NN program

Ma, ljudi, neće ovo biti istina.

Stanoviti Miloš – „naše-ime-je-naš-program“ – Milošević javio se očekivano u obranu nevoljnog Vidosava S.

Sve bi to bilo već odavna viđeno i dozlaboga dosadno i, svejedno, enervirajuće, da nije jednog kuriozuma: sve što je ovaj napisao u obranu toliko je klišeizirano i po Pe-esu Nove Srpske Korektnosti (die Neue Serbische Korrektion, za prijatelje – NSK), da me podsjetilo na nešto i dalo mi u kontinuitetu misliti. Da je stvar naime manje witzig, manje prozirna, možda složenija nego što jest – ili prostija – vidjet će se.

U vrijeme akademskih ratova kad je američki fizičar Alan Sokal svojom diverzijom dotukao korumpiranost nekih postmodernih diskurzivnih praksi, australijski profesor Andrew Bullhak napravio je kompjuterski program koji je generirao eseje napisane u stilu poststrukturalističkog metajezika, a sve namijenjeno studentima da ih poture za prolaznu ocjenu – ti eseji imali su pojavnost ozbiljnog akademskog teksta tada važećeg diskursa, ali zapravo, jasna stvar, nit su govorili nit vala sadržavali savršeno ništa.

A šta ako su mračnjaci srpskog intelektualno-političkog polusvijeta napravili sličan program (!)? Ubacili u njega sve sastavnice ili većinu općih mjesta koja koriste ovi kuhani mozgovi inače – malo pristojnost, malo zasluge, malo bonton, malo patriJotizam, probrljaš, okreneš, dodaš žlicu vegete – i evo ti humanoida, nemaštovito nazvanog (kako bi neopaleo-Srbi drugačije uostalom, tu su idejnost i mašta zakazale odavno), evo – „Miloša Miloševića“.

Samo ga primijeniš, turiš ga u prigodnoj situaciji, kao suprotnost svakoj prilici u kojoj treba pokazati pamet i moral, i – nemoguća misija – parirati duhu, znanju i etičnosti koje ponekad, pritisnute općom rezignacijom, eksplodiraju u opravdanoj konsternaciji, onako kako je prasnula retorička granata Bože Koprivice, raznijevši jedan stari ali još živući princip nitkovluka u djeliće.

Nema razloga, dakle, da se čovjek upušta ni u dijalog, ma ni u sukob, brate!, s osobom MM (čitaj „em-em“ – kao N.N. „en-en“) i „stavovima“, bez obzira na to što se uz ime i titulirao (e, jadni Kragujevče na šta si spao ako su ti to „komentatori“) – jer nitko ne zna razgovaramo li sa živim čovjekom ili je u pitanju ime-metafora, a po iznesenom – i program i, jašta, Program (njihovog kompjutera).

Nema nikakvog dokaza, sudeći po pismu („automatski generirana poruka“?) da on – uopće postoji.

Stvar (u)pravo literarna: ovdje bi valjao jedan postmoderni, zaigrani, ironični prosede: egzistencijalistički osterovski policajac koji bi graknuo na Em(in)Ema: „Davaj ličnu! Ne da vidim ko si, neg´ – jel te ima!“

S druge strane (šale): da je zlo pak stvarno, fizički opipljivo gotovo, možemo se uvjeriti ovih dana i uz ovu utišavanu buru poslije Koprivičine razbijajuće invektive – treba otvoriti blog (?) V. Stevanovića da se (u)vidi šta je pravo zlo lokalnog kolorita i kako funkcionira. Kako imitira stil onoga koji mu je, pa makar jedanput, pa makar u novinskom tekstu, stao na rep, i kako tako, loše imitirajući (to treba sto puta ponavljati – nijedan od stevanovićevaca-emememovaca nema literarnoga dara ni mašte kolik’ je crno pod noktom) – ipak uspijeva u onom u čemu je zlost najbolja: ne konfrontirajući se direktno naravno – sasvim palanački, kako i ide, poturajući drugoga (možda opet fiktivnog! – ne bih se čudio da je pisca pisma i ovdje („najveći živući srpski pisac“!, jel bi čak i oponenti Koprivičini ikad i pomislili da kažu ovo?) a i kod sebe u svojoj internetskoj prćiji izmislio sam VS) – pokuša još malo podvaliti, huljski, ad hominem; što reče Velja Ilić – „na mala vrata“.

Ima Božo Koprivica pravo – kakav Kiš! Kakve usporedbe! – to je jedino i samo onaj istinski negativni odbljesak, to je kao i uvijek – Dobrica: pola beshumor, pola samosažaljenje i plačkanje, a onda zavuče najprljavije što može, prljavije od bilo čega što bi čovjek mogao zamisliti.

Tako funkcionira realno zlo, a spram depersonaliziranih Pismopisaca. To je ono istinski zastrašujuće a ne odjekoreagovan(j)a EminEma iz MZ KG, kojem odričem apodiktički i osobnost, i moral, i pamet.