![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Gde je vreme kad sam čekao voz sa naramkom friške štampe – "Politika", "Jež", "Vjesnik u sredu", "Ilustrovana ", "Start", NIN... Ni nalik nismo ni Dunav stanica ni ja onome što smo bili pre pa manje od pola stoleća
Svako ima pravo da čita i da biva pročitan, oštrili smo naše studentske umove da prave dosetke koje će nam jednog lepog dana doneti zaposlenje i stalnu rubriku u „Politici“, „Borbi“ ili makar u sindikalnom časopisu „Rad“, gde je već radio izvesni S. koga će mi Alah uzaman poslati da me odvrati od moje sve u svemu lakomislene nakane da postanem žurnalista. Sam svoj Vib, pomislio bih svaki put kad bih smislio ili čuo kakvu smicalicu, sakupljaj svoje domišljatosti da ih predočiš kakvoj redakciji, ali i da imaš zaliha za nekoliko prvih brojeva, dok ti ne počnu navirati nove i nove, sve bolje i bolje ideje za tvoju rubriku kojoj bolje već sada smisli naziv…
Na fakultetu nam je savetovano da već kao studenti odemo na praksu u neke prave novine, nametnite se, rekao nam je naš profesor, i zaista smo se Jusuf (Trbić, živi i radi u rodnoj Bijeljini nakon izvesne prilično i prisilne pauze provedene potkraj XX veka u Duisburgu) i ja jednog dana odvažili da zakoračimo u „Borbu“; zgrada je izazivala manje strahopoštovanja nego „Politika“ ili Radio Beograd, ustanova koju bi i neprijatelj izvana i protagonisti državnog udara prvu osvojili da putem radio talasa na najbrži mogući način obznane promenu na kormilu države. U crnim kaputima, skrojenim po poslednjoj sanktpeterburškoj modi iz doba N. Vasiljeviča, otvorismo teška metalna vrata i ugledasmo nekoliko uniformisanih i štaviše naoružanih lica: radi smo da stavimo naše talente na raspolaganje društv. zajednici oličenoj u ovome izd. preduzeću koje je objavilo i tekstove druga Đilasa, to smo bili namerni da kažemo nekom uredniku, avaj, urednici behu po spratovima, neki možda i u „Prešernovoj kleti“, ali se u ono doba nije znalo kako novinari izgledaju, osim možda M. Radojčića koji je našu sve u svemu siromašku i fandrokašku struku uzdigao do leptir-mašne. Imali smo neki usmeni koncept, studenti smo novinarstva pa bismo da vidimo neku pravu redakciju, i štampariju, radi smo upoznati se sa nekim od novinara, ali i sa grafičkim radnicima kao klasno najsvesnijim delom proletarijata… Avaj! – Nemate zakazano ni kog koga!? – Pa kako da zakažemo kad nikog još i ne poznajemo, hajde, nemojte tu da mi pametujete, neka vas fakultet dovede u posetu, organizovano, a ne ovako… Neka te, ti si portir i zalupićeš vrata čoveku koji se smrzava, a mi ćemo se sa našim diplomama i znanjem vratiti možda baš kod tebe, pa ćemo najpre sa propusnicama, a potom i bez njih da prolazimo pored tebe kao vrana pored skeledžije.
Rečeno – učinjeno.
Postadosmo novinari, najpre mladi i nepoznati, potom naoborot, čitasmo i dalje sve živo, a auditorijum nam beše stavljao do znanja da se i ono što mi po služb. dužnosti pišemo čita sa dužnom tj. lepom pažnjom. Ali svemu, kak i bylo skazano, ima vreme: ima vreme kad se čita, i vreme kad se ostavlja čitanje.
Ne znam za Jusufa, ja novine nijedne ne kupujem (čekaj, zašto bi neko kupio „Vreme“ za sto ili sto pedeset dinara, a ti nećeš da daš ni dve ili tri žute banke za najstariji list na Balkanu?), a nisam jedini: uhvatio sam na delu nekoliko građana kako na kiosku vraćaju novine koje su besplatno pročitali, za uzvrat oni kod svog prodavca kupuju cigarete, žvakaću gumu i bonžitu, pisao sam o ovoj nemiloj društvenoj pojavi gde su obe strane srećne, doklen treća, naša, i tu gubi, ali nisam li ja još gori od ovih dovitljivaca, ja niti kupujem, niti pozajmljujem novine, samo prelećem naslove na internetu!
Odrubio ženi glavu pa otišao da peca, silovao psa naočigled komšija, uznemirujuć video, dete držao za noge i udarao mu glavicom o beton dva i po sata, nekadašnja lepotica ta i ta nakon trideset sedam hirurških intervencija i zvanično proglašena za nakazu stoleća, uznemirujući prizori, sve slike sa venčanja Željka i Jovane, od mladoženjinog brijanja i jutarnjeg štucovanja bradice do polaska na svadbeni put, ta i ta povećala grudi za tri broja, Nati izletele grudi u prirodnoj, što će reći i najlepšoj mogućoj veličini, Nada će pak: bila sam prva guza estrade, i to u SFRJ, Haris se venčao na jahti vrednoj trideset miliona evra koja doduše nije njegova, ali mlada jeste, Hoselito ponovo među Srbima, miljenik filmske publike koji je šezdesetih godina rasplakao svet, nestali dečak čarobnog glasa koga je mati prepoznala na televiziji živ je i pevaće u Kombank areni, starac skočio sa Pančevca, katarka rumunskog broda probila mu slezinu, zatražio hartiju da zapiše poslednju volju, kapetan mu ustupio brodski dnevnik, ali je posle reči „pod punom moralnom i zakonskom odgovornošću, svestan i nenagovaran od ma koga…“ samoubica podlegao povredama, Stanija zatezala guzu ili je naš paparaco imao ludu sreću da je snimi pod tako krasnim uglom, ujak Kim Kardašijan prodao plac nasleđen od babatetke, kupio polovan harli pa se sa dolme u Konektikatu sjurio na roštilj koji je raspaljivao njegov bivši komandir iz Vijetnama, čekićem udarao bivšu ženu po slepoočnici dok mu nije pozlilo, žrtva mu poslednjom snagom zabola ukosnicu, tela pronašao službenik distribucije poslat da im iseče struju, uh, ne mogu više.
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve