Novi zakon, sila i drevni atributi

O advokaturi, nažalost, javno pričamo tek kad je posrijedi neki skandal. A bilo ih je poprilično posljednjih mjeseci, počevši od izbora predstavnika advokature u Visokom savjetu sudstva i Državnom vijeću tužilaca: njega nije izabrala Skupština Advokatske komore Srbije, već Upravni odbor i to nakon što je prvog predloženog kandidata odbila Skupština Srbije. Taj su „slučaj“ već svi zaboravili, kao i to da do dana današnjeg – također zahvaljujući parlamentu – nemamo predstavnika pravnih fakulteta.

FISKALIZACIJA: Odmah potom, počela je saga o uvođenju fiskalnih računa u advokatskim kancelarijama, na čemu je vlast najprije žestoko inzistirala. Kao, to je najoptimalniji način kontrole naplate poreza, pa se advokate utrpalo u isti koš sa taksistima (te su dvije samostalne profesije zasad izuzete od pomame fiskalizacije), ne razmišljajući o tome da bi ovlaštenja poreznika nužno zadirala u povjerljiv odnos advokata i klijenata. Uz to, kad poreski inspektor, na primjer, ustanovi da u nekoj piljarnici prodavač nije izdao fiskalni račun, ima pravo naplatiti kaznu i zatvoriti radnju na 60 dana; zamislimo situaciju da advokat nije izdao fiskalni račun Peri Pisaru, pa mu zatvore kancelariju na 60 dana, u kojima svim ostalim klijentima propadaju rokovi za žalbe i ostale podneske, u kojima, recimo, netko izgubi stan ili drugu imovinu ili se naprosto ne može razvesti ili riješiti pitanje starateljstva nad djecom, zato što mu je advokata izbacilo na dva mjeseca iz prakse. O onoj drugoj, još problematičnijoj stvari, da inspektori vršljaju po advokatskim spisima i dobiju uvid u životne muke onih koji su prisiljeni tražiti advokatsku stručnu pomoć, ili pak u poslovne tajne klijenta, ne treba posebno govoriti. U svakom slučaju, napokon je pao dogovor da će se pitanje oporezivanja advokata – iako i danas postoji uhodan sistem vođenja knjigovodstva i plaćanja poreza (i tu, kao i kod svih ostalih profesija, pomaže jedino američki način uspoređivanja prijavljenih prihoda i rashoda svakog pojedinca i firme) – riješiti novim zakonom o advokaturi, koji je u pripremi.

Taj nam zakon obećavaju već poprilično vremena. Ministarstvo pravde ga je najavilo za proljeće ove godine, ali još čekamo da radna grupa nacrt dostavi tokom septembra (najnovije obećanje), pa bi se on mogao naći pred parlamentom negdje u oktobru. Kao i kod mnogih drugih važnih zakona, niti ovaj se neće naći u javnoj raspravi s opravdanjem da je ona već obavljena s nekoliko okruglih stolova prije nego što je nacrt napravljen.

ZAKONSKE NOVOSTI: Taj bi zakon trebao riješiti neka goruća pitanja, jer i advokatura mora pratiti zahtjeve vremena i promijenjenih okolnosti u društvu i ekonomiji. Ono što će zanimati bivše (nereizabrane) suce i tužioce, jest odredba po kojoj tri godine neće moći obavljati advokatski posao u sjedištu suda ili tužilaštva u kojem su radili. Odredba je problematična, jer se njome ograničava pravo izbora: i profesije i mjesta života, zajamčenih Ustavom. Osim toga, i nepotrebna je: jesmo li, pobogu, izabrali najbolje i nepotkupljive u protekloj reformi?

Uostalom, evo i najsvježijeg podatka: Advokatska komora Beograda, koja sa svojih oko 3200 članova čini 40 posto u ukupnom broju advokata u Srbiji (nešto više od 7000), dosad je u svoje redove primila svega 27 bivših, neizabranih sudaca i tužilaca.

Ono, međutim, oko čega se lome koplja, jesu pitanja organiziranja advokata i „pripuštanja“ stranih advokata u pravni sistem, iako oni već uveliko rade (samo u Beogradu radi 12 stranih advokatskih kancelarija). Kad je o njima riječ, valjat će ustanoviti evidenciju iz koje će biti jasno tko što radi: da li se bave pravnim savjetima o svom matičnom pravu ili evropskom pravu (što je vrlo važno kod svih stranih ulaganja i mješovitog vlasništva poduzeća), ili pak mogu zastupati pred srpskim sudovima, što podrazumijeva da moraju ispuniti sve uvjete kao i ovdašnji advokati, osim što im državljanstvo Srbije nije uvjet. Dakle, moraju položiti i naš pravosudni ispit, a u bliskoj perspektivi i poseban advokatski ispit, ali će sadašnji uvjet reciprociteta očito morati ispasti.

Puno je veći problem spomenuto organiziranje advokata. Sadašnji propisi kažu da se advokaturom može baviti samostalno, zajednički i u ortačkom društvu, koje je jedino pravna osoba. Zakon za sve te oblike predviđa solidarnu odgovornost, po kojoj svi koji rade zajednički ili u ortačkom društvu imaju jednaku odgovornost. To treba promijeniti, kaže Dejan Nikolić, advokat i član Upravnog odbora Advokatske komore Beograda. To je pitanje ekonomskog opstanka i specijalizacije advokatskih kancelarija u svim oblastima koje danas treba pokriti. Problem je, međutim, u tome što su sami advokati podijeljeni u tom nužnom uspostavljanju institucije „advokatskih poduzeća“ koja ne bi imala solidarnu, već ograničenu odgovornost. Ta evropska i svjetska praksa i neminovnost protivnike, kojima je prispodobiva slika advokata s leptir-mašnom i teškom torbom koju vuče dok hoda umornim korakom, izaziva već duže vrijeme: oni tvrde da bi se uvođenjem takvog oblika organiziranja omogućilo da advokatske kancelarije postanu vlasništvo čak i kriminalaca i raznih tajkuna. Nemoguće, kaže advokat Nikolić, jer u takvoj organizaciji advokature mogu raditi samo advokati koji su ujedno i (nužno) članovi Komore. Uostalom, kao da nije notorno da su pojedinci – i tako je za svijeta i vijeka i svuda i u svim profesijama – i protivno i današnjim zakonima, u službi mafija, klanova i kriminalaca!

OSPORAVANJA: Upravo taj negativni stav prema tom prijedlogu ima aktualni predsjednik beogradske Komore Slobodan Šoškić. U svom dopisu članstvu početkom septembra on kaže da bi se tim „četvrtim načinom“ obavljanja advokature, advokatskim poduzećima, „izgubio identitet advokata – jer tada nestaje nezavisnost, samostalnost, hrabrost i kreativnost u radu, a advokatski poziv postaje preduzetnička delatnost, čiji je osnovni cilj stvaranje profita, čime advokatura doživljava komercijalizaciju koja negira drevne atribute advokatske profesije“. On nalazi i „interesnu grupu“ (manjinsku, kaže) u vlastitim redovima koja gura tu ideju, a koja će se lakše realizirati ako se svemu priključe i (spomenuti) stranci, jer bi tada „na bazi međusobnog dogovaranja domaće ‘interesne grupe’ sa strancima bile stvorene mamutske kancelarije, koje bi u nekom trenutku postajale vlasništvo kriminalnih ličnosti…“.

Nije tu riječ samo o negativnom stavu, već o nečemu puno ozbiljnijem. Advokatska komora Beograda je, naime, na svojoj Skupštini 22. maja izabrala Šoškića kao predsjednika, njegovog zamjenika i još 13 članova Upravnog odbora. Zbog nekih (čak i banalnih) nepravilnosti, Upravni odbor je jednoglasno odlučio da se proces glasanja preispita, te je sazvao novu Skupštinu za 26. septembar. Usprkos toj odluci, Šoškić samostalno odlučuje da se ta nova Skupština ima sazvati 2. oktobra. U međuvremenu, Upravni odbor šalje pozive za legalno ustanovljeni datum okupljanja; pripravnici iz nekoliko kancelarija lijepe na omotnice naljepnice s imenima i adresama advokata; onda se ispostavlja da u sjedištu Komore nema slobodnog prostora za tu normalnu tehničku radnju, pa prisutni članovi Upravnog odbora odlučuju da se posao nastavi u najbližoj advokatskoj kancelariji.

Cijela se ta priča zbiva prošlog četvrtka. U Komoru dolaze trojica policijskih inspektora iz Policijske uprave beogradske, 29. novembra. Onda telefonom zovu članove UO-a, advokate Jugoslava Tintora i Katarinu Radović i „naručuju“ da najbrže što mogu – iako to nikako nije zakoniti postupak pozivanja – dođu na informativni razgovor. Razlog: predsjednik beogradske Komore Slobodan Šoškić prijavio ih je za krađu naljepnica (s imenima advokata). Jedna naljepnica, inače, košta 1,17 dinara – ukupna im je vrijednost, znači, oko tri hiljade – a na tu primjedbu slijedi Šoškićev odgovor da je Tintor uzeo cijelu kutiju s naljepnicama, te nije znao koliko ih ima i kolika im je vrijednost!

SILOM NA ARGUMENTE: Ta tragikomična priča začinjena je Šoškićevim tvrdnjama da je riječ o „pučistima“ (i to „militantnima“) koji advokaturu pretvaraju u poduzeće – a o članovima UO-a njegove Komore je riječ – te valja ispitati njihov „legitimitet“, opozvati ih i izabrati nove članove tog tijela. Problem je, međutim, u tome što je UO Komore – nakon što je njen predsjednik Šoškić to odbijao mjesecima učiniti – sazvao Skupštinu, kako bi se preispitalo glasanje i ispravile eventualne nepravilnosti; to je učinio u skladu sa Statutom i svojim ovlastima. Odmah potom, međutim, Šoškić donosi odluku o sazivanju Skupštine tjedan dana kasnije, s jedinom točkom dnevnog reda: „Nemogućnost funkcionisanja advokatske komore Beograda sa novoizabranim Upravnim odborom“.

Upravni odbor je nakon privođenja svojih članova izdao saopćenje u kojem kaže da je Šoškić, kršeći Statut Komore, u ličnom obračunu s neistomišljenicima (za svoje stavove nema podršku većine u UO-u), zloupotrijebio i policiju. I to je ono što gorči cijelu tu priču: da „njih trojica“, kako kažu kuloari, potegnu privatne veze da se dvoje legalno izabranih – i podložnih, kao i on, uostalom, predstojećem izbornom preispitivanju – članova UO-a nezakonito privodi i maltretira.

Tko će biti pobjednik u ovom sukobu u kojem se sila pretpostavlja argumentima, vidjet ćemo kad vidimo i nacrt zakona o advokaturi. S time da, ako pobijedi ova sila, u ovako reformiranom pravosuđu ima da prizivamo nebesa u pomoć. Bit će to poraz upravo onih „drevnih atributa advokatske profesije“ na koje se licemjerno poziva, u otporu napretku, Slobodan Šoškić.