i češćim) slučajevima, do teksta se dolazilo tzv. skidanjem. Pjesma bi se slušala sa olovkom u ruci, poslije svakog stiha bi se pritiskala pauza da bi se na list papira ispisalo ono što je slušalac mislio da čuje. Logično je, naravno, da je često dolazilo do grešaka i zabuna…

TRI AKORDA I ISTINA: Ipak, tekst pjesme All Along the Watchtower pri pjevanju je lako razumljiv. Moje zabune su bile druge prirode. U pominjanoj U2-ovoj verziji postoje, naime, stihovi koje Bono improvizuje, a za koje sam isprva mislio da su integralni dio pjesme. Ustvari, ne samo da sam mislio da su ti stihovi integralni dio pjesme, mislio sam da su to ključni stihovi pjesme, da je u njima njena poruka. To je onaj dio gdje se kaže: All I’ve got is a red guitar, three acords and the truth/ All I’ve got is a red guitar, the rest is up to you, a što bi otprilike značilo: Sve što imam je crvena gitara, tri akorda i istina/ Sve što imam je crvena gitara, sve ostalo zavisi od vas (ili: od tebe). Ima tu nečeg što liči na Štulićevog Jablana („Da li lažem kada kažem da je sreća u tri stvari, dobroj ženi, gitari i bogatom tati koji uvijek nešto radi?“), nečeg od onog Springstinovog ponosa gitarom koju je naučio da govori (Now I’ve got this guitar and I learnt it how to talk), nečeg programskog, što je istovremeno i nepretenciozno i strašno pretenciozno. Nemam puno, kaže pjesnik, nemam skoro ništa, ali to što imam meni je dovoljno, od toga živim, a u tom što imam je i istina. Jer istina nije komplikovana stvar, istina stane u tri akorda. Ali opet u rokenrolu ni istina sama po sebi nije dovoljna. I istini treba publika. Crvena gitara i tri akorda bez publike ne čine istinu. (Publika, naravno, može biti brojna, ali može se sastojati i od jedne jedine osobe, one, recimo, kojoj je pjesma posvećena.) Druga zabuna u mom djetinjskom razumijevanju pjesme polazila je već od naslova. Nisam, naime, ranije čuo za riječ watchtower. Nisam, ipak, mislio da je nužno da konsultujem rječnik. Znao sam da je watch – (ručni) sat, znao sam da je tower – kula. Šta drugo, dakle, može biti watchtower negoli sahat-kula? Biće da nije nevažno da se ova zabuna (za koju ću mnogo kasnije saznati da se stručno naziva „naivnim prevodnim ekvivalentom“) zbiva u Travniku, jer je Travnik – kako su nas udžbenici učili – jedini grad u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj Jugoslaviji, s dvije sahat-kule, dok su brojni lokalpatrioti opseg jedinosti po pravilu proširivali u „jedini na svijetu“. Kao klinac sam, znači, mislio da Dilanova pjesma koju pjeva (i) Bono govori o sahat-kuli. Nisam tad pojma imao o Dilanovom istanbulskom porijeklu, i dobro je da nisam jer ko zna šta bih na tom tragu izmaštao.

DIJALOG U PAKLU: Uskoro sam, ako nikako drukčije, a ono uz pomoć višejezičnih brošura Jehovinih svjedoka, shvatio da je watchtower zapravo ona biblijska kula stražara. To, međutim, nije učinilo da se o pjesmi dublje zamislim. Nisam valjda ni mislio da postoji išta dublje u te dvije labavo povezane scene: dijalogu lude i lopova te opisu prirode i društva. Kad me je nedavno jedan trinaestogodišnjak upitao o čemu je zapravo riječ u toj pjesmi, poslušao sam pažljivo onih pet-šest najslavnijih verzija, prevodeći samom sebi, bukvalno i u prozi, cijeli tekst. Malo sam i proguglao naslov pjesme uz dodatak riječi „interpretacija“ i „analiza“, ali nisam bio ništa pametniji. Melodija mi se, međutim, uvukla u uši, a tekst mi je djelovao sugestivnije nego ikad, sugestivano i kao poem, ne samo kao song. Ne znam zašto, ali bio sam siguran da ju je Dragoslav Andrić preveo u Stereo stihovima. Prevario sam se. Nema boljeg načina da se neku pjesmu shvati i usvoji od pokušaja da je se prevede. Tako sam odlučio da probam da prevedem All Along the Watchtower. Nisam se na početku mučio s naslovom, važnije mi je bilo imenovati dramatis personae. Tu je joker, a tu je i thief. S potonjim ćemo lako: ili lopov ili razbojnik, ali šta ćemo s prvim. Joker je luda, lakrdijaš, šaljivdžija, budala, džoker. Sve je to fino, ali nijedna od tih riječi ne znači ono što u ovoj pjesmi znači Dilanovo joker. On je kod Dilana simbol umjetnika. Ne mogu ipak joker prevesti kao umjetnik. Mogu, međutim, kao pjesnik. U našem jeziku, ionako, ne samo kolokvijalno, kad kažeš pjesnik skoro kao da si rekao i budala. Dobro, ali o čemu tu razgovaraju pjesnik i razbojnik? Pjesniku je teško, muči ga konfuzija i traži izlaz. Jedni (tajkuni) nezasluženo žive bolje od njega, drugi (seljaci, a i radnici) takođe nezasluženo žive gore od njega, a ni jedni ni drugi nemaju, što bi se reklo, pravi sistem vrijednosti. Razbojnik pokušava da ga smiri. Govori mu, a to nije nevažno, ljubaznim tonom. Govori mu da se ne nervira, da ne shvata život preozbiljno. Nismo nas dvojica žutokljunci, tako mu još kaže, svašta smo već vidjeli, pa nije vrijeme da se sad prenemažemo, posljednja su vremena.

JAHAČI MAGLE: Poslije dvije dijaloške strofe, dolazi stih koji se otvara naslovnom frazom. Kako prevesti All along the watchtower? Bukvalno rješenje Duž cijele kule stražare doima se neprikladnim. Takvu sliku jednostavno ne mogu da zamislim. Ali kakvu sliku vidim? Ono što vidim je prizor iz vesterna, sa ogromnim istorijskim ehom, od Troje do Masade. Ne vidim, naime, da prinčevi stražare vertikalno, cijelom visinom kule, nego horizontalno, cijelom dužinom tvrđave. I ne stoje prinčevi bilo gdje, stoje na osmatračnicama. Tako da All along the watchtower biva Na osmatračnici duž cele tvrđave duge. Takvim rješenjem čak se čuva i aliteracija; all along se preslikava u duž duge. Dok prinčevi drže stražu, žene dolaze i odlaze, baš kao i bosonoge sluge. Seljaci koji kopaju zemlju i sluge što idu bosih nogu spadaju među simbole svijeta što je osuđen na propast. Prinčevi to znaju, toga se i boje, zato stražare. I žene to znaju, tačnije rečeno – naslućuju, žene čiji je položaj u svijetu osuđenom na propast bliži položaju seljaka i bosonogih sluga, nego položaju prinčeva. Prinčevi, dakle, gledaju u pusti pejzaž pred sobom i isprva ne vide ništa. Zatim se još uvijek ništa ne vidi, ali se nešto čuje: zavijanje divlje mačke. Zatim se na horizontu vidi oblak prašine, a onda se, i prije nego se začuje topot konja, ukazuju dva jahača. Topot se neće ni čuti, začuće se još samo rika vjetra. Tu pjesma završava. Nameće se pitanje: Ko su ova dva jahača? S jedne strane, naravno, logičan je odgovor da su to pjesnik i razbojnik, dva lika koja smo upoznali u prve dvije strofe. S druge, međutim, pjesnik i razbojnik su možda i dio svijeta osuđenog na propast, svijeta pred kojim stražare prinčevi, svjesni u dubini duše da je svaki otpor uzaludan, a dva jahača su jahači apokalipse za taj svijet, svijet u kojem pjesnik i razbojnik nisu prinčevi, ali nisu ni bosonoge sluge. Bilo kako bilo, pjesnik je bio u pravu. Izlaz postoji. I apokalipsa je neko rješenje.

…i Bob Dilan