Ovog će tjedna Vrhovni sud Hrvatske donijeti odluku o „izmještanju“ jedne sudske sramote – suđenja za zločine u Lori – iz Splita u neki drugi županijski sud u Hrvatskoj, gdje će se, valjda, sud drugačije ponašati i u kojem „djelitelj pravde“ neće tražiti podršku razuzdane gomile u sudnici.
Suđenje sedmorici (osmi optuženi je u bijegu) vojnih policajaca za zločine nad civilima i vojnim licima početkom devedesetih godina, sudac Županijskog suda u Splitu Slavko Lozina – inače poznat po sudskim skandalima prethodnih godina – započeo je čestitkom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na dobijenoj utakmici na Svetskom prvenstvu. U međuvremenu, ista je ispala iz aktualnog svjetskog „nogometanja“, a netko se napokon i domislio da bi tako sramotno ponašanje jednog suca valjalo spriječiti i slučaj dodijeliti nekome tko do suda ipak drži više no do domoljubne prćije.
PRAVOSUDNA SRAMOTA: Čak je i hrvatski premijer Ivica Račan, inače vrlo pomirljiv kad je o arlaukanjima desnice riječ, izjavio da je suđenje za ratne zločine u splitskom logoru Lora sramota za hrvatsko pravosuđe. „Ne možemo biti zadovoljni onim što se dešava na suđenju u Splitu optuženima za zločine nad Srbima u vojnom zatvoru Lora od 1991. do 1995.“, izjavio je Račan, upozorivši da od kvalitete postupka u Splitu zavisi mogućnost da Hrvatska sama obradi i neke druge slučajeve ratnih zločina.
„Ne znam u kojoj je mjeri Vlada odgovorna za proces o LorI, ali je nezadovoljna onim što se tamo događa jer to suđenje kompromitira pravosudne institucije“, kazao je Račan.
Suđenje u Splitu svakoga jutra počinjalo je okupljanjem svakojake bagre, koja je bila milostivo pripuštena u sudnicu suca Lozine, ali i kojoj je bilo dopušteno da pljeskom pozdravlja – ne optužene za zločin, već „hrvatske vitezove“, valjda! – i još da dobacuje iz publike svjedocima. Nije sucu Lozini na pamet palo da zaviri u Zakon o kaznenom postupku i podsjeti se što znači disciplina na glavnoj raspravi i koje su mu pravdodjeliteljske obaveze.
Takva raspojasana („ustašna“, bolje rečeno) atmosfera uzrokovala je amneziju kod većine svjedoka, koji su naglo zaboravili na sva mučenja i poniženja koja su pretrpjeli u Lori. Jedan je čak izjavio da su ga „tek jednom“ vajni vojni policajci priključili na struju – ništa strašno i ništa traumatično! Ne treba posebno naglašavati da je isti u istrazi pričao o strašnim strujnim mučenjima, da su mnogi svjedoci pred licem istražnog suca govorili o premlaćivanjima, ubojstvima, jaucima koji su se danju i noću razlijegali vojnim logorom, pa čak i o tome da je bilo liječnika u splitskoj bolnici koji – i pored zdravih hrvatskih očiju i podrazumijevajuće vjernosti Hipokratu – nisu prepoznavali rane na (srpskim) tijelima mučenih u Lori.
JASNO OD POČETKA: Da će se stvari upravo tako odvijati, bilo je jasno već u samom startu istrage. Brojni svjedoci žalili su i prijavljivali policiji prijetnje koje su dobijali (koje su rezultirale amnezijom), a jedan od svjedoka je za trajanja istrage presretnut u hodniku suda, ispred vrata istražnog suca, pa je čak i fotografiran. Iako je zgrada MUP-a u Splitu pokraj sudske, policajci su stigli tek nakon što su se nasilnici razišli, a istraga protiv NN-nasilnika, naravno, nije dala nikakvih rezultata.
Posebna su priča svjedoci koji su trebali doći svjedočiti iz SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Iako su njihovi iskazi dostavljeni splitskom sudu (u najvećoj mjeri zahvaljujući Tončiju Majiću, predsjedniku nevladinog Dalmatinskog komiteta za ljudska prava), onaj koji se odaziva na funkciju suca, nogometoljubac Slavko Lozina, naime, tim je svjedocima poslao najobičnije sudske pozive, kao da ne zna da je riječ o Hrvatskoj susjednim državama. I dobronamjerni će iz toga izvući zaključak da sudu nije stalo do utvrđivanja istine jer je riječ o ljudima koji su u Splitu duboko traumirani, od kojih su mnogi bili pripadnici nekadašnje JNA. Ne samo to: nikome u državnoj administraciji nije palo na pamet da tim ljudima omogući besplatne vize (ipak oni prave uslugu onoj drugoj, boljoj Hrvatskoj, koja je, navodno, cilj i aktualne vlasti), bez silnih čekanja u repovima zajedno s izbjegličkim nevoljnicima ili onima koji bi da vide more. O garancijama koje su ti ljudi tražili, policijskoj zaštiti, jamstvu da neće biti maltretirani ili eventualno uhapšeni (opravdano: notorno je da hrvatski organi potpuno nekritički hapse Srbe koji prelaze granicu) nitko nije rekao niti slova, ali su zato napadnute nevladine organizacije (posebno Majićev Dalmatinski komitet) koje su na to upozoravale, da bi ih odvjetnica jednog od optuženih proglasila špijunima, neprijateljima naroda i države i već onim što se uobičajeno u Hrvatskoj, u takvim slučajevima, blebeće.
Još nešto o sucu Lozini: iznikao je, od hotelskog pravnika, u hadezeovskoj čistki pravosuđa početkom devedesetih godina i, kako mnogi tvrde, dvojbenih je sudačkih sposobnosti, a u centru pažnje medija bio je sa mnogim svojim odlukama. Ističe se slučaj u kojem je, u postupku protiv jednog bivšeg zapovjednika policijskih specijalaca optuženog za ubojstvo mladića 1996. godine, misteriozno nestao corpus delicti, pištolj kojim je zločin počinjen, kao i nedavno poništenje odluke kojom je blagi sudac Lozina na slobodu pustio pripadnika vojske za kojim je na snazi međunarodna potjernica zbog ubojstva i pljački krajem osamdesetih godina u Njemačkoj.
Pametnima dosta!
NOVI ODVJETNIK: Oči javnosti, onog dijela kojem je jasno da se Hrvatska mora riješiti balasta nedavnih zločina i zločinaca koji opterećuju njenu budućnost, uprte su s nadom u novog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Isti je i zatražio izmještanje suđenja optuženima za zločine u Lori pred neki drugi sud, ali nažalost: jedna lasta ne čini proljeće. Vlast je reagirala, očito iz straha od Haga, kojem se nastoji dokazati da je hrvatsko sudstvo spremno sâmo se obračunati sa „svojim“ zločincima i da će usluge Tribunala biti sve nepotrebnije, pa joj ova splitska stvar nije baš najviše po volji. Drugo suđenje na tegu, ono u Rijeci protiv Mirka Norca, Tihomira Oreškovića i drugih, posve je drugačije: od istrage, detaljne i profesionalne, do sudskog vijeća kojega se ne bi postidjelo niti najbolje organizirano i nezavisno pravosuđe.
Pitanje je, međutim, što ostaje između ta dva pola, riječkog i splitskog.
Kad je o državi riječ, hrvatska će se vlast morati suočiti – ma koliko to dosad odbijala – s činjenicom da su mnoge „mušterije“ mučilišta Lora dovedene iz susjedne Bosne i Hercegovine, usprkos tome što „Hrvatska vojska nije tamo ratovala“.
Mnogi svjedoci iz SRJ i BiH potvrđuju upravo tu činjenicu.
Kad je o svjedocima riječ, oni su svjesni – svi, bez razlike – da je od prijetnji do gubitka glave mali put. Milan Levar, ključni svjedok u „gospićkom slučaju“, ubijen je prije dvije godine, i – nikome ništa. Počinilac je i dalje (navodno) nepoznat, a Levaru se – kao i u slučaju svjedoka Lore – nije pružila policijska zaštita niti se Hrvatska mnogo potresla zbog njegove likvidacije.
Kad je o široj odgovornosti riječ, javnost će morati dobiti odgovore na neka pitanja od političara. Na primjer, što je s odgovornošću onih koji su za zločine u Lori znali onda kada su se događali, na primjer glavnog vojnog policajca Mate Laušića, od kojega nije čuti ni riječi od početka procesuiranja ovog davnog zločina? Što će se dogoditi s ostalim zločinima za koje Karla del Ponte nije zainteresirana i s kojima bi sposobno hrvatsko sudstvo trebalo izaći na kraj?
Nije na odmet sjetiti se da će ovogodišnja (u kolovozu) Sinjska alka, kao i lani, ponovo biti održana u čast (i) „gospićkog viteza“, optuženog za zločine nad gospićkim Srbima 1991. godine, Mirka Norca. Valja vidjeti da li će država financirati Alku koja se pretvorila u selsku priredbu, norijadu koju su napustili svi pošteni Sinjani i drugi koji iole drže do sebe.
Uzalud, naime, i izmještanje suđena za zločine u Lori u neki normalniji sud od splitskog, ako i dalje budemo imali priču – kao što ju je prije desetak godina ispričao samozvani akademik, tadašnji predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović – da su logoraši (u ovom slučaju u Jasenovcu) pjevali Malu Florami.
Splitski zaključak mogao bi se već sad nazrijeti: u Lori početkom devedesetih ih nije bilo struje!
