Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
U preovlađujućoj klimi političkog klijentelizma u kojoj se sve bitne pozicije u javnom sektoru podređuju interesima stranke koja je na vlasti i stavljaju u funkciju političke promocije, primarni ciljevi sistema javnog obrazovanja su gurnuti u drugi plan u odnosu na partikularne ciljeve pojedinaca i grupa uključenih u klijentelističke mreže
U modernom svetu reforma obrazovanja nije više veliki administrativni poduhvat koji svakih nekoliko decenija obeleži smenu političkih epoha, nego konstantan proces u kojem se kroz otvoren dijalog nastavnika, roditelja, učenika i administracije redefinišu ciljevi i principi obrazovanja, permanentno mere inputi i rezultati. To je proces u kojem se podešavaju instrumenti upravljanja, preusmeravaju resursi, proces koji podrazumeva produženo školovanje, stalno usavršavanje nastavnika i administracije, široku participaciju roditelja i učenika, regionalno i globalno povezivanje i umrežavanje.
Za ovakav, razvojni pristup sistemu obrazovanja potrebno je najpre uočiti njegov značaj, tj. potrebno je da među kreatorima politika, ali i u celom društvu, preovlađuje shvatanje da je kvalitetno celoživotno obrazovanje neophodno za uspešan društveni razvoj („društvo znanja“). Potom je potrebno izgraditi viziju uloge obrazovanja u razvoju društva, tj. potrebno je imati opštu predstavu o obrazovanom građaninu kao činiocu i ishodu funkcionisanja obrazovnih institucija. Napokon, za savremen pristup reformi obrazovanja potrebno je kreirati i sprovesti strategiju unapređenja obrazovanja. Kreiranje i sprovođenje strategije unapređenja obrazovanja podrazumeva, naravno, angažovanje različitih resursa, od finansijskih preko ljudskih do institucionalnih, ali dinamički najvažniji element u tom procesu, kohezivni faktor koji sve to povezuje u funkcionalnu celinu je „politička volja“. Ovaj eufemizam bi trebalo da znači spremnost „države“ (dominantne političke grupe, obrazovnih institucija, ali i institucija kulture, uključujući javne medije) da formiraju otvoren proces usaglašavanja vizije i ciljeva unapređenja sistema obrazovanja i da obezbede postojanost u postizanju tih ciljeva. Na ovom mestu treba shvatiti da je takva „politička volja“ rezultat uticaja brojnih faktora: istorijskog nasleđa, globalizacijskih pritisaka, partikularnih političkih interesa, demografskih procesa, itd.
Kako u ovom svetlu oceniti reforme obrazovanja u Srbiji? Najpre treba reći da su u Srbiji planirane i sprovođene reforme obrazovanja, da su neke od njih, kao i u mnogim drugim, čak i razvijenijim zemljama, donele loše rezultate, ali da je čitav obrazovni sistem nekako držao priključak sa evropskim trendovima u tom sektoru. Ova situacija, međutim, počiva na slabim osnovama i zbog toga postoji stalna pretnja pogoršanja i shodno tome opadanja sposobnosti i kompetencija nastavnika, učenika i studenata. Krenimo istim redom.
Što se tiče preovlađujućeg shvatanja značaja obrazovanja za uspešan društveni razvoj, stiče se utisak da ono postoji, jer se povećava procenat visokoobrazovanih, a političarima su puna usta priče o značaju obrazovanja za privredni rast. Ali na delu stvari stoje drugačije: permanentno obrazovanje i visoko obrazovno postignuće je vrlo često vrednost odgajana u porodicama, posebno onima gde su roditelji fakultetski obrazovani, a ne vrednost koju su afirmisale institucije i mediji. Ovo je zbog toga što naš obrazovni sistem niti dovoljno komunicira sa roditeljima niti je uspeo da vrednosti obrazovnog postignuća nametne medijima u konkurenciji raznih popularnih tema i primitivnog populizma. Osim toga, i pored sve afirmativne priče domaćih političara, izdvajanja za obrazovanje iz skromnog državnog budžeta u Srbiji su mala, a efektivnost njihovog korišćenja slaba, što ukazuje da „država“ za obrazovanje ne mari onoliko koliko se to predstavlja.
Sa izgradnjom vizije na kojoj bi počivala reforma obrazovanja stoji još lošije: teško je izgraditi viziju zemlje kompetentnih nastavnika i obrazovanih građana u situaciji u kojoj medijima dominiraju zvezde reality emisija i afere sa kupovinom diploma i u privredi koja investitore privlači jeftinom radnom snagom, a zaposlene ponižava prekarnim radnim mestima. Osim toga, obrazovanje je jedno od retkih polja gde država može i treba da afirmiše vrednosti jednakosti i pravednosti, javno dobro koje može da se pravedno raspodeli svim građanima. Umesto toga, u Srbiji se deca iz nižih društvenih slojeva sve teže kreću od nižeg ka višem obrazovanju i češće završavaju u srednjim stručnim školama, marginalne društvene grupe nisu dovoljno obuhvaćene ni osnovnim obrazovanjem, a fakultetsko obrazovanje je u velikoj meri rezervisano za decu iz srednje i više klase…
U ovakvim realnim okolnostima u Srbiji je u poslednjih 15 godina pisano nekoliko novih strategija i zakona u vezi sa obrazovanjem i nije čudo da je veliki deo aktivnosti i rezultata iznetih u njima ostalo slovo na papiru. Ja ne bih rekao da su za to presudna finansijska sredstva, jer i sa ovim što je na raspolaganju i sa značajnom međunarodnom pomoći realizovanom kroz razne projekte može više da se uradi. Ne bih rekao ni da je problem sa sposobnošću i motivisanošću nastavnika i većeg dela administracije, jer bez obzira na niske plate, oni žele da se usavršavaju i žele da njihov rad sa decom pruži rezultat. Najveći problem predstavlja neizgrađenost vizije i nedoslednost u sprovođenju usvojenih strategija. Tu se prepoznaje slabost „političke volje“, spremnost da se obrazovni sistem žrtvuje popularnijim političkim ciljevima ili partikularnim interesima političkih klika. U preovlađujućoj klimi političkog klijentelizma u kojoj se sve bitne pozicije u javnom sektoru podređuju interesima stranke koja je na vlasti i stavljaju u funkciju političke promocije, primarni ciljevi sistema javnog obrazovanja su gurnuti u drugi plan u odnosu na partikularne ciljeve pojedinaca i grupa uključenih u klijentelističke mreže. Na rukovodeća mesta se postavljaju ljudi koji su „bliski vlasti“, i najjednostavnija radna mesta se dodeljuju „po političkoj liniji“, odabir ponuda za školske ekskurzije, izdavača obaveznih udžbenika i dobavljača opreme i učila često zavisi od privatnih aranžmana, a ne od prilagođenosti dogovorenim obrazovnim ciljevima. Kao rezultat takvog stanja imamo obrazovni sistem koji je orijentisan na preživljavanje i zadovoljavanje minimalnih standarda, a ne na stvaranje visoko kompetentnog nastavnog i upravljačkog kadra koji će formirati samostalne, inventivne, učene i vešte građane.
U svojoj knjizi „Obrazovanje svetskog nivoa – lekcije iz međunarodnih modela izuzetnosti i inovacije“, Vivijen Stjuart navodi deset principa po kojima funkcionišu uspešni obrazovni sistemi u svetu: Dugoročna vizija uloge obrazovanja u razvoju društva; Upravljanje sektorom održivo kroz cikluse političkih izbora; Ambiciozni standardi u postignuću; Posvećenost ravnopravnosti; Visoko kvalitetni nastavnici i rukovodioci obrazovnih ustanova; Ujednačavanje i koherentnost kako bi se planirano i ostvarilo; Pametni mehanizmi praćenja kvaliteta; Efektivno korišćenje resursa; Motivacija i angažovanost učenika; Orijentisanost na globalni plan i na budućnost.
Realno gledano, iako su strategije u vezi sa obrazovanjem u Srbiji pisane informisano i ambiciozno, Srbija ni prema jednom od navedenih principa ne stoji dobro. Ja sam naglasak stavio na prva dva, jer verujem da bez njih ne možemo slediti ni ostale. A ova prva dva čine ključni faktor napretka ne samo u sektoru obrazovanja, nego i u širem društvenom razvoju. Kao što su konstatovali Asemoglu i Robinson u svojoj knjizi „Zašto propadaju nacije?“, mnoge države su kroz istoriju propuštale prilike da napuste klub nerazvijenih zemalja samo zbog toga što nisu imale političko vođstvo koje bi nametnulo razvojnu viziju i izgradilo institucionalni sistem koji omogućava održivost razvojnih procesa. A obrazovni sistem čini kičmu takvog poretka u svakoj modernoj državi.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve