Komentar
Batina ima jedan kraj – još uvek
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Kako je Srbija postala ekspres lonac bez ispusnog ventila, zemlja agresije, uvreda i grotesknog kulta ličnosti? Zbog čega je ostavka Branka Ružića podnijeta suviše kasno i, djelomično, iz pogrešnog razloga? Konačno – ako se već nikog ne plaši i ni pred kim ne povlači – zašto Aleksandar Vučić nije zapalio svijeću ispred Osnovne škole “Vladislav Ribnikar”
Na stranicama “Vremena” čitaoca čekaju informacije, analize i stavovi o dvije tragedije koje su u manje od 48 sati duboko potresle društvo i državu. Najveći dio žrtava čine djeca i vrlo mladi ljudi, a u oba slučaja počinioci su dječak mlađi od četrnaest godina i dvadesetogodišnji momak. Dakle, stanje stvari je loše.
Što nam se dogodilo i kako smo dovde stigli? Svaki građanin traga za odgovorima. Pronalaze ih u propagiranju nasilja na društvenim mrežama i rijalitijma, otuđenosti i krizi moderne porodice, legitimizaciji govora mržnje i bahatosti, “zapadnim vrijednostima”, u ilegalnom i oružju u privatnom posjedu, patologiji i mnogo čemu drugom… No, samo srce tame, odnosno, jasna spoznaja što je konkretan pokretač ovakvih tragedija i, još više, kako ih prepoznati i spriječiti, predstavlja noćnu moru čitavog svijeta.
Da ne bude nesporazuma: Aleksandar Vučić i njegov režim nisu odgovorni za tragedije u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” i okolini Mladenovca. Međutim, upravo je nemjerljiv toksični uticaj vlasti beznadno zagadio javni prostor. Od samog početka, svakog političkog protivnika proglasili su za državnog neprijatelja i lopova, svakog neistomišljenika za izdajnika, svaki disonantni ton za državni udar. Ukratko, Srbija je postala ekspres lonac bez ispusnog ventila, zemlja agresije, uvreda i grotesknog kulta ličnosti. Prvi čovjek države javno se hvali navijačkom-huliganskom prošlošću i nokautima na ulici, a njegov manir brutaliziranja javnog života zahvatio je piramidu vlasti od vrha do dna. Naravno, dio opozicije i javnih ličnosti prihvaća taj psovački i agresivni stil vjerujući da je jedini adekvatan odgovor na difamacije i, još više, prilika za ličnu promociju.
U srijedu i četvrtak, 3. i 4. maja, ništa od ovog ipak nije izgledalo važno. Zajedništvo građana u pijetetu i empatiji i te kako jesu. Zadatak da ih prenese zaista spada u domen predsjednika države. Međutim, umjesto nekoliko suvislih i ljudskih rečenica, Vučićeva obraćanja naciji bila su nesuvisli logorejički ispadi bez kraja i konca. Sve što je nakon njih ostalo jesu briga, beznadnost i istinska zaprepaštenost od tona i izgovorenih riječi.
Na stranu ovisnost šefa države o televizijskim kamerama – razoružanje nacije svakako nije sporno. U tom kontekstu, kazne su samo jedan od alata i oslanjanje na njih neće mnogo toga promijeniti. Mnogo efikasnije i neusporedivo blagotvornije po društveno zdravlje bilo bi stvaranje klime protiv oružja sa učešćem partija i javnih ličnosti svih političkih orijentacija. I može li 1200 policajaca u školama zamijeniti 1200 psihologa i pedagoga? Branko Ružić jeste podnio ostavku, ali suviše kasno i, djelomično, iz pogrešnog razloga. Naime, davno je trebalo da vrati portfelj ministra školstva Vučiću i Ani Brnabić zbog ponižavajućeg i katastrofalnog položaja prosvjetnih radnika.
U svakom slučaju, čak i tokom dana žalosti zbog tragedija u “Ribnikaru” i kod Mladenovca, vlast je nastavila sa govorom mržnje dodatno produbljujući podjele u društvu. Umjesto da prvi pokrene najširi dijalog u društvu, Vučić je cinično i bezosjećajno uvrijedio građane izrekavši da su prilikom okupljanja protiv nasilja na poziv opozicije oskrnavili pijetet spram mladih žrtava. Nije propustio ni da u mješavini samosažaljenja i junačenja zalijepi nove etikete stranačkim liderima i profesionalnim medijima poigravajući se politikantski sa eventualnim vanrednim izborima. Ako je to atmosfera u kojoj društvo može napraviti iskorak od patologije i agresije, onda smo svi kolektivno izgubili razum. Jer čak i da su na okupljanje građani došli isključivo zbog poziva opozicije – a nisu – to i dalje ne umanjuje njihovu istinsku zabrinutost za budućnost svoje zemlje i svoje djece.
I još nešto. Predsjednik Srbije tvrdi da se nikog ne plaši i ni pred kim ne povlači. Zašto u tom slučaju nije otišao do “Ribnikara” i zapalio svijeću? Istina, možda bi morao da otrpi upiranje prstom i zviždanje, ali to je sasvim mala cijena za izražavanje prikladne saosjećajnosti i čovječnosti. Naknadno je vjerojatno i sam postao svjestan koliki je time nanio udarac svom brižljivo zalijevanom rejtingu. No, to ga ipak nije zaustavilo da sa svojim trabantima pokrene novi val zastrašivanja i sluđivanja građana ne pokazujući ni mrvicu spremnosti da odustane od dosadašnje prakse. U nju spada i odsudna obrana medija ključnih za javnu legitimizaciju agresije, bahatosti, prostaštva i najnižih poriva. Kada se tako ponaša čovjek sa najvećom moći i uticajem u zemlji, poruka je kristalno jasna.
Zbog svega ovog, Srbija se nalazi tamo gdje je i bila prije tragedija u “Ribnikaru” i okolini Mladenovca. Mada nada uprkos svemu opstaje, malo je razloga za optimizam.
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Sprski đaci su infinicirani očajem svojih roditelja, nezadovoljstvom nastavnika i bahatošću države. Sistem je truo, pa teško da će pare rešiti problem
Ne znamo i ne možemo da znamo da li je do prekida programa RTV-a došlo zbog akcije 14 minuta tišine ili slučajno. Ali to ne menja suštinu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve