Demokratija i idiotizam

Na ovdašnjem tržištu dostupni su prevodi Tukididove Istorije Peloponeskog rata Stjepana Telara (s početka XX stoleća, fototipsko izdanje objavio je Dereta, Beograd 1991) i Dubravke Obradović (Prosveta, Beograd 2000).

Što se tiče Periklove nadgrobne besede, ona je – uz pomenute prevode Tukididove Istorije i jedan hrvatski prevod iz 1892. godine – posebno objavljena u zborniku „Retorika“ Branislava Nušića iz tridesetih godina prošlog veka (bez preciziranja jednog od četiri prevodioca) i u „Istoriji starih Grka do smrti Aleksandra Makedonskog, u odabranim izvorima“ koju je, početkom pedesetih godina, priredio Miloš N. Đurić (više izdanja).

34. „Iste zime prirede Atenjani po prastarom običaju
na državni trošak pogreb onih
koji su prvi poginuli u ovom ratu.
Postupak je takav da se najprije u šatoru
podignutom za tu priliku
kosti poginulih izlažu tri dana pogledu,
i svaki prinosi svome što god hoće.
Na dan pogreba tovare čempresove sanduke na kola,
pa ih, za svako pleme po jedan, u mimohodu voze.
A unutra su kosti već kojega je tko plemena bio
neovisno o vrsnoći loze.
A i prazan odar prekriven mrtvačkim pokrovom,
za sve nestale čija tijela ne mogahu za sahranu pronaći
u povorci nose.
Kod pogreba sudjeluje tko hoće
bio građanin ili stranac,
i žene rođakinje učestvuju i na grobu jauču.
Potom ih na državnom groblju sahranjuju
koje je u najljepšem gradskom predgrađu.
Na tom groblju naime uvijek pokapaju
poginule u ratu osim palih na Maratonu.
Budući da su njihovu hrabrost izvanrednom držali
prirediše im i grob na mjestu bitke gdje su pali.
A kad ih zemljom pokriju, čovjek kojega grad izabere,
i za kojega se čini da je najrazboritiji
i da se ugledom najviše ističe,
njima doličan pohvalni govor isporučuje.
Poslije toga s groblja odlaze.
Tako ih pokapaju.
I za čitavoga rata, kad bi se to zbilo,
taj bi običaj poštovali da je milina gledati bilo.
Nad ovima dakle što prvi izginuše
Perikla Ksantipova da govori izabraše.
A kad je pravi čas bio,
otišavši od groba na visoko podignutu govornicu,
da bi ga mnoštvo što dalje čulo,
ovako je divanio:
35. „Većina onih koji su ovdje već zborili
hvale onoga koji je ovakvu besjedu zakonom uredio,
kao doličnu i pogodnu da se nad onima
koji su pali u ratu sahranjuju govori.
Meni se pak dostatnim čini
da se ljudima koji su djelom valjani bili
i djelom iskažu počasti,
kao što i vidite sada kod pogreba ovoga
na državni trošak priređenoga,
i da vjera u vrline mnogih
ne zavisi od pomena jednog čovjeka
i održane mu propovijedi
kazivanja bilo dobroga ili lošega.
Teško je naime govoriti primjereno o stvarima
u prigodi u kojoj se jedva dade učvrstiti
i uvjerenje o istinitosti djela.
Slušalac upućen i dobrohotan doskora može pomisliti
da se nešto u dosta slabom svjetlu
o onom što on želi i zna iznosi
a neupućeni će iz zlobe misliti
da ima stvari koje se i pretjeruju,
pogotovo ako bi slušao nešto,
što nadilazi njegove naravne sposobnosti.
Ta uostalom
sve dotle su pohvale o drugima izrečene snošljive,
dok tko i sam misli
da je vrstan nešto od onoga što je čuo ostvarivati;
a ako ih što nadvisuje,
tome već zavide
mislim njemu se ne vjeruje.
Ali budući da su naši stari tako odredili
da je to lijepo i s tim se složili,
treba da i ja, držeći se toga,
kušam očekivanje i mišljenje
svakoga od vas što više zadovoljiti.
36. „Počet ću najprije s našim pređima.
Jer pravedno je i dolično kod ovakve zgode
iskazivati im tu čast da ih se sjećamo narode.
Nastavali su ovu zemlju uvijek bez promjene
iz koljena u koljeno sve dosada
i slobodnu je svojom valjanošću predali nama.
A nisu samo oni vrijedni pohvale
već su to naši oci još i više,
otkako su, osim onoga što su baštinili,
i veliku moć koju danas imamo
uz svakojaka odricanja stekli,
da bi je nama, sadašnjem naraštaju ostavili.
A veći dio moći smo i mi sami, koji smo ovdje eto okupljeni
i najvećim dijelom još u najljepšoj muževnoj dobi,
na svaki način proširili, i grad smo svim i svačim
da je posve nezavisan i za rat i za mir opremili.
Pak ne želim vam, jer znate,
nadugo o ratnim činima govoriti
po kojima smo ne samo čuveni postali
već sve to i pribavili,
ako smo ikad, uostalom,
spremno ‘blejavca’ ili Helena
kad nas je kao neprijatelj napao,
mi sami ili naši oci odbili,
nego ću preko toga prijeći;
a kakvim smo radom do toga došli
i uz kakav ustav i običaje
i po čemu je ta moć postala iznimna,
e to ću najprije razložiti
a zatim ću sa pohvalom ovih vojnika nastaviti,
jer držim,
da nije u sadašnjem času neumjesno takvo što spomenuti
i da je to čitavu mnoštvu,
kako građana tako i stranaca,
od koristi saslušati.
37. „Dakle imamo ustav koji ne oponaša zakone susjeda,
već štoviše rađe smo mi sami uzor za neke druge
nego što bismo se u rješenja ostalih ugledali naroda.
Pa iako je nazvan pučka vladavina,
pošto se ne oslanja na nekolicinu
već na mnoštvo,
opet u osobnim su razmiricama
pred zakonom svi jednaki,
dok se u javnom životu,
svatko poštuje kako je u čemu na dobru glasu,
ne po pripadnosti jačoj državnoj stranci,
nego po vrsnoći na svakom koraku;
niti je pak zbog siromaštva
itko u općem napredovanju zakočen neznatnim ugledom,
samo ako šta dobra može državi učiniti pritom.
A mi slobodno upravljamo državnom zajednicom
i, što se međusobnog bivstvovanja
i svakodnevnog suobraćanja tiče,
ne ljutimo se na bližnjega,
ako što radi po svome veselju,
niti pritom znakove natmurenosti pokazujemo,
koji doduše ne škode, ali ipak oko vrijeđaju.
Pa iako smo slobodni i nenasilni u ličnim odnosima,
državnih zakona najviše iz strahopoštovanja ne prestupamo
niti u neposlušnosti prema službenim glavarima i zakonima
svoj vijek obitavamo;
a prije svega prema onim zakonima,
koji su na korist onih izdani,
kojima se nepravde čine,
i koji su premda nepisani,
krivcu općenito priznatu sramotu donose time.
38. „Zacijelo smo i na duh mislili
kad smo mu poslije napora
najviše odmora priredili,
koristeći se za tu priliku
kroz čitavu godinu
brojnim igrama i žrtvama
te krasno uređenim svojim kućama,
u kojima svakodnevno veselje
razgoni tugu.
Poradi veličine grada
sve se u nj stječe
iz čitava svijeta,
i tako se događa,
da plodove dobara koja se ovdje stvaraju,
ubiremo s jednako velikim užitkom
kao i dobra ostalih ljudi
kad se u zanosu otkrovenja rađaju.
39. „A i u ratnim pripremama se razlikujemo
od protivnika ovim.
Grad otvorenim za svakoga držimo
i nikada tjeranjem stranaca nikoga ne odbijamo
niti od pouke niti od gledanja onoga,
što bi tko od neprijatelja,
budući da nije skriveno,
mogao vidjeti i time se okoristiti,
jer ne pouzdajemo se odviše u priprave i lukavštine
koliko u junačko srce naše u boju odane nam taštine.
I dok u odgoju protivnici još kao dječaci
mučnom vježbom muževnost stječu,
tavoreći u zadanoj datosti,
dotle mi, živjeći udobno,
isto tako jednake borbene srećemo opasnosti.
A dokazom je ovo.
Lakedemonjani nikad sami ne ratuju,
kad u našu zemlju provaljuju,
nego saveznike sa sobom vode,
dok mi, na zemlju svojih susjeda sami navaljujući
i u tuđoj zemlji se boreći,
ponajviše bez teškoće u boju svladavamo one
koji se za svoje ognjište bore.
A s cjelokupnom našom silom
nikad se nijedan još neprijatelj usudio nije ogledati,
jer mi se istodobno i za mornaricu brinemo
i na kopnu smo na mnogo strana razasuti.
Ako se kad s jednim dijelom pobiju,
pa neke od nas nadbiju,
diče se, da su nas suzbili sve;
a budu li pobijeđeni, vele,
da su od čitave naše vojske potučeni, lele.
Pa iako smo voljni radije bezbrižno živjeti
nego se u naporima vježbati,
i ne toliko za volju zakona
koliko po svojoj hrabroj ćudi boriti,
i na strašnom mjestu postajati,
to je samo po sebi prednost, jer se mi,
iako se ne volimo unaprijed teško mučiti,
pokazujemo, dođe li do gustoga,
isto tako smionima kao i oni koji se vječno kinje i pate.
I tako je naš grad vrijedan udivljenja
i u tom pogledu kao i u mnogim drugim stvarima brate.
40. „Krasotu ljubimo bez rasipnosti
(sebi na sramotu)
a umnost njegujemo bez mekoputnosti
(na svoju divotu).
Bogatstvom se pak služimo
rađe za djelatnost u zgodan čas
nego radi hvalisanja na sav glas.
I nikome među nama sramota nije siromaštvo priznavati
već je sramotnije radom ga ne izbjegavati.
Isti ljudi se ovdje jednako za domaće,
kao i za državne poslove skrbe;
a i oni, koji su drugim zanimanjima posvećeni,
nisu državnoj upravi nevješti,
pa ni onda kad se čini da porad ljubavi glavu gube.
Ta mi jedini smatramo onoga
koji u državnim ne učestvuje poslovima,
ne dokolnim već beskorisnim članom istoga.
Mi isto tako javna pitanja sami za se pretresamo
ili barem o njima zdravorazumski razmišljamo;
a da rasprave škode djelima ne držimo,
nego radije mislimo,
da je štetno ne dati se govorom poučiti,
prije nego se djelotvorno pođe na ono,
što neizostavno treba izvršiti.
I ovo je doista naša osobina,
da se ponajviše smiono posla laćamo
kao što, isto tako, o onome
čega ćemo se prihvatiti i razmišljamo.
Ostali su međutim drzoviti iz neukosti
a promišljanje će oklijevanjem nazvati.
Duševno najjačima opravdano bismo one prosudili,
koji sasvim jasno spoznaju opasnosti i ugodnosti,
ali se ne daju poradi njih od pogibli odvratiti.
I plemenitim djelima prema većini
u oštroj opreci stojimo.
Jer prijatelje stječemo
ne dobro od njih primajući,
nego dobro im čineći.
Stalniji je onaj prijatelj
koji je nekome ljubav učinio,
tako da je čuva kao dug iz dobrohotnosti prema onome,
kome ju je iskazao.
A onaj je nasuprot, koji je duguje, mlitaviji,
jer zna, da neće uslugu kao ljubav
već kao dug vraćati.
Napokon, mi jedini drugima koristimo
ne iz računa da ćemo kakvi probitak za se izvući,
koliko iz svijesti, da smo slobodni ljudi.
41. „Odgovorno izjavljujem da čitava naša država
može kao škola Heladi poslužiti
i tvrdim da se kod nas svaki čovjek
u vrlo mnogim poslovima uspijeva
krajnje uglađen i vrlo okretan
kao osoba dovoljna sama sebi prikazivati.
A da ovo nije samo puko hvalisanje u sadašnjoj prilici,
već istina prava,
pokazuje sama moć našega grada,
koju smo ovakvim vladanjem stekli dovraga.
Od sadašnjih država jedino se naša
kušnji izlaže i veća od svoga glasa pokazuje;
i jedino ona ne pobuđuje
kod neprijatelja napadača zlovolje,
što od takvih ljudi trpi nevolje,
niti kod podanika prijekor,
da njima vrijedni ljudi ne vladaju.
A velikim smo dokazima svoju moć
i ne baš bez svjedoka pokazali
stoga divit će nam se cijeli sadašnji svijet
kao i svi kasniji naraštaji.
I ništa ne trebamo hvale Homerove
niti koga drugoga,
koji će nas pjesmama na čas razveseliti,
dok će istini stvorenom mišlju o djelu naškoditi.
Sve more i zemlju smo da budu pristupačni
našoj odvažnosti prisilili,
i svuda smo vječne spomenike i zla i dobra postavili.
Za takvu eto državu ovi junački poginuše,
plemenito sudeći da im se ona ne smije oteti
a pravo je, da i svaki od nas preživjelih
bude spreman za nju trpjeti.
42. „Poradi toga sam upravo
i zborio o državi opširno,
da vas poučim,
kako se naša borba i borba onih
koji ništa spomenuto nemaju,
ne vodi za jednaku nagradu,
i da ujedno očitim dokazima
pohvalu ovih potkrijepimo,
nad kojima sad govorim.
Time sam izrekao najveći dio njezin.
A to što sam grad uzveličao,
okitilo je junaštvo ovih i njima sličnih,
i ne bi se mnogima od Helena
mogla pohvala isporučiti ravna djelima njinim.
A čini mi se da sadašnji konac života ovih
dokazuje vrijednost čovječiju,
bilo da je prvi put pokazaše
ili da je posljednji put potvrdiše.
Ako su u ostalim svojim djelima gori bili,
više od toga pravedno je njihovo junaštvo
u ratovima za domovinu cijeniti.
Junačkim držanjem zle čine poništiše,
te više općem dobru koristiše
nego što ličnom primjeru naškodiše.
A nitko od ovih nije toliko uživanje bogatstva cijenio
da bi zato kukavica bio,
niti se u siromaštvu nadao
da će mu izbjeći i još se obogatiti,
pa se stradanju uklonio.
Više su od toga za osvetom protivnicima žudjeli
a od pogibli istodobno ovu najljepšom držali
te su se i uz takvu opasnost
neprijateljima osvetiti htjeli
a ono bi zanemarili.
I povjeriše nadi,
da ona sretno nejasnu budućnost izvrši,
držeći opravdanim na djelu se
kao što im je i samima vidljivo bilo,
u se i u svoje kljuse pouzdavati.
I u toj su obrani smatrali
da im treba i smrt pretrpjeti
nego uzmaknuti i spasti se.
Izbjegoše sramotnom glasu,
svoj čin životom podupriješe
i u najkraćem času ratne sreće
od nas se rađe slavom ovjenčani
nego kao sinje kukavice odijeliše.
43. „I tako su ovi dostojni grada bili.
Ali vi preživjeli,
iako možete moliti
da vam je bolju sudbu zaslužiti,
pouzdaniji morate u svom mišljenju
o protivniku ništa manje odvažnom biti,
i nipošto ne smijete
opravdanim držati
da nam je zato plašljivijima postati
i da se na državnu korist
trebamo samo riječima obazirati,
kao što je slučaj kad nam je duh besjedom mjeriti.
Ta i kako bi netko mogao vama opširno razlagati,
koji to isto tako dobro znate,
koja sve dobra od toga zavise da se neprijatelj odbije.
Štoviše,
vi državnu moć danomice gledate
i za nju se oduševljavate;
a kad god vam se učini da je velika,
pomišljate da su to odvažni ljudi stekli
koji su ne samo znali što i kako treba
već su i u djelovanju na čast pazili
a kad bi se u kojem pokušaju prevarili,
nisu primjerenim držali
da bi grad svoga junaštva lišili,
nego su mu najljepšu žrtvu
koja je u njihovoj moći bila prikazali.
Život svoj za zajednicu žrtvujući
napose su neprolaznu slavu
i najslavniji grob stekli,
ne onaj u kojem počivaju,
već onakav u kojem njihova slava ostaje
i vječno se svagda kad god se pruži zgoda
bilo za govor ili za djelo spominje.
Čitava je zemlja grob slavnih ljudi,
i ne označuju to samo natpisi
na stećcima u vlastitoj zemlji,
već i u stranoj zemlji živi nepisana uspomena,
više u pameti svakoga nego kao na spomeniku opomena.
U njih se vi sada ugledajte i promislite,
da je sreća u slobodi a sloboda u hrabrosti,
i zato se ratnih pogibli ne plašite.
Ne bi naime pravednije žrtvovali svoj život oni
koji u bijedi žive i koji nade u dobro nemaju,
od onih, koje u životu još suprotna promjena čeka
i kod kojih je upravo velika razlika
ako u čemu stradaju.
Za čovjeka koji ima ponosa,
bolnije je poniženje zbog kukavičluka
nego smrt neosjetna,
koja zajedno s hrabrošću
i s nadom u opće dobro nastupa grešna.
44. „Poradi toga sad i vas, koji ste nazočni,
roditelje ovih pokojnika, neću žaliti,
nego ću vas, štoviše, probati utješiti.
Vi naime dobro znate svijet u kojem ste odrasli
i kako ste u raznovrsnim nedaćama život proveli.
A sretan je onaj koga najdičnija smrt zapadne,
kao njih tada, i onaj, koga najčasnija žalost dopadne,
kao vas sada, jer njima je dosuđeno bilo,
jednako sretno proživjeti i život dovršiti.
Teško je dakako, znam, u onom vas tješiti,
čega ćete se često, videći sreću drugih
kojom ste se nekoć i sami dičili, sjećati.
I nema za dobrom žalosti,
kojega je netko lišen,
u onoga koji ga nije okusio,
već kod onoga koji se na što navikne
pa mu se to oduzme.
Ali vi koji ste još u dobi da djecu rađate,
treba jaki da budete i da se drugoj djeci nadate.
Posebice će nekima kasnija djeca
zaborav na onu djecu koje više nema donijeti;
a državu će dvostruka korist obasjati,
neće se pučanstva lišiti i sigurnija će biti.
A i nije moguće,
da o nečem pravedno ili nepristrano oni vijećaju,
koji se na jednaki način opasnosti
stavljajući na kocku i živote sinova ne izlažu.
Dok vi opet, koji ste dob prekoračili,
smatrajte,
da vam je dobitak veći dio života,
koji niste straćili,
i da će preostali dio kratak biti,
pa bi ga trebali slavom ovih sebi olakšati.
Težnja za slavom jedina ne stari,
ni u klonuloj dobi, premda neki upravo tako kažu,
ne veseli ljude više dobitak
nego da se čašćenima pokažu.
45. „A vas opet, koji ste nazočni,
sinove ili braću ovih,
vidim da veliko natjecanje čeka
(jer svako onoga koga nema obično hvali čovjeka),
i ma koliko se vi u besprijekornosti isticali,
jedva će vas ne njima jednakima,
nego malo lošijima držati.
A onoga, koji im na putu nije,
sklonošću bez protuslovlja časte
(vazda se o njemu besjediti smije).
A ako treba da se malo i ženske sjetim vrline,
onih koje će eto sad biti udovice,
sve ću kratkom preporukom izreći.
Velika će vam biti čast,
ako za prirodom svoje ne zaostanete sudbine,
pa ako se među muškarcima glave lude
što manje o vašoj pameti ili poštenju zborilo bude.
46. „Rekao sam u govoru,
što je po zakonu bilo potrebno,
i ove smo već, koje sahranjujemo,
zbilja počastili;
a grad će njihovu djecu na državni trošak
odsada sve do mladenačke dobi odgajati,
određujući time vijenac od stvarne koristi
za bojeve koje im je bilo dano susresti
i ovima i njihovoj siročadi.
Jer gdje vrlini najveće nagrade daju,
tu i najbolji građani niču.
A sad, pošto je svatko oplakao svoga,
kako mu je dužnost bila,
pođite! Meni je sila.“
(Tukidid, Peloponeski rat 2.34-46 via Branimir Štulić)

Sin stratega Ksantipa, koji je juna 479. u bici kod Mikale naneo jedan od odlučnih udaraca Persijancima; po majci Agaristi iz slavne familije Alkmeonida. Rođen oko 490, godine bitke na Maratonu. Sa nepunih dvadeset (472) kao horeg – građanin Atine zadužen za pripremu dramskih svečanosti – organizovao je izvođenje Eshilovih Persijanaca. U politiku ulazi kao jedan od vođa atinskih demokrata i, naročito posle smrti najsposobnijeg među političkim protivnicima, Kimona, za dugo ostaje najuticajniji i najpopularniji građanin Atine. Od 443. do 430. godine petnaest puta je biran za jednog od deset stratega, ratnih komandanata Atine; nametnuo se kao ključna ličnost ukupne politike koja je dovela do izbijanja Peloponeskog rata. Umro je u drugoj godini njegovog trajanja, 429.

Čuveno poprsje sa podignutom korintskom kacigom na glavi, sačuvano u velikom broju kopija, prvobitno deo posmrtne statue, načinio je vajar Kresilas. Kacigu, koja bi mogla biti oznaka Periklovog položaja stratega, Plutarh objašnjava činjenicom da je slavni političar imao izobličenu lobanju, zbog čega je dobio nadimak Skinokefal, Lukoglavi, s glavom nalik lukovici. Drugi nadimak zvučao je mnogo bolje: „Olimpljanin“, navodno zbog govorničke veštine sposobne da grmi, seva i udara „munjom s jezika“. Po istom izvoru, ključna ličnost za Periklovo vaspitanje bio je filozof Anaksagora; među ljudima s kojima je prijateljevao pominju se Sofokle, Herodot, Fidija, Hipodam (arhitekta koji je uradio plan Mileta, Pireja i, verovatno, atinske kolonije Turij u Italiji), vrač Lampon i, naravno, hetera Aspasija. Procenivši pravi trenutak, „Periklo je odlučno i živo prigrlio narodnu stvar, te umjesto manjine bogataša odabrao većinu siromašnih uprkos svojoj naravi koja nipošto nije bila demokratska“. Sposobnost mu nisu osporavali ni politički protivnici. Ispitujući ko je najbolji atinski političar, spartanski kralj Arhidam upitao je Periklovog protivnika Tukidida (nije istoričar) ko je bolji. Tukidid je odgovorio: „Kad ja njega u rvanju oborim, onda on tvrdi da nije pao i uspijeva u to uvjeriti one koji su svojim očima vidjeli kako pada.“

Predviđajući neizbežnost sukoba sa Spartom, Perikle je pripremao rat. Oprezno i po Pravilu službe, tj. povremeno surovim disciplinovanjem nesigurnih saveznika Atine, ekonomskim slabljenjem protivnika ili, čak, podmićivanjem spartanskih kraljeva da bi dobio na vremenu. Sugrađani su mu poverovali tek posle prvih direktnih sukoba u koje su, ne slušajući Periklove savete, ratoborno i nespremno uleteli. Pored svega, zahvaljujući njemu Atina je od velikog polisa postala najveći i najbogatiji grad – ističe Plutarh, dodajući da „premda je utjecajem nadvisio mnoge kraljeve i vladare … svoju imovinu, kakvu mu je otac ostavio, nije uvećao ni za jednu drahmu“. Kada je, posle „kuge“ koja je pogodila Atinu na početku Peloponeskog rata, ponovo izabran za stratega, već umirao od iscrpljenosti, malobrojni preostali njegovi prijatelji hvalili su njegove ratne poduhvate i devet pobeda koje su zaslužile trijumfalno obeležje. Prenuvši se, Perikle im je zamerio što hvale ono što je postignuto zahvaljujući sreći i što su postigle mnoge vojskovođe, a ne pominju ono najlepše i najveće: „Nijedan živi Atenjanin nije zbog mene odjenuo crninu“.

Sin Olorosov, rođen oko 460. godine u bogatoj atinskoj porodici povezanoj s tračkim kneževima; vlasnik zlatnih rudnika na planini Pangeju. Kao jedan od atinskih stratega u Peloponeskom ratu, 404. godine nije uspeo da spreči pad Amfipolisa u ruke spartanskog vojskovođe Braside (koji će, dve godine kasnije, poginuti u uspešnoj odbrani Amfipolisa od atinskog pokušaja da grad povrate). Zbog pretnje smrtnom kaznom – koju su Atinjani već izricali neuspešnim vojskovođama – odlučuje se za progonstvo; sklanja se u Trakiju, gde započinje pisanje istorije Peloponeskog rata. Mnogobrojni govori učesnika zbivanja, koje navodi u svom delu – uključujući i Periklovu nadgrobnu besedu – unekoliko potkrepljuju mišljenje da je bio učenik govornika Antifonta. Karakteristično odsustvo pozivanja na proročanstva ili uplitanja viših sila u ljudska posla u Tukididovom delu pripisuje se uticaju Anaksagore. Pomenuti filozof, optužen za bezbožništvo, bio je i Periklov prijatelj. Tukidid je nameravao da napiše istoriju celog rata, te je za sve vreme njegovog trajanja (431–404) prikupljao građu. Ubijen je po povratku u Atinu, 404/403, dospevši da opiše događaje do 411. godine.

Fransoa Šamu, Grčka civilizacija: „Njegovo delo se razlikuje od Herodotovoga bez sumnje manje po cilju koji je pisac sebi postavio i po sprovođenju usvojene metode, a više po njegovom ljudskom temperamentu i dubokim težnjama njegove misli. Kad hoće da izloži, kao i ‘Otac istorije’, glavni vojni sukob dvaju naroda, Tukidid zabranjuje sebi svaku nemarnost. Malo je digresija, malo anegdota. Stroga hronološka povest kojom ritam daju godišnja doba u nedostatku kakvog dobro uređenog građanskog kalendara. Neprekidna duhovna napetost, uz težnju da se shvate događaji, da se osvetli njihova logička povezanost i njihove posledice u odnosu na pojedince, društva, prirodu i privredu. Tačnost bez predusretljivosti u iznošenju činjenica, koje posmatra hladno oko taktičara ili stratega, bez ikakvog traganja za živopisnim i zabavnim. Patetika se katkad rađa – uostalom, retko – iz same te suvoće, kakva je slika kuge u Atini ili zarobljavanja Atinjana posle sloma na Siciliji. Toj trezvenoj inteligenciji služi jedan razrađen i istančan stil koji se kloni simetrije, ne odriče se anakoluta, vešt da pruži mnogo u malo reči: taj prvi spomenik atičke proze pokazuje, posebno u raspravama, kakvo je divno intelektualno oruđe imalo da se ubuduće stvori od pravog atinskog narečja.“

Rođen u Skoplju, 11. aprila 1953. godine, gde mu je otac, vojno lice, tada bio na službi. Ključne godine odrastanja provodi u Zagrebu, gde studira fonetiku i istoriju na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Sedamdesetih sa akustičnom gitarom obilazi zagrebačke tulume, na kojima svira svoje i tuđe kompozicije. Prvi bend koji je osnovao nazvao je Balkan Sevdah Bend, sa kojim je svirao sevdalinke, narodnjake i obrade rok standarda. Godine 1977. osniva rok grupu koju naziva Azra, po čuvenoj pesmi Hajnriha Hajnea koja se u prevodu Alekse Šantića peva kao sevdalinka. Sa Azrom će 1979. snimiti prvi singl Balkan/A šta da radim. Godine 1980. snima debi album Azra (Jugoton), a u sledeće tri godine čak pet albuma – Sunčana strana ulice (Jugoton, 1981, dvostruki), Ravno do dna (Jugoton, 1982, trostruki koncertni), Filigranski pločnici (Jugoton, 1982, dvostruki), Kad fazani lete (Jugoton, 1983) i Krivo srastanje (Jugoton, 1983). Objavljenim pločama, gomilom koncerata, angažmanom i delikatnošću svojih pesama, Branimir Džoni Štulić je u ove tri godine postao obožavana i osporavana, ali nesporno kultna figura jugoslovenskog rokenrola. Godine 1984. Džoni napušta karijeru rok zvezde i odlazi u Holandiju. Godine 1986. otud stiže sa trostrukim albumom sa uglavnom starim pesmama prepevanim na engleski jezik It Ain’t Like In The Movies At All (Diskoton). Sledeće godine izlazi povratnički album Azre, u novoj postavi, pod nazivom Između krajnosti. Nakon tri godine pauze Štulić počinje ponovo da svira u Jugoslaviji, iako zadržava stalno mesto boravka u Utrehtu, Holandija. Četvorostruki živi album Zadovoljština (Jugoton, 1988) poslednje je izdanje koje je objavio pod firmom Azre. Albumi Balkanska rapsodija (Jugoton, dupli, 1989) i Balegari ne vjeruju sreći (Jugoton, 1990) izlaze pod njegovim imenom. Uoči rata u Sarajevu snima album Sevdah za Paolu Horvat, koji će biti objavljen tek 1996. u Beogradu u izdanju Komune. Ubrzo kod istog izdavača izlazi i dupli CD Anali, a Komuna počinje da reizdaje njegove stare albume. Nešto pre početka ratova u bivšoj Jugoslaviji, Štulić počinje da se bavi „prepevavanjem“ antičkih grčkih klasika. Njegov prepev Homerove Ilijade pod nazivom Božanska Ilijada via Homer Komuna izdaje 1996. godine. Kratko u ovom periodu Štulić boravi u Beogradu, a onda se vraća u Holandiju, posle čega sledi svađa sa njegovim beogradskim izdavačem Komunom. Čitajući u Holandiji „Vreme“, Štulić 1998. saznaje da mu je u Beogradu izašao dupli album pod nazivom Blase u izdanju Hi-Fi centra. Reč je o (nekompletnim) snimcima sa snimanja novog albuma u Nemačkoj koji su na volšeban način došli do ruku ovog izdavača. Očigledna ljubav prema helenskoj baštini, kao i zgađenost nad balkanskim rasapom devedesetih, estradom i bilo kojim vidom profanisanja umetnosti okrenuli su Štulićevo interesovanje u dalje autorsko prevođenje helenskih klasika. Osim Ilijade, Štulić je kompletno prepevao i stihovao (do sada neobjavljene) i Tukididovu Istoriju Peloponeskog rata, Herodotovu Istoriju, zatim Aleksandrijadu – Priču o Makedoncu Aleksandru Velikom i mnoge druge spise, među kojima i Empedoklov spis O čišćenju i drugim stvarima, u kojem se mogu naći i sledeći stihovi:

„O prijatelji znam da je istina pratilja riječi
Koje ću izreći premda je vrlo teško
Ljudima i mrsko vjeru u mudrosti naći“.