Svega se Srbija nagledala u doba naprednjaka. Ono što doskora nije vidjela bili su organizirani napadi na komemorativne skupove. Čitalac zna – riječ je o petnaestominutnim blokadama ulica čiji je cilj sprečavanja zaborava i utvrđivanje odgovornosti za petnaest žrtava iz Novog Sada. Na sve te mirne žene i muškarce nasrću naprednjački funkcionari sitnijeg zuba izigravajući građane u amoku.
Gradonačelnik Beograda kaže da im je to dužnost. I Šapić bi lično voštio kakvu djevojku ili momka – a možda i stariju osobu bez obzira na pol – samo da se u pravo vrijeme zatekne na pravom mjestu.
Otkud ovaj nedostatak elementarne ljudskosti? Otud što „Srbija ne sme da stane“. Ovu parolu Vučić je raširio poput kišobrana nad sobom i svojom partijom. Nada se da će njome pokriti sistemsku korupciju, bahatost, lopovluk, nestručnost, amoralnost, bezosjećajnost, epske otimačine…
Jer što je petnaest života naspram petnaest miliona evra narodnog novca u džepu nekog iz vladajuće kaste? Bože moj – nesreće se dešavaju, ljudi stradaju, idemo dalje, rušimo, zidamo, gradimo… Važno je samo da se turbina koruptivnog i predatorskog biznisa vrti i dalje. Brže, jače, bolje.
Izuzme li se navedeno, Srbija odavno stoji. Ona je zemlja sa javnošću polomljene kičme; zemlja bez elementarnog društvenog dijaloga u kojoj se vlast zasniva na otrovnom koktelu obmana, nasilja i psovanja; zemlja gdje samoproklamirane patriote zatiru njena prirodna i duhovna dobra kao kakvi unutrašnji okupatori; zemlja čiji „kvantni skok“ oličavaju mrtva djeca u školi, poginula prolaznica od otpalog kotača raspadnutog gradskog autobusa u prijestolnici, jeziva smrt putnika pod palom nadstrešnicom na rekonstruiranoj željezničkoj stanici…
Narod zna: primjena zakona razmjerna je položaju u režimu – što je viši, nedodirljivost je veća. Obraćanje javnosti Ane Brnbić okružene policajcima u crnim odjelima i bijelim košuljama zato izgleda kao uvodna scena iz kakvog apokaliptičkog naučno-fantastičnog filma: ona i njeni partijski ortaci su moderni feudalci, Srbija njihov feud, a građani kmetovi na milosti i nemilosti velmoža. Kako bi sama predsjednica Skupštine sažela – „I šta tu kome nije jasno?“
Da li ipak protesti nakon tragedije u Novom Sadu otvaraju krizu vlasti? Možda, ali nije važno. Srbija je u dubokoj krizi da ne može biti dubljoj.