
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Sergej Trifunović, čovek brojnih talenata od kojih je jedan da upada u nevolje, navodno je priznao da je paketić marihuane koji je policija pre neki dan zatekla kod njega imao „za ličnu upotrebu“.
Tu mu se odmah može verovati na reč, nikad nije krio da duva.
Ali, nije ovo tekst o Sergejevim mukama – da nema ove, našao bi on neke druge muke, a javnost bi ga slavila kao vagabunda ili kudila kao ispraznog ekscentrika, već kako ko voli.
Šteta je, ipak, ako (ni) ova stvar ne skrene pažnju javnosti na bizarnu okolnost da bi Trifunović mogao na robiju jer, eto, voli da duva. Puni su zatvori takvih kojima je nađeno nešto marihuane „za ličnu upotrebu“.
Bizarno, kažem, jer policija, pravosuđe i čuvari u Zabeli i Padinjaku bi valjda trebalo da imaju pametnija posla od toga da zatvaraju uživaoce marihuane.
Mogli bi, šta znam, da hapse i gone kriminalce, da nađu telo dvogodišnje devojčice umesto što su do smrti umlatili jednog od osumnjičenih. Ili da obrate pažnju kad tri kretena usred zatvora drškom od metle nasmrt siluju starca koji je, uzgred, mardelj zaglavio takođe zbog banalnosti.
Cinik bi rekao da je Trifunović samo pazario na pogrešnom mestu. Da je diler imao državni pečat – vidi pod „Jovanjica“ – onda bi sve bilo u redu.
Alkohol i kocka dobrodošli
Neke srećnije zemlje odavno legalizuju ili barem dekriminalizuju marihuanu i mnogo koji dobar domaćin će to pripisati zapadnoj dekadenciji i hedonizmu.
Ali, o tome nikad nije bila reč. Već o bazičnoj ljudskoj slobodi da čovek uživa – ili se umereno truje – u čemu god hoće, sve dok ne šteti drugima.
U zemlji gde je alkoholizam poput pandemije, a kockanje je najveći biznis i rado viđen oglašivač u svim medijima i sponzor svih sportskih priredbi, posebno je bizarno ostrviti se na marihuanu. Šta alkohol i kocka mogu da urade na razaranju porodica i društvenog tkiva, to marihuana nikad neće biti u stanju.
Brdo je studija pokazalo zašto se trava smatra „lakom drogom“ ili zašto bi mogla biti legalna. Stvar je osetljiva kod mladih, onih kojima moždana kora još nije sasvim razvijena, ali to nije razlog da trava bude sasvim zabranjena i kriminalizovana, već da se njom rukuje odgovorno.
Te srećnije zemlje legalizacijom nečega što je ionako sveprisutno obezbeđuju da ljudi duvaju kvalitetno, neprskano i provereno, pa još i da država na tome zaradi umesto što zarade kriminalci u dosluhu sa policijom i režimom.
Ovde ne smeju ni teško bolesni
U Srbiji pak ljudi teško bolesni od opakih bolesti, čiji pakao dokazano ublažava jedino trava, godinama preklinju da se omogući konzumacija makar u medicinske svrhe. Uzalud.
Ispada tako da difuzni malograđanski strahovi idu u prilog kriminalcima – njima je super da marihuana bude sa one strane zakona, jer to garantuje debele marže.
To je sve nakaradno i sumanuto, ali se ne vidi u moru drugih sumanutih okolnosti.
Tako bi bizarni slučaj Sergeja Trifunovića možda mogao da doprinese opštoj stvari. Ne ide da Sergej niti bilo ko drugi guli robiju jer voli sve što vole mladi, a i stariji.
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve