img
Loader
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Zemlja ljudi – Maroko

Kod kuće, u Rabatu

27. januar 2016, 14:34 Marko Gagić
foto: m. gagić
Copied

Provodio sam vreme smucajući se po gradu i družeći se sa narodom. Rabat je bezbedan, i danju i noću, a Marokanci su dobar svet, zanimljiv za komunikaciju. Naročito je postalo interesantno kada sam pohvatao neke osnove marokanskog dijalekta, koji je takav da kada na arapskom tražiš limun, dobiješ pomorandžu

Kada sam tog novembarskog petka izašao iz kuće već je bila skoro ponoć, a ulica u starom delu Rabata, par stotina metara od mesta gde se reka Buregreg uliva u Atlantski okean, bila je potpuno pusta. Iza ćoška su se pojavile tri devojke sa kojima je trebalo da odem na tehno žurku na obali reke. Ponudio sam se da ih povedem do tamo prečicom, to jest nekim mračnim sokacima koje sam opisao kao „interesantne“.

Dok sam im to govorio, rukama sam načinio onaj pokret koji predstavlja navodnike, tako da im je bilo jasno da moja percepcija interesantnog možda nije uobičajena, no ipak su pristale.

Posle par trenutaka našli smo se na malom trgu odakle se nastavljala uličica koja je vodila ka obali. Na njemu su spokojno ležale velike debele mačke oko kojih su jurili još deblji pacovi, tek nešto manji od njih. Vriska mojih drugarica koja je narušila potpunu tišinu u Starom gradu nije nas sprečila u nameri da tuda i prođemo, i posle jednog minuta našli smo se pred brodom na kome se održavala žurka, mada spolja nije davao nikakve znake koji bi ukazali da je to mesto za takvu vrstu provoda. Međutim, kada smo sišli u potpalublje gde se žurka i održavala, mesto je bilo puno ljudi, lepo sređeno, sa dosta lokalnog življa. Muzika je bila previše tiha za moj ukus, ali je atmosfera bila super, a od tog dana se najskuplje pivo koje sam popio u životu zove „kazablanka“. Te večeri sam upoznao noćni život marokanske prestonice.

…i Suk al Baldi u Rabatu

Mali trg preko koga smo prošli tokom dana je zapravo Al Suk al Baldi, odnosno Narodna pijaca, na koju sam se već narednog jutra vratio da pazarim obrok od sedam-osam vrsta ribe, a prepoznao sam jedino giricu i, rekao bih, malog cipala, koji je bio najukusniji. Sve ovo se događalo oko mesec dana od mog dolaska u Rabat, grad koji sam u međuvremenu živeo, u kome sam već posle nedelju dana počeo sebe da smatram domaćom životinjom u „svom“ kraju. Istina, morao sam da poradim na bogaćenju svog rečnika marokanskog dijalekta, nisam imao ni špicaste papuče, ali osećao sam se spokojno kao onaj pacov sa Narodne pijace.

PRVI SUSRET: Na glavnu železničku stanicu u Rabatu stigao sam nešto pre šest ujutru, u to vreme još je bio potpuni mrak, a ulice sasvim puste. Odlučivši da, uz pomoć modernih tehnologija, sam otpešačim do kuće u kojoj sam potom živeo, prošao sam kroz jednu od kapija Starog grada, a čangrljanje točkića mog kofera po pločnicima Rabata bio je jedini zvuk, katkad prekinut mojim psovkama zbog kiše koja je padala.

Ujutru se, međutim, stari deo grada pretvorio u nešto sasvim drugačije, u ogromnu pijacu na kojoj se prodavalo sve, od odeće, srebra, suvenira, špicastih papuča, do voća, ribe, suvih kozjih glava… Praktično je ceo stari deo grada takav, ispunjen morem ljudi od kojih mnogi uzvikuju cene proizvoda (u rijalima, a ne u dirhamima, danas zvaničnoj valuti u Maroku).

Već tog prvog dana naleteo sam na Narodnu pijacu koja nije bila udaljena više od dvadesetak metara od moje kuće, ali je bila nekako skrajnuta od glavne rute. Al Suk al Baldi deluje kao autsajder Starog grada, ponuda mu donekle podseća na artikle koje nude ulični prodavci na pločnicima u blizini Bajlonijeve pijace u Beogradu, samo su razmere mnogo veće, a sve je bilo pojačano ljupkim restoranima iz kojih se širio miris pržene ribe.

RABAT: Tvrđava Udaja

Jasno je da mi je ovo mesto iz nekog razloga priraslo za srce mnogo više nego prelepa tvrđava Udaja, na koju sam takođe sasvim slučajno nabasao tog prvog dana. Na Udaji, koja se nalazi kod ušća reke Buregreg u Atlantik, sam se upoznao sa marokanskim čajem, o kome sam prethodno čuo bajke. Iz nekog razloga sam bio skeptičan, ali priznajem da sam pogrešio. Udaja i čaj su dve stvari koje niko ko dođe u Rabat ne treba da propusti. Čaj u vrtovima Udaje – najbolji u Maroku… Ili možda najlepši, zbog nezaboravnog ambijenta, mada je konkurencija velika kada je čaj u pitanju.

NEKI DRUGI RABAT: Sa drugačijim licem Rabata počeo sam da se upoznajem kada sam iz Starog grada izašao na drugu stranu, tamo negde gde sam prvog dana ušao u njega. U roku od par minuta naišao je moderan tramvaj, što je scena koja možda ne bi bila toliko neuobičajena da nije bila potpuno van konteksta špicastih papuča i kozjih glava koje su mi ostale iza leđa. Uredno sam kupio kartu na automatu na stanici i ušao u tramvaj koji je trebalo da me odveze u Agdal, kraj u novom delu grada. Ispred mene je ušlo desetak ljudi i prvo što sam sa zaprepašćenjem pomislio u sebi bilo je: „Pa, ovi svi kucaju karte!“ I oni sa pojedinačnim kartama i oni sa mesečnim povlasticama. Nedugo zatim prišao nam je gospodin sa ljubičastom kravatom koji je želeo da se uveri da smo ispravno obavili dužnost.

Nisam sklon generalizacijama i naravno da ništa nigde nije samo crno ili belo, ali utisak koji ostavlja Maroko u celini je da je to uređena zemlja, i to nisam zaključio samo na osnovu poništavanja karata u gradskom prevozu. Tramvaji idu na vreme, vozovi takođe, ulice u novom delu grada su čiste i uredne, a narod uglavnom poštuje red.

Novi deo Rabata podseća na južnu Evropu i u poređenju sa starim delom grada pravi snažan kontrast, kao da u istom gradu postoje dva paralelna sveta koja zajedno čine skladnu celinu. Dvostruku prirodu Rabata slikovito prikazuje i sistem taksi vozila, koji se deli na „male“ i „velike“. Mali taksiji plave boje pretežno su novija vozila koja voze na taksimetar i u koja vozači ne primaju više od troje putnika, dok su veliki beli, razdrndani, stari automobili koji rade kao linijski taksiji u koje je dozvoljeno da se natrpa i do šestoro-sedmoro putnika, bez obzira na to što su i ta vozila registrovana za pet osoba. Sve to deluje nekako čudno, a opet, legalno postoji i što je najvažnije – funkcioniše.

foto: m. gagić
ŠEFŠAUEN: Planinski gradić na severu Maroka

Tako je, zapravo, u celom Maroku. Recimo, nas šestoro smo od Šefšauena, malog grada u planinama severnog Maroka, prevalili put do Tangera dug oko 150 km u formaciji četvoro pozadi, dvoje na suvozačkom sedištu, i niko nas nije dirao iako smo prošli pored tri ili četiri policijske kontrole.

OD PANKA DO FUDBALA: Nije mi dugo trebalo da se priviknem na tamošnji stil života i da se osećam kao kod kuće, bilo na Agdalu, u ruskoj pravoslavnoj crkvi u njegovoj blizini, haosu moje ulice ili na plaži podno Udaje. Mogao sam potpuno da se opustim i uživam u stvarima u kojima inače uživam. Tako sam na putu ka Agdalu iz tramvaja uočio dve stvari koje su u meni izazvale ushićenje. Ženski glas sa razglasa na arapskom i francuskom najavljivao je stanicu Bab al Ruah kada sam ugledao grafit: „The Exploited“. „Pa oni imaju i pank scenu“, pomislio sam sa uzbuđenjem. Na moju veliku žalost, tokom svog boravka u Rabatu ipak nisam upoznao nekog ko bi me mogao uputiti u andergraund scenu prestonice Maroka, pa sam morao da se zadovoljim svakodnevnim gledanjem u taj grafit i prepričavanjem scena gutanja suzavca na koncertu ovog škotskog benda u Beogradu.

Što se tiče fudbala, tu sam domaći zadatak temeljnije odradio, pa kada sam na pomenutoj stanici Bab al Ruah ugledao reflektore, već sam znao da se kroz nekoliko dana igra derbi glavnog grada između FUS Rabata i FAR Rabata. Sam derbi, istina, nije ispunio moja očekivanja. Znao sam da FUS Rabat nema jako navijačko jezgro i da se sa tog aspekta ne može očekivati spektakl, ali sam očekivao koliko-toliko pristojan fudbal. Od svega sam dobio dvosatno slušanje melodičnih pesama koje je pevalo nekoliko stotina navijača Kluba kraljevske vojske (FAR). Ostavili su sasvim solidan utisak, što se ne bi moglo reći za mučenje lopte u režiji fudbalera dva tima i sudiju koji je brutalno oštetio domaće, prestrogo im isključivši igrača zbog dva žuta kartona. U međuvremenu je stigao i da dosudi penal za goste kome sam se smejao 15 minuta. Što bi rekao moj otac: „Ono mu ni Kolina ne bi svirao.“

MALI GASTRONOMSKI REČNIK: Provodio sam vreme smucajući se po Rabatu i družeći se sa narodom. Rabat je bezbedan grad, i danju i noću, a Marokanci su dobar svet, zanimljiv za komunikaciju. Naročito je postalo zanimljivo kada sam pohvatao neke osnove marokanskog dijalekta, koji je takav da kada na arapskom tražiš limun, dobiješ pomorandžu. To nije njegova glavna karakteristika, ali slikovito objašnjava situaciju. Kada smo već kod izraza koji se koriste u Maroku, valjalo bi znati kako se zovu proizvodi od testa koji se peku u malim lokalima u Starom gradu. Favorit većine je msamen, što je vrsta masnog hleba koja se peče na ploči kao palačinka. Ja ipak predlažem haršu, neku vrstu jako debele palačinke od griza koji joj daje teksturu poput šmirgle (harša – gruba). Kupiš dva komada, preseku ti po dužini, unutra staviš šta hoćeš i gozba može da počne.

Ono od čega se u Maroku ne može pobeći je tažin. To je inače glineni tanjir sa poklopcem u obliku kupe, u kome se na tihoj vatri sprema šta god da se stavi unutra, način pripreme čiji finalni proizvod podseća na jela spremljena pod sačem. Na meniju je svuda – u restoranu u Starom gradu, Šefšauenu, selu kod Sahare, u Kazablanki…

Pijaca u Kazablanki

DUH MESTA: Kazablanka me je kupila posle 15 minuta, a taj osećaj se iz sata u sat pojačavao, mada mi je i sada teško da opišem zbog čega. Kazablanka je u nekim svojim delovima vrlo lep grad. Džamija Hasana Drugog jeste džamija sa najvišim minaretom na svetu, ali viđao sam i lepše i grandioznije, poput raskošne Salih džamije u Sani, u Jemenu, koja je nešto najlepše što sam video kada je u pitanju islamska arhitektura. Stari grad u Rabatu je interesantniji i lepši od onog u Kazablanki. Sve u svemu, reklo bi se da Kazablanka nije ništa posebno, ali duh grada je neverovatan. Moj utisak delilo je celokupno moje društvo, koje je bilo potpuno fascinirano ovim mestom.

Tog dana je Vidadu iz Kazablanke gostovao Itihad iz Tangera. Kada sam video grupu od 300-400 navijača koji su doputovali iz Tangera, poželeo sam da se te večeri nađem na stadionu. Međutim, devojke iz mog društva su imale drugačiju ideju i želele su da posetimo najveći šoping-centar u Africi. Tako sam se obreo na mestu na kome sam mogao da potrošim dve hiljade evra (koje nemam) na jednu žensku torbu (koja mi ne treba). Ipak, to što sam propustio da vidim četiri gola u Kazablanki (2:2 je bio rezultat utakmice) nadoknadio sam po povratku u centar grada. Obreli smo se u nekoj uličici gde sam kroz jedan musav prozor zapazio atmosferu koja me je podsetila na bifee iz doba stare Jugoslavije, kojih je nažalost sve manje u mom gradu. „Ja moram ovde da popijem pivo“, rekao sam i pozvao društvo. Kročili smo u mesto u kome vreme kao da je stalo pre nekih 40 godina. U ovom vanvremenskom svetu smo, propustivši dva naredna voza za Rabat, proveli narednih sat i po uz lokalno jeftino pivo, krastavce i masline, a stigao sam da vidim i gol Suareza za pobedu Barselone nad Realom od 0:4. Na kraju večeri, pružio sam ruku konobaru šezdesetih godina, u beloj košulji i crnom prsluku, i zaputio se na železničku stanicu. Svuda pođi, kući dođi, a za mene je u tom trenutku kuća bio Rabat.

Narednih par dana u Rabatu iskoristio sam da besciljno lutam ulicama Starog grada, da se po mrklom mraku provozam čamcem do marine grada Sale na suprotnoj strani reke Buregreg. Poslednje jutro izašao sam da kupim dve harše i pojeo ih uz šolju marokanskog čaja. Bio sam propisno obuven u narandžaste špicaste papuče, koje sam ipak na kraju morao da kupim… Naravno, kupio sam i tažin, koji se morao naći na mojoj novogodišnjoj trpezi. Doviđenja, Rabat, vidimo se opet!

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
Ludo vreme ovog leta

Klima

06.avgust 2025. Katarina Vilhelm / HR

Svuda pakao, samo u Nemačkoj – lije kiša

Dok Balkan, Italija ili Španija gore, nad Nemačkom se poslednjih nedelja sastavilo nebo. Zašto?

Alergije

06.avgust 2025. M. L. J.

Prvi slučaj alfa-gal sindroma u Srbiji: Ko su ugroženi i kako se zaštititi

U Srbiji je zabeležen prvi slučaj alfa-gal sindroma, odnosno alergije na crveno meso koja nastaje nakon ujeda krpelja. Postoje načini za prevenciju, ali i lečenje

Letnje prevare

06.avgust 2025. F. M.

Kako turističke agencije varaju ljude veštačkom inteligencijom?

Pojavi vam se na nekoj društvenoj mreži bajkovita plaža. Ili restoran. Hteli biste baš tu da odete. Postoji samo jedan problem – ne postoje

Razgrađivanje plastike

06.avgust 2025. Luka Stokić (DW)

Revolucionarno otkriće u Srbiji: Crvi koji jedu stiropor i prave đubrivo

Plastični otpad je sve veća pretnju po životnu sredinu. U Srbiji je došlo do revolucionarnog otkrića: crvi bi mogli da reše ovaj problem

Tenis

04.avgust 2025. M. M.

Umesto Novaka u Atinu se seli turnir „Beograd open”

Teniski turnir Beograd Open, iza kojeg stoji porodica Đoković, a koji je planiran za novembar, održaće se u Atini, potvrdili su iz organizacije

Komentar

Komentar

Građanski sukobi

Srbija srlja u građanske sukobe na jesen kada se oni koji su otišli na odmor vrate orni i poletni da se više ne povlače pred golom silom koja brani bezakonje

Andrej Ivanji
Tužilac za organizovani kriminal

Komentar

Tužilačka predstava ili udarac u kičmu korumpiranog režima

Ako je ovo još jedan Vučićev igrokaz neće se dogoditi ništa. Ukoliko je delovanje Tužilaštva za organizovani kriminal zaista primena zakona, onda su hapšenja zbog korupcije u slučaju pada nadstrešnice udarac u kičmu režima koji počiva na bezakonju

Ivan Milenković

Komentar

Hapšenja zbog korupcije: “Ili mi, ili oni“

Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1804-1805
Poslednje izdanje

Kultura sećanja: 30 godina od pada Krajine

Moj poslednji dan u Kninu Pretplati se
Kultura sećanja (2): Poreklo i priključenija

Krajina i sudbine

Vlada Srbije

Sto dana neuspeha, terora i iživljavanja

Kultura sećanja: “Galeb”

Buran život čuvenog broda

Intervju: Svetislav Basara, pisac

“Postojanje je gubljenje vremena”

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure