![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Francuska_izbori_2_30-309x232.jpg)
Nuspojave
Treba se znati bojati
Ne boje se odgovorni ljudi carinika ili predsednika, nego se boje suseda, rođaka, prijatelja i mnoštva neznanaca s kojima dele političku zajednicu, te naposletku i samih sebe
NUNS nije nastao ni slučajno ni iz nečijeg hira nego iz potrebe koja je još ponajmanje bila “sindikalna”, nego je pre svega bila potreba za odbranom vlastitog ljudskog i profesionalnog dostojanstva
Najsuptilniji marksistički mislilac Gručo Marks rekao je da nikada ne bi prihvatio da bude član udruženja koje bi njega prihvatilo za člana. Šta ti je dijalektičar! Ja nisam tako strog ni tako dosledan: omaklo bi mi se, mada vrlo retko, da prihvatim neko članstvo, ali sam znao da u tome neće biti mnogo sreće niti vajde ni za mene, a kamoli za drugu stranu. Jer sam, u osnovi, loš član: ne dolazim na sastanke ni skupštine, ne sudelujem u Aktivnostima, sklon sam zaboravljanju plaćanja članarine, ako me zovu negde na nešto uglavnom se pravim mrtav. Sve u svemu, sačuvaj bože. Figuriranje je uglavnom maksimalna mera mog angažmana u kolektivnim stvarima: eto, Član sam, i to je to.
Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) ovih je dana obeležilo trideset godina od osnivanja. Bilo je to, dakle, 1994. godine. Član NUNS-a postao sam 1995. ili 1996, u još skoro pa bebećem uzrastu žurnalističke asocijacije, a na predlog/nagovor kolega i prijatelja iz “Republike” (Nebojša Popov, Miša Stanisavljević, Mirko Đorđević, Dragoš Ivanović, Olivija Rusovac, Nastasja Radović, Rade Veljanovski, Tamara Kaliterna, Slavica Vučković, ponekad Pero Mužijević, Raško Kovačević, arhitekte Prodanovići…), koji su/smo se okupljali dva puta nedeljno u tadašnjim prostorijama NUNS-a u Knez Mihailovoj. Još se sećam tamnobraon telefaks mašine na sekretarskom stolu, kojom sam tekstove slao u Novi Sad, u “Nezavisni”, baš kao što sam iz Novog Sada, sa isto takve mašine NDNV-a u Zmaj Jovinoj 4, slao tekstove u Beograd. Ne pitajte me, vi mlađi, šta je tačno bila ta telefaks mašina: jedva da i ja pamtim kako je šljakao taj kratkoveki prelazni oblik između analogne i digitalne paradigme življenja i pisanja. Znam samo da je mnogo pištao, stalno se zaglavljivao i bio nepouzdan na svaki način. I jeo gomilu nikome nepotrebnog papira koja se u beskrajnim rolnama vukla po podu, odakle bi je jutrom sekretarice bacale u đubre, bogoradajući i kolutajući očima.
Osim mog imena, ako ono nešto vredi, ne verujem da je NUNS u ovih skoro tri decenije imao neke veće koristi od mene kao Člana. A ja od njega – hm, uglavnom preko besplatnog ulaza u izvesne kulturne ustanove u belom svetu, i popusta na međugradski prevoz. Nije to malo, naprotiv. Zavredeo sam manje.
Jednom su me, doduše, na fintu – jer nisam bio prisutan pa da odbijem – izglasali za člana Suda časti; beše to u onim godinama postpetooktobarske euforije, i jedino čega se sećam od tog srećom kratkog i retkog sudovanja je da smo jednom umalo smenili tadašnju predsednicu udruženja Gordanu Sušu, zbog ko zna kojeg navodnog greha. Goca je bila blagorodna osoba, nije se naljutila. I dalje me je zvala “dušo”…
Dobro, toliko od reminiscencija iz rubrike “Dogodilo se na današnji dan”. Ozbiljno govoreći, NUNS nije nastao ni slučajno ni iz nečijeg hira nego iz potrebe koja je još ponajmanje bila “sindikalna” – mada je tada manje-više svakom savesnom novinaru gorelo pod nogama (a ni sada, gle, opet nije bolje) – nego je pre svega bila potreba za odbranom vlastitog ljudskog i profesionalnog dostojanstva. Oh, nije li dostojanstvo čovekovo pre svega individualno? Naravno da jeste, i tako se i brani ili napušta. Ali to ne znači da ljudi u sličnom položaju i pred sličnim izazovima ne mogu i ne smeju da stanu zajedno, u odbranu onoga bez čega nema ni njihove profesije, ni njihovog društvenog bića. Ne kaže zaludu veliki Tin Ujević: “Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti/koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.”
Teško je NUNS, baš poput svih drugih “alternativnih” cehovskih udruženja, dolazio i do elementarne legalizacije svog postojanja, monopolistički rezervisanog za cehovske gilde od države osnovane i sponzorisane, duhom i stilom neizvetrivo sovjetskog ustrojstva. Veliki meštri naše nesreće i sramote devedesetih, u terci sa svojim novinarskim trabantima (i vartburzima: to su oni koji iz moćnih auspuha ispuštaju više toksične masti), voleli su da govore da je NUNS parapolitičko a ne profesionalno udruženje: da se u njemu okupljaju istomišljenici, uvek antiprotivni “patriotskoj vlasti”. Tumačeno doslovno, to nije mogo više od banalne klevete. Ali, u jednom smislu o kojem izgovarači tih floskula ni ne slute, u tome ima i nečega tačnog. Naime, kada društvom zavlada nedvomisleno zlo, i kada ono zagadi gotovo čitav javni prostor, mora se stati na stranu koja je tom zlu nedvosmisleno oponirajuća. I mora se bez odstupanja braniti makar i majušan deo javnog prostora koji nije nepovratno zasran i zatrovan. To je početak, sredina i kraj svakog “istomišljeništva”: u svemu drugom možemo se beskrajno razlikovati, i dobro je da je tako i dok je tako.
I zato, NUNS-u srećan jubilarni rođendan i svi koji će uslediti. I platite, bre, te članarine, nije skupo, a čovek se bolje oseća u dobrom društvu. I dok tako, časno a ne gordeći se, jezdi ka ništavilu i, kako zaključuje Tin, “bezimeno ustraje u braći”.
Ne boje se odgovorni ljudi carinika ili predsednika, nego se boje suseda, rođaka, prijatelja i mnoštva neznanaca s kojima dele političku zajednicu, te naposletku i samih sebe
Ako dolazite prekasno, progovarate prerano, pevate noću ili kuvate prekratko, život će vam kad-tad postati pakao. Problem je ovde dvostruk: orijentaciju u vremenu je nemoguće naći intuitivno – ona mora da se uči, pregovara i usklađuje, a s obzirom na ogromne individualne, uzrasne i kulturne razlike, taj proces može biti jako dug i komplikovan
“Ne spasava život vakcina, već vakcinacija. Ako za jednu tešku bolest postoji vakcina, treba iskoristi tu mogućnost. Onkološki sam pacijent sa dijagnozom raka jajnika za koji ne postoji rani skrining za otkrivanje, ni u svetu ni kod nas, za koji ne postoji ni vakcina. A rak grlića materice se može prevenirati jednostavnom imunizacijom protiv HPV. Znam kako izgleda pacijentkinja s poodmaklim stadijumom raka grlića materice i kroz koje muke prolazi. Ne mora da bude tako”, kaže Gorica Đokić iz Udruženja “Progovori”
Jelena Nikolić iz zadruge Elektropionir kaže za “Vreme” da je ključna ideja građanske energije da “ohrabre svakog prosječnog stanovnika da može da bude aktivni učesnik u energetskoj tranziciji”, jer, kako dodaje, jedinstvo građana posjeduje nezaustavljivu energiju. Kako objašnjava, današnji monopol velikih proizvođača od kojih svi dobijaju električnu energiju (iz prljavih izvora), prelaskom na obnovljive izvore može biti zamjenjen novim monopolom jedne te iste strukture, ili pak decentralizovanim sistemom u kome proizvodnja pripada građanima, koji se kroz jedinstvo bore za bolje uslove na tržištu energenata
Detaljnijim pregledom se zaključuje da je najveći broj postupaka, odnosno predmeta za obezbeđenje dokaza uzrokovan prirodnim pojavama i to, obilnijim padavinama, kišom ili snegom, što za posledicu ima poplave u građevinskim objektima ili na njivama. Stranke ukazuju sudu da je bitno hitno reagovanje kako bi se dao nalog i zadatak sudskom veštaku da utvrdi uzrok štete, uzročno-posledičnu vezu između radnje (ili propusta da se nešto uradi) i štete i visinu nastale štete i kako bi stranke dalje mogle da saniraju posledice od nanete štete, a da poseduju zakoniti dokaz za dalje vođenje postupka
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve