foto: goranka matić
Engleski pesnik Robert Brauning ima jedan stih koji je voleo Rejmond Čendler, a prema kojem je, parafraziram, nemoguće spojiti vreme, mesto i ono što voliš. U tu se parafrazu uklapa i tragedija Emira Kusturice
Ja sam iz Travnika. U Travniku je, barem za moga djetinjstva, ponos zbog rođenja Ive Andrića baš u tom gradu bio javna i opšteprihvaćena stvar. Onaj čuveni fragment s početka Travničke hronike („Nikad niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Nikad, ni poslednji balija ispod Vilenica. To osnovne osećanje da su oni odnekud drukčiji nego ostali svet, stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazila je u svako ljudsko stvorenje, sa hladnim vetrom sa Vlašića, sa reskom vodom iz Šumeća, sa ‘slatkim’ žitom prisojnih njiva oko Travnika, i nije ih nikad napuštalo, ni u snu ni u bedi ni na samrtnom času.“) znao je djelovati kao samoispunjavajuće proročanstvo. Andrić ga je, naime, napisao dvadesetak godina prije Nobelove nagrade, a upravo je ona, nagrada, zajedno sa opusom koji ju je zavrijedio, odnosno piscem koji ju je dobio, Travničanima tada bila najveći dokaz njihove posebnosti. U taj vakat, sredinom osamdesetih, kad je na svjetskom filmskom nebu počela sijati zvijezda Emira Kusturice, po Travniku se počelo pričati da je i Emir Kusturica – Travničanin. Govorkalo se da nije slučajno da je Bife Titanik sniman baš u Travniku, citirane su replike iz Oca na službenom putu, pominjana rodbina koja je živjela tu te navodni dugi djetinjski boravci „slavnog režisera“ kod familije u ovoj ili onoj travničkoj ulici.
DŽAMIJA KOD SLASTIČARNE: U knjizi Smrt je neprovjerena glasina Emir Kusturica detaljno razotkriva svoju „travničku vezu“. Pominje da mu je djed Husein Kusturica radio u Travniku kao sudski činovnik ta da je imao kuću u Potur mahali, da mu je otac Murat „gimnazijsko obrazovanje sticao kao đak Isusovačke gimnazije u Travniku“, da su mu otac i tetka iz Travnika otišli u partizane. Također, na mnogo mjesta u svojoj knjizi Kusturica piše o Ivi Andriću. Ipak, najtravničkiji dio u cijeloj knjizi je jedna frojdovska omaška. Piše Kusturica o jednoj šetnji Sarajevom svoje rođake Dunje, šetnji ulicom Vase Miskina, od Vječne vatre prema Baščaršiji, u jedno subotnje popodne 1983. godine. Dunja je, piše Kusturica, kod slastičarne Egipat vidjela svoga oca, a ovaj je skrenuo sa ulice prošavši „kraj Alibegove džamije“. Iako u Sarajevu Kusturica nije bio bezmalo četvrt vijeka, njegovo poznavanje lokalne geografije je savršeno. U toj sferi ovo je jedina greška u knjizi. Jer jedina džamija kraj koje se u Sarajevu može skrenuti dok se prolazi kraj slastičarne Egipat je džamija Ferhadija. Postoji, međutim, mikrogeografija u kojoj kod slastičarne Egipat stoji upravo Alibegova džamija. Tako je u Travniku, na Titovoj ulici, između Konaka i kina Lašva.
POSVE LIČNO: Počinjem priču o Kusturičinoj knjizi ovako, u formi lične varijacije, zato što je ta knjiga, usprkos već silnim medijskim odjecima i reagovanjima, prije i iznad svega lična priča. Čitalac koji bude očekivao pamflet ili dnevnopolitički traktat neće u ovoj knjizi naći ono za čime traga ili će, da si opravda očekivanja, iščitavati ono što želi iz njenih posve marginalnih dijelova. Svojom knjigom Kusturica zapravo mapira vlastitu intimnu geografiju. Politički aspekt tu se eventualno pojavi isključivo kolateralno. Kad, recimo, piše o Sarajevu svog djetinjstva i mladosti Kusturica, naravno, koristi onodobna imena škola i ulica. Na prvim stranicama knjige Smrt je neprovjerena glasina upoznajemo, dakle, dječaka čije se djetinjstvo odvija između ulica Jabučice Avde i Mustafe Golubića te osnovne škole „Hasan Kikić“. Kad mnogo kasnije u knjizi Kusturica bude pojašnjavao korijene svojih sukoba sa onima koji će krajem osamdesetih i početkom devedesetih tvrditi da su u Sarajevu za vrijeme Jugoslavije, i kraljevine i socijalističke, ulicama i školama programski davana nemuslimanska imena, on se uopšte ne upušta u polemički diskurs na način da takve činjenice direktno poteže kao argument. Za ovog praškog studenta najčuvenija Kunderina rečenica, ona o borbi čovjeka protiv moći kao borbi pamćenja protiv zaborava, baš kao u izvornom Kunderinom tekstu, više ima veze sa ličnim životom nego sa politikom.
TITANIK: Pisac iz Kišove pripovijetke Apatrid razmišlja o svom djelu, o svom umjetničkom stvaranju, kao najvažnijem dijelu vlastitog života u kojem je „sve ostalo potčinjeno tome, sve“. Jedan od lajtmotiva Kusturičine knjige razvija se na tragu te ideje. Kao svoj simbolički ulazak u svijet umjetnosti, Kusturica priziva polumetarsku maketu Titanika koju je kao mali dječak napravio u školi. U školi je za taj rad dobio peticu, a poslije škole je požurio da ga pokaže majci. Sada ide dio koji vrijedi citirati: „Trčao sam niza strmu ulicu koja se spuštala od moje škole prema kući. U stvari, to nije bila obična ulica. Zvala se Goruša i u njenom srednjem dijelu bile su stepenice. Kraj u kojem sam živio bio je veoma karakterističan za Sarajevo. Uglavnom strmine i vododerine pretvorene u uličice. Sve su bile sporedne i valjale se prema Titovoj ulici. Ponosno sam držao polumetarsku maketu ispred sebe. Petica i ovaj moj Titanik u meni su proizvodili ono što sam od odraslih čuo da se zove ljudski ponos. Osjećao sam se svečano i prvi put nije trebalo niko da me upozorava da držim glavu uspravno, ramena uzdignuta, sve ono što mi svakodnevno nije polazilo za rukom. (…) Skrenuo sam sa stepeništa i kraticom, još brže, krenuo niz strminu. Zanemario sam činjenicu da ponos i visoko uzdignuta glava nisu usaglašeni sa neravnim terenom. Zakačio sam nogom o neki kamen i u padu se dočekao na desnu ruku, a u lijevoj sam držao Titanik.“ I kad se sredinom osamdesetih godina sukobljava sa bosanskohercegovačkom partijskom vrhuškom zbog scenarija za Oca na službenom putu i kad početkom devedesetih, dok u Bosni i Hercegovini bjesni rat, snima Underground, Kusturici je, tako barem sam svjedoči u knjizi, film koji je snimao bi(va)o važniji od svega.
ADRESAT(I): U članku Svet po Kusturici, kratkoj recenziji Oca na službenom putu namijenjenoj francuskoj publici, Danilo Kiš kaže kako je Kusturica „u liku dečaka ljubitelja filma ostavio jednu samosvesnu sliku o sebi“. Nekoliko poglavlja s početka knjige, što bi mogla nositi zajednički naslov Kako sam ulazio u svijet filma i filmske umjetnosti, razrada su te i takve „samosvesne slike o sebi“. Čitavo mnoštvo biografskih detalja i sitnica, skoro pa trivijalnosti, bit će i te kako poznati gledaocima prva dva Kusturičina filma. Za razliku od nekih Kusturičinih polemičkih tekstova pisanih (i objavljenih) prije deset-petnaest godina, Abdulah Sidran je u knjizi Smrt je neprovjerena glasina – pozitivan lik. Ipak, nizanje vlastitih autobiografskih epizoda podudarnih s pojedinim detaljima iz filmova Sjećaš li se Doli Bel odnosno Otac na službenom putu (od priče o Armandu Morenu koji je pjevao Vento kvatro milla baci do prisjećanja da mu je djed imao običaj reći „Drugi jebu, a ja se kupam!“) sugeriše između ostalog i Kusturičinu potrebu da dokine tezu, prisutnu uglavnom u Sarajevu, da su dva njegova prva filma više Sidranova, nego njegova. Iako u naslovu njegovog prvog intervjua za sarajevske medije nakon što mu je knjiga izišla Kusturica kaže Prebolio sam Sarajevo, red je da i Sarajevo preboli mene, on ipak negdje pred kraj knjige doslovce kaže: „Meni je teško palo što u rodni grad više nikada neću stići. Ne zbog osjećanja krivice, a niti zbog pretjerane ljubavi prema toj kotlini u koju je smješten grad Sarajevo.“ Veliki dio njegove knjige, naime, pisan je s mišlju na nekog imaginarnog (ili stvarnog) sarajevskog adresata.
ISTORIJSKA PIZMA: U već citiranom Kišovom članku o Ocu na službenom putu stoji kako „Kusturica (…) nije opterećen istorijskom pizmom, stoga uspeva da taj jučerašnji svet, pobednike i poražene posmatra kroz nežno-ironičnu distancu“. Smrt je neprovjerena glasina kao knjiga, međutim, nije lišena istorijske pizme, što ne znači da je posvuda lišena „nežno-ironične distance“. Istorijska pizma u ovoj se knjizi ukazuje kad god je riječ o sudbini Jugoslavije. Govoreći o svojoj majci Kusturica piše kako ona nije zaboravila „da je upravo ta, sada već u zaborav zaturena država Jugoslavija, bila poprište naše porodične emancipacije“, te prepričava majčin razgovor sa jednom Sarajkom, prijeratnom komšinicom, koji gotovo zvuči kao parafraza one pjesme Sinana Gudževića iz Rimskih epigrama koja počinje stihom Nikada, Alija, više za stolom u bircuzu našem, a završava katrenom: „Proklet nek svako je onaj te mučnju nam namaknu ovu/ Svetska politika sva, sile i raspored njin/ Proklet i Franjo i Sloba i Milan i Momir i Kiro/ Proklet sa njima i on, Alija, imenjak tvoj“. Kusturičinu majku je, piše on, uvrijedilo to što je njezina komšinica u priči o odgovornosti za rat amnestirala Izetbegovića. Iz čisto dnevnopolitičke optike, najatraktivniji dijelovi knjige tiču se Kusturičnih susreta sa Alijom Izetbegovićem i sa Slobodanom Miloševićem. Potonji je Kusturici, očito, bio simpatičniji od prvog. Milošević mu je pomogao da premijeru Doma za vešanje održi u Sava centru, a Izetbegović ga je odgovarao od snimanja filma po romanu Na Drini ćuprija argumentirajući to tezom da je „Andrićeva literatura puna mržnje jer je on bio podvorničko kopile“.
Onaj ko, dakle, bude u ovoj knjizi tražio potvrdu za osudu Kusturice iz dnevnopolitičke perspektive lako će je naći, a teško će mu biti pronaći makar i pokušaj Kusturičin da se opere. Vjernost vlastitim stavovima, makar bili i zablude, ostvaruje se kao inat. Jedina etika koju Kusturica želi slijediti je ona ulična. (Opisujući odnos dvojice prijatelja u opsjednutom Sarajevu, jednog Muslimana i jednog Srbina, Kusturica kaže: „Nisu mogli da zaborave kako se kalilo prijateljstvo na asfaltu i kako su učili pravila ponašanja i ulične etike.“) Citirajući na jednom mjestu seljake iz nekog zaseoka nadomak Užica, on piše kako je moralno „ono što se mora“, a nemoralno „ono što se ne mora“. Fenomenološka definicija koja kao da je izišla iz emisije Duška Trifunovića Šta djeca znaju o zavičaju, na prvi pogled je samo pragmatična, no također se može čitati i kao čitav individualistički program u kojem biti moralan znači biti vjeran samom sebi i – prema svojoj porodici.
DOM I PORODICA: Ima u Springstinovoj pjesmi Highway Patrolman stih u kojem lirski subjekt kaže da mu čovjek koji okrene leđa svojoj porodici ne može biti prijatelj. To skoro da bi mogao biti moto ove Kusturičine knjige. On u njoj kaže da je dom sigurno „čovjekova baza. Čak i kad nema nikakvu kuću i kada propada, njegova propast je mjerena kućom koju nema“. Iskaz iz skorašnjeg intervjua kazuje zapravo isto: „Često podsjećam na činjenicu koju treba znati – centralna mitska pozornica umjetnosti je porodica. (…) Ona je, čak i kad porodicu nemaš, snažno ogledalo tvog života.“ Ima u takvom uzdizanju porodice i kuće nečeg bosanskog, bosanskomuslimanskog, što intonacijom podsjeća na najslavniji fragment Meše Selimovića iz Derviša i smrti, onaj o „najzamršenijim ljudima na svijetu“. Vjenčavaju se u ovoj knjizi sočna bosanska ijekavica i neka dirljiva ljubav prema Beogradu, usprkos nesporazumima zbog „nekontrolisanog šminkeraja njegove elite“. Kad govori kako se sredinom osamdesetih želio preseliti u Beograd jer je mislio da mu je mjesto u gradu „u kome se štampa nedjeljnik NIN, gdje žive Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović i ostali crnotalasovci, u kome su filozofski praksisovci, gdje druguju Matija Bećković i Milovan Đilas, gdje živi pisac romana „Kad su cvjetale tikve“ Dragoslav Mihajlović i gdje se štampa Student. Građani toga grada se ujutro bude, a na radio-talasima ih dočekuje veliki Duško Radović“, u tom se nabrajanju istovremeno čuje i fascinacija i podsvjesna vjernost vlastitom idiomu u kojem tikve ne cvetaju, nego cvjetaju, a usput i Mihajlović ne biva Mihailović kao na koricama knjige.
MLADA BOSNA: Na kraju se moram vratiti na „travničku vezu“. Andrić je moj heroj, piše Kusturica na jednom mjestu i nastavlja: „Njegova burna biografija, između ostalog, kaže da je veliki pisac bio član organizacije Mlada Bosna, koja je u Sarajevu organizovala atentat na prestolonasljednika.“ Nakon Principovog pucnja, Austrijanci su širom Bosne organizirali suđenja omladincima povezanim sa Mladom Bosnom. Godine 1915, 25. i 26. februara u Travniku je suđeno skupini omladinaca među kojima je bio i Abidinbeg Hafizadić. Pišući u knjizi Smrt je neprovjerena glasina o svom vjenčanju, Kusturica ima potrebu kazati da je među gostima „posebno mjesto zauzimao begovski sin Edo Hafizadić, koji je stigao iz Travnika“.
Engleski pjesnik Robert Brauning ima jedan stih koji je volio Rejmond Čendler, a prema kojem je, parafraziram, nemoguće spojiti vrijeme, mjesto i ono što voliš. U tu se parafrazu uklapa i tragedija Emira Kusturice. Njegova strast je mladobosanska, njegova priča više bi spadala u priču o nastanku Jugoslavije nego o njenom nestanku. Na početku svoje knjige, on kaže kako se „Gorušom i drugim ulicama provlačio kao miš“, a na kraju kroz usta miša postavlja pitanje: „Šta je trebalo ljudima da tako jeftino proćerdaju svoju veliku šansu? Dobro što radiše u korist svoje štete, nego što zajebaše sve nas ostale?“ Kad opisuje razgovor između svog oca Murata i Abdulaha Sidrana s početka devedesetih u kojem Sidran kaže kako bi mir u Bosni, po njegovoj procjeni, mogle održati jedino snage UN-a, a stari Murat mu najprije kaže: „U Drugom ratu ja sam se borio u šumi da istjeram stranu čizmu iz moje zemlje, a ti mi dovodiš UN u Bosnu?“, da bi na kraju, uz lupanje šakom o sto, zaključio: „U krvi je stvorena, u krvi će se Jugoslavija raspasti, pazi šta sam ti rekao!“, Emir Kusturica skicira gdje se zapravo u njegovoj knjizi ponajviše susreću lično i političko; u želji, naime, da svaka smrt, bila to smrt dragih ljudi ili smrt voljenih zemalja bude tek – neprovjerena glasina.
Odlomak iz knjige Emira Kusturice »Smrt je neprovjerena glasina«
Sjećaš li se Doli Bel je poimao ulicu kao jedinu autentičnu scenu u Sarajevu. Tu se nalazila, kao na dlanu, netaknuta i do tada neotkrivena drama gradske periferije. Takođe je sarajevsko stanovništvo, prvi put, moglo da se poistovjeti sa onim što vidi na ekranu, i da uživa u uvećanoj slici vlastitog života. Sarajlije su najviše uživale u saznanju da su njihovu dramu, portrete njihovih očeva, majki, sestara i njihove životne situacije, shvatali svuda u svijetu gdje je taj film već prikazivan.
Vrijeme je, kroz ovaj film, nepogrešivo, kao što more poslije bure izbacuje na plažu poznate stvari, eto, nekim čudom, pred oči građana isporučilo događaje i stvari osvjetljene oštrijom i potpuno novom svijetlošću.
Abdulah Sidran je u okvir moje životne slike stigao kao stradalnik. On je u priči Otac je kuća koja se ruši iscrtao svoju porodičnu dramu, a glavni lik bio je njegov otac, golootočki mučenik. Zbog njega Sidran nije bio omiljen u sarajevskim političkim krugovima. Sreli smo se u kantini Radio-televizije Sarajevo, na kojoj sam, u to vrijeme, bio zaposlen. Sidran je tada, kao i mnogo puta u njegovom životu, vezao nekoliko dana i noći uz piće i noćne razonode. Darovitost je ovog Sidrana izdvajala iz pejzaža kantine zasićene namrštenim televizijskim radnicima i mirisom pregorelog ulja. Sidranov pjesnički dar i vještina govorenja činili su da izgleda kao mali književni aristokrata. On je govorio kao da diktira daktilografkinji gotove dijaloge za svoju novu priču. Tu nikada nije bilo viška nijednog zareza, o viškovima riječi da i ne govorimo. Kasnije sam shvatio da on, u stvari, piše, a da se nama čini da govori. Na tom jeziku on mi je rekao:
„Ja sam bolji u pisanju od drugih, pa i od Gordana Mihića, u to nemoj da sumnjaš. Imam scenario za tebe!“
Mjesec dana kasnije napisao je kratku verziju scenarija u kome je glavni junak Dino, sarajevski pubertetlija, uhvaćen u trenutku kada život sa njim započinje važnu igru otvaranja duhovnih procesa. Sidran je vješto ukrstio porodičnu dramu koja kulminira očevom smrću i ličnu dramu mladića Dine koji se zaljubljuje u seljančicu, dovedenu sa sela na gradsku pripremu za prostituciju u Milanu. Veličanstvene su bile scene umiranja Dinovog oca Mahe, komuniste i zanesenjaka, koji odlazi na onaj svijet, dok mu sin iz „Politikinog zabavnika“ čita o naučno mogućem vječnom životu. Autobiografska uvjerljivost i melodičnost Sidranovih dijaloga gradile su veliku snagu ove scene. Lako sam došao do rješenja i odgovora na pitanje ko će igrati oca: sjetio sam se Slobodana Aligrudića, spektakularnog Crnogorca. Aliji nije trebalo mnogo da prihvati ulogu u mom prvom filmu. Svađao se sa produkcijom i Oljom Varagić oko honorara, a kasnije i zbog besmislica. Do kraja snimanja nije htio da potpiše ugovor. Volio je da se ruga neprijatnim ljudima, a filmskim organizatorima posebno. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam sreo šarmantnog čovjeka sa tako naglašenom spremnošću na samouništenje. Pušio je pet kutija „marlbora“ dnevno, štipao glumice za dupeta u toku kadra, sanjao da se bavi ozbiljnijim poslom nego što je gluma, recimo uzgojem lubenica; za vrijeme kadra ubadao kamermana Vilka Filača injekcijom, koja je kasnije upotrebljena u sceni njegovog umiranja…! Imao je spremne odgovore na sve, pa i na teška egzistencijalna pitanja. Čekajući da se Maja i Stribor vrate iz Tripolija, gdje su bili u posjeti Majinoj majci koja je tamo pečalbarila kao doktorica, rekao sam mu:
„Nešto mi se oko stomaka stvara toplina kada pomislim na njih dvoje. Šta je to, Alija?“
Čuknuo me po glavi i rekao:
„Ljubav, budalo!“
Između mojih pijanstava koja su bila, uglavnom, socijalne ekskurzije, a ne navika, ni pokrivanje mojih slabosti, pravljene su uvelike pauze. Nakon završetka snimanja, večeri sa Aligrudićem pretvarale su se u pijane noći i tada je probuđeno sve što sam mislio da je ostalo iza mene u ranoj mladosti i vremenima praškog studiranja: vratila se u moj život ekscentričnost, poetičnost, intelektualna agresivnost. Ponovo je povađeno sve iz kofera u koji sam, poslije praške zrelosti, pohranio svoje mladalačke grijehe. U ludostima koje su slijedile poslije pijanstava, Alija i ja smo se takmičili ko će bolje i jače udarati glavom, i oštetiti oluke po trošnim baščaršijskim kućama. Alijina glava je bila tvrda, iako to na prvi pogled nije moglo da se pretpostavi. Literarna inspiracija za Aligrudića i mene bio je Sidranov otac, a moj otac je iz života direktno u Doli Bel ubrizgavao ono što literatura ne može da učini za film. Murat je lik oca obogatio detaljima kao živi model, koji zaboravlja na krov koji prokišnjava i ne poduzima ništa da ga popravi, nego priča o svjetskoj nepravdi, vjeruje da će komunizam svuda vladati već dvijehiljadite godine. Podudarnost sudbina scenariste i reditelja bila je odlučujuća stvar u popularnosti ovog filma. Otac je, na kraju, bio glavni lik u tom filmu, a ne Dino, iako je Slavko Štimac milimetarskom preciznošću igrao sarajevskog tinejdžera.
Kao i svi provincijalci koji se opuste poslije velikog uspjeha, pretjerivao sam u alkoholu. Osladilo mi se i ubrzo je to postalo opasno. To su bila manje pijanstva, a više velika želja da se prave skandali na javnim mjestima. Posebno me privlačilo da po kafanama opsujem Tita i državu. Ovo prvo sam psovao tiho, ali je psovanje države čuo svako ko se zaticao u prostoru u kojem se dešavao mali incident. Jednom, poslije neprospavane noći, Maja je telefonirala mom ocu i zabrinutim glasom javila da se od jučer nisam pojavljivao u kući. Rekla mu je da mi kako zna oduzme ključeve od auta, pod izgovorom da vozi Senku na Vrelo Bosne. Otac je tako učinio, ali je odlučio da se žrtvuje i više nego što se od njega traži. Odlučio je da pije umjesto mene. Našao me u „Šetalištu“ i vidio da se „popravljam“ pivom od pijane noći. Kada sam utolio žeđ, prešao sam na „vlahov“ i umjesto nazdravljanja ustajao sam i sa čašom uzdignutom uvis psovao državu, pa tek onda ispijao piće. Konobarica Borka me prvo prekorno gledala i prstom pokazivala u stilu „ne smije se to govoriti“ i pogledom, usput, upozoravala na prisutne goste koji slušaju skaredne riječi. Kada bih ponovo opsovao državu, ona je objema rukama pokrivala vlastite uši, samo da ne čuje i ne mora da dostavlja informacije tamo gdje treba, o načinu i sadržaju narušavanja javnog reda. Svaki novi „vlahov“ značio je novo psovanje:
„Jebem ti državu!“, govorio sam, a otac je ustajao i dodavao:
„Lihtenštajn!“, i brzo popio svoje piće.
Kada je vidio da ću se ja grdno napiti, lako je pristao na dodatnu žrtvu. Pravio se lud i sa Borkine tacne krao moje piće. Na kraju, otac se toliko napio da sam ja njega, a ne on mene, kako je bilo planirano, strpao u kola i povezao u Koševski stan da se otrijezni. Pošto je dao čvrsto obećanje Senki da više neće piti, nisam ga vodio Senki nego Maji. Kad smo stigli, on nije primjetio da je molovanje stana u završnoj fazi, pozdravio se sa Majom i požurio u kupatilo. Tamo su, pored vrata WC-a, na zidu hodnika, stajala skinuta tek ofarbana neka druga vrata. Otac se uhvatio za šteku, vrata su mu pala na glavu, udarac ga ošamutio, pa je od toga pao na tle, a tek ofarbana vrata su ga poklopila. Držeći se za glavu pogledom je pronašao Maju i rekao:
„Nešto kontam, snaho, kakva li će sudbina zadesiti češki čelik, ako se raspadne Sovjetski Savez?! Ko će sve to preuzeti, znaš li ti koja je to količina čelika?!“
ULICA, SARAJEVO: Goruša
foto: Ajla Terzić
1987.
FEST 1992, sa Džimom Džarmušem i Džonijem Depom
1995. sa Goranom Bregovićem i Nebojšom Đukelićem
Na snimanju Andergraunda
Drvengrad, 2010.
foto: A. Anđić
U Zagrebu je, u okviru izložbe o plesu za vreme i nakon Jugoslavije, predstavljen digitalni arhiv savremenog plesa u ovom delu Evrope. Koordinator ovog četvorogodišnjeg projekta je Stanica Servis za savremeni ples iz Beograda
Vlada Srbije je prekršila Ustav, upozorava Evropa Nostra i traži hitnu zaštitu Dobrovićevog kompleksa Generalštaba. Isti zahtev upućen je i iz Društva konzervatora Srbije
Peticiju sa 10.500 potpisa predalo je Bibliotekarsko društvo Srbije nadležnima, nadajući se brzom rešenju koje će ih osloboditi nezakonite odluke po kojoj biblioteke treba da plaćaju nadoknadu za izdate knjige organizaciji OORP
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena grešnica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Pavle Jerinić je na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu pročitao apel UDUS-a da se oslobode uhapšeni u Novom Sadu, što je upravnik ovog pozorišta, Svetislav Goncić osudio, zaboravljajući da je to tradicija koju je započeo još Voja Brajović u vreme Miloševića
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
