Specijalno iz Pariza za „Vreme“
Zidanova butina zasjenila je predizbornu kampanju, koja, i bez te nacionalne tragedije, jedva da daje znakove života. Politička je klasa otišla na teren u potragu za zagarantiranim geografskim porijeklom i skriva se od kamera i mikrofona kao vrag od tamjana. Samo najhrabriji, naoružani svetom vodicom i znamenjem koje pobjeđuje, s vremena na vrijeme se pojave na ekranu da objave radosnu vijest. Premijer Žan-Pjer Rafaren, više kao direktor kabineta predsjednika republike nego predsjednik vlade, nepatvoreni antijunak, predstavlja se, i u tome ima uspjeha, kao čovjek s dna kace, dok Nikola Sarkozi, ministar unutarnjih poslova, vidi Francusku „u plavom“ – u boji policijskih odora – za razliku od Edit Pjaf, koja je život vidjela „u ružičastom“. Njima treba pridružiti i ministra prosvjete Lika Ferija, koji je najavio da će prioritet njegova resora biti u suzbijanju nepismenosti.
BEZ TV–DEBATA: Minimalizam u vođenju kampanje objašnjava se strahom od medija, što za posljedicu ima potpunu ogluhu kad je u pitanju stvarna politika i potreba da se vodi javni dijalog, bar za trajanja ovih velikih misa demokratske vjeroispovijedi.
Bivši premijer Alen Žipe, koji, kako kažu dobro obaviješteni zli jezici, obnaša nepostojeću funkciju potpredsjednika republike, otvoreno izbjegava novinare i priznaje da neće odgovarati na pitanja „koja mu nisu po volji“ i da bi novinari „mogli bolje koristiti poštansku službu“. Čovjek je, istina, oženjen bivšom novinarkom iz pravovjernog „La Croixa“, pa mu treba vjerovati.
Debate s protivnicima se sustavno izbjegavaju, pa je premijer Rafaren odbio socijalističkoga prvaka Fransoa Olanda i pravo mu u brk odbrusio da neka „svatko radi svoj posao jer, ja sam šef vlade, a on je šef stranke“. Za tri tjedna, koliko službeno traje ova kampanja, nije bilo ni jedne jedine radio-televizijske debate.
Ništa manje ne zaziru od medija ni socijalisti, nakon što su se sjetili da je narod taj koji izlazi na izbore. I njih je strah da bi često pojavljivanje na ekranu moglo postati dokazom omrznutog parizijanizma i pripadništva „establišmentu“. Od kavijar ljevice, koju je narod zbog neprobavljivosti povratio, ravno se skrenulo u populističku teleću glavu u škembetu, bez prisustva kamera i mikrofona.
„Nekažnjivost nula“, glavna je poruka hiperaktivnog ministra Sarkozija, koji ubrzano posjećuje policijske postaje po unutrašnjosti i u predgrađima, mjera koja više znači predizborno gestikuliranje nego stvarnu politiku, što je i shvatljivo kad vlada tek računa na parlamentarnu većinu koja bi joj i omogućila da s riječi pređe na djelo.
No, poruka kako će svaki prekršaj i zločin biti kažnjen u blagom je neskladu s viješću od 30. maja da je predsjednik Širak ponovno spomenut u vezi s aferom „gradskih stanova s najnižom stanarinom“, čija je izgradnja bila povjeravana, u vrijeme dok je Širak bio pariški gradonačelnik, privatnim poduzećima koja su za uzvrat morala plaćati u kasu Širakovog Okupljanja za republiku. Iako već stavljen u vezu s više sudskih afera – financiranje od strane pariške općine brojnih stranačkih funkcionara, fiktivna zaposlenja u pariškoj općini, malverzacije u radu štamparije koja je imala ugovor s njom za štampanje službenih dokumenata, brojna putovanja plaćena u gotovini iz specijalnih fondova Matinjonske palače, u vrijeme dok je Širak bio premijer, 1986-88, do najnovije, ali koja još nije došla pred sud, a to su astronomski troškovi koje je bračni par Širak trošio za hranu. Sve je to poznato, kao i odluka kasacionog suda, iz oktobra prošle godine, kojom je određeno da predsjednik republike uživa imunitet do isteka mandata, dakle, ne može biti optužen, ni saslušan kao svjedok. To se zove „kažnjivost nula“.
DRŽAVNA KRIZA: Socijalisti su pak izabrali ulogu slavnoga Kalimera: poraz na predsjedničkim izborima nije rezultat njihove pogrešne kampanje ili, još manje, prethodno vođene pogrešne politike, već je to bila velika nepravda. Nema dublje političke analize iz njihova idejnoga štaba, pa se stječe dojam da ne samo što ne razumiju stvarnost, što bi se još moglo i shvatiti, nego je, očigledno, i ne žele razumjeti. Ljevica, naime, bez prestanka ponavlja da bi pobjeda protivničkoga tabora na parlamentarnim izborima – koja je po ispitivanjima javnoga mnjenja više nego sigurna – označila početak „socijalne regresije“, neizbježnu socijalnu i državnu krizu. Time misle zaplašiti biračko tijelo koje za njene petogodišnje vladavine druge „sreće“ ne pamti, osim praćenja krivulje indeksa CAC 40 na pariškoj burzi. Preporučivati tu neoliberalističku igračku milijunima nezaposlenih i onima, još brojnijim, s niskim primanjima, ravno je političkom samoubojstvu.
Svi, i slijeva i zdesna, ponavljaju: „čuli smo i shvatili poruku“, poruku koju je narod odaslao za prvoga kruga predsjedničkih izbora, kad je 40 posto Francuza izrazilo nepovjerenje političkoj klasi, glasujući protiv nje, ubacujući nevažeći listić ili, još, nedolaskom na birališta. Ipak, odbijanjem debate, kao da se želi prikriti ili odagnati stvarnost. Zanimljivo, u takvoj medijskoj utihi, nema ni fašizma, ali ni operetnog antifašizma. Svi su se nekako uozbiljili, valjda do nove bitke na Ebru.
Jedino je socijalistički bivši ministar Žan-Lik Melanšon ovih dana donekle uskovitlao medijsku prašinu kad je predložio zabranu Nacionalne fronte Žan-Marija le Pena. Od dotičnog je predlagač dobio dijagnozu kako je zreo za „luđačku košulju“, a ni stari golist Šarl Paskva nije bio daleko od takve ocjene kad je Melanšona proglasio Torkvemadom i po teroru čuvenom jakobincu Fukje-Tanvilom, te još rekao da bi se prije borbe protiv Nacionalne fronte trebalo suprotstaviti gluposti.
Na muci sa zaključnom rečenicom ovih predizbornih napomena izlazim iz kafića što se nalazi na uglu Avenije Mot-Pike i Avenije Grenel – nedjelja je, i točno podne – te na ulici prepoznajem bivšega premijera Rejmona Bara, samog samcatog u šetnji i u predizbornom obilasku pučanstva.
Gospodine prvi ministre, pred slanje izvještaja koji sam upravo završio za beogradski tjednik „Vreme“, volio bih čuti vašu prognozu glede izbora za sedam dana:
– Znate, rezultati izbora nisu unaprijed poznati…
– Jedino u demokracijama – dometnem.
– Da, u demokracijama… Vjerujem da će pobjedu odnijeti savez desnice i centra.
– Ali taj savez još ne postoji.
– Postoji samo izborno, a od jeseni vjerojatno i stvarno.
– Očekujete li da bi Nacionalna fronta mogla pripremiti još jedno iznenađenje – bilo je moje posljednje pitanje u želji da ga što prije prepustim Parižanima koje je, kao i zastupničke kandidate, lijepo vrijeme izmamilo na ulice.
– Može se očekivati rezultat oko 14-15 posto… To je najviše što krajnja desnica može dobiti u Francuskoj.
