Sebi pod kožu, svetu u oči

Riječ karijera u značenju nečijeg javnog i profesionalnog života, odnosno njegovog razvoja, kod nas je na zlu glasu prvenstveno zbog zloćudne aure kakva postoji oko termina karijerista. Karijerista bi, naime, bio onaj čiji lični i privatni život (kao i životi drugih ljudi, i bliskih i manje bliskih) pati zbog njegove nezajažljive karijerne ambicije, neko ko zbog želje za profesionalnim uspjehom, kako se to kaže, prelazi preko leševa. Linija koja dijeli lični i profesionalni život takvih ljudi, granica između karaktera i karijere, debela je i teško propusna. Igor Mandić je, međutim, antikarijerista, za njega zaista vrijedi slogan „privatno je političko“; lični i profesionalni život kod njega su isprepleteni i neodvojivi te zato, naoko paradoksalno, ima smisla govoriti o njegovoj posljednjoj knjizi, Oklop od papira, a karakterističnim podnaslovom Autobiografski saldakonti 1966. – 2013. (Amplituda tekstova koji su me obilježili i razgraničili), kao o autorski obojenom „pregledu karijere“.

SEDAM VELIČANSTVENIH: Istini za volju, poneko bi, čak i zaveden uobičajenim Mandićevim klasifikacijama vlastitog opusa, mogao zapravo govoriti o njegovim – karijerama. Svojih tridesetak knjiga sam Mandić dijeli u sedam skupina, na djela Mandića književnog i muzičkog kritičara, zatim Mandića feljtoniste i kolumniste, Mandića esejiste, Mandića polemičara, Mandića antologičara, Mandića gurmana, hedoniste, erotomana i pornofila te naposljetku Mandića, autobiografa, dnevničara, muža, oca i čovjeka. Svaki od ovih sedam Mandića zaslužuje zaseban, veliki, retrospektivni tekst o njegovim doprinosu u svim tim oblastima. Mandić – književni kritičar, recimo, najvažniji je hroničar jugoslovenskog romana nakon Drugog svjetskog rata i valjda uz Mihiza jedini koji je u stanju na tri šlajfne, neuporedivim stilom i dubinskim uvidom, bez vremenske distance, smjestiti neku knjigu na njeno pravo mjesto, i u sinhronijskom i u dijahronijskom kontekstu. Kad se danas, recimo, čita zbirka Mandićevih tekstova o srpskim romanima pisanih u periodu od 1958. do 1999. godine (u periodu, dakle, dužem od četiri decenije) Kaj ste pisali, bre? Šta ste napisali, bre?, otkriva se, na primjer, kako Mandić u Danilu Kišu odmah nakon izlaska Bašte, pepela prepoznaje velikog pisca, kako bez straha i bez zazora od pretjeranih pohvala kontekstualizuje Roman o Londonu Miloša Crnjanskog („Roman o Londonu je veliko djelo, jedan od najboljih naših romana, knjiga koja opravdava jednu sudbinu.“), kako programski i euforično kanonizuje Momu Kapora, kako pažljivo prati i visoko vrednuje romane Dobrice Ćosića, ali i kako je konstantno sumnjičav prema, primjerice, prozi Mirka Kovača, odnosno kako je razorno ciničan spram Radeta Konstantinovića (u kontekstu njegovog bavljenja Tinom Ujevićem). Od stotina njegovih tekstova, tendenciozno pominjem upravo ovih nekoliko da bih nagovijestio možda i ključnu Mandićevu razliku u odnosu na gotovo sve ostale primjerke južnoslovenske literarne flore i faune. Mandić ne stadari. Mandić, hoću reći, ne prihvata nepisane zakone ni pravila ponašanje nijedne ovdašnje zvanične ili nezvanične parapolitičke autorske lože. U tom kontekstu, možda je prirodno sa Mandića kritičara preći na Mandića polemičara. Najstrastvenije i najogorčenije svoje polemike Mandić je vodio s Goranom Babićem i Predragom Matvejevićem. Kad biste danas kakvom državotvornom Hrvatu, ne nužno tuđmanovcu i NDH-nostalgičaru, nego državotvorcu vulgaris, iz one vrste neosvještenih nacionalista o kojoj sjajno piše Viktor Ivančić, postavili pitanje da nabroji trojicu Hrvata koji nisu nikakvi Hrvati nego najobičnije Jugoslovenčine, odgovor koji biste po svojoj prilici dobili bio bi: Igor Mandić, Goran Babić i Predrag Matvejević. To, međutim, ne znači da je Mandić o njima dvojici u međuvremenu promijenio mišljenje. To je tek još jedna ilustracija da čovjek ama baš nikad, ni po koju cijenu, ne stadari. Treći Mandić, Mandić feljtonist i kolumnist, je svetac zaštitnik svih iole dobrih feljtonista i kolumnista na ovom jeziku u posljednjih četvrt vijeka, tvorac i vodeći praktičar najpregnantnije kolumnističke definicije: jedna ideja, dva primjera, tri kartice (iliti šlajfne). Mandić esejista kreće se istom teritorijom kao i Mandić kritičar ili Mandić feljtonist, samo su mu teme razuđenije, a zamah širi. Mandić antologičar je 1987. godine sastavio Jednu antologiju hrvatske poratne poezije. (Samo koju godinu kasnije ponovo će se sastavljati antologije ratne poezije.) Mandić hedonista (u najširem smislu) napisao je Ekstaze i mamurluke te Prijapov problem, a u saradnji sa suprugom Slavicom još i Bračnu kuhinju. Naposljetku, tu su i tri autobiografske knjige sedmog Mandića: Sebi pod kožu, U zadnji čas i najnovija – Oklop od papira.

ZAVODLJIVOST INTERVJUA: Prve dvije Mandićeve autobiografske knjige poigravale su se prvenstveno s formom dnevnika. Sebi pod kožu, isprva zamišljena kao light knjiga, prigodan nastavak ispisivanja prigodničarski naručenog dnevnika od strane književnog časopisa s redovnom dnevničarskom rubrikom, sudbinski se otela i postala svojevrstan direktni prenos najveće tragedije u Mandićevom životu – smrti Ade, njegove kćeri jedinice. I u ovoj knjizi, ali naročito intenzivno u njenom nastavku U zadnji čas, aktuelni dnevnički zapisi kontrapunktiraju se sa nekim od prije više godina ili čak decenija. Oklop od papira u tom smislu ide korak dalje. Ona je zapravo Mandićev autorski izbor njegovih tekstova, s naglaskom na intervjue koje je davao, u skoro pola vijeka (tačnije u četrdeset sedam godina): od 1966. do 2013. godine. Knjiga je podijeljena u dvanaest poglavlja, a svako od njih fiksira jednu fazu u Mandićevoj karijeri. Naslov prvog poglavlja je programski za cijeli Mandićev (javni) život: Minimum kompromisa, maksimum kontroverzija. Dio tog prvog poglavlja je i kratki zapis iz maja mjeseca 2013. godine pod naslovom O intervjuima kao komponentama moga autobiografskog oknjiženja u kojem se Mandić prisjeća prvih intervjujčića koje je dao te sve većih i ambicioznijih koji su uslijedili. Pred kraj tog teksta stoji, između ostalog, i ovo: „Tako sam otkrio da su intervjui komponenta moga autorskoga glasa, dakle, doslovno njegove sastavnice! (…) Ma koliko da se u mnogim intervjuima, naročito od 1996. g. na ovamo, mnogi podaci i razni stavovi ponavljaju (no, nije na odmet utuvljivati gradivo!), ipak sam u svim meandriranjima nastojao uvijek ponovo osvježavati ‘suhu drenovinu’, zaobilaziti klišeje i – ‘izvaliti’ kakvu blasfemiju. Oslobađanje od potpune kontrole, koja vlada dok se piše u osami, omogućeno je u slobodnom protoku dijalogiziranju (s intervjuistom). Uvijek sam pokušavao da svaki novi intervju dobije svoju vlastitu pulsaciju, da me obilježi onako kako ja pokušavam obilježavati vrijeme oko nas. Moje je govorenje za novine uvijek bilo ‘u živo’ kao da sam intervjuiran na radiju ili televiziji…a to su odlike koje u nekim elementima nadilaze strogo kontrolirani, autorski pisani tekst.“ Veli Mandić i kako mu se čini da je začudo taj njegov na slobodu pušteni glas ponekad nadjačavao i nadglasavao ono što se uopšte usuđivao napisati. Nastavlja se to, međutim, i poslije objavljivanja Oklopa od papira. Prije samo nekoliko dana, u nedjelju 8. juna, u „Večernjim novostima“ objavljen je intervju koji je sa Mandićem vodio Jurica Kerbler. U njemu Mandić ponovo uspjeva da „izvali blasfemiju“, da izgovori stav logičan i subverzivan, stav koji su suprostavlja svim utvrđenim falangama i frontovima južnoslovenskim, desnim i lijevim podjednako. Kaže Mandić, a to treba precizno citirati: „Ne treba rekonstruisati neke stare projekte, jer bi to bilo protiv zdrave pameti svakoga ko je imalo upućen u istorijske procese. Razmišljam o nadregionalnoj zajednici u kojoj bi bili Hrvati, Srbi, BiH, Kosovo, ali ne pod kapom EU. Mi već sada imamo gubernatore, to nam ne treba. Možda su to pusti snovi, iluzije, vizija moguće budućnosti. A onda i utopija. Ali neka, bolje utopija nego beznađe.“ Kakav program! Crno-bijeli svijet naše dnevnopolitičke javnosti suštinski se dijeli na dvije okoštale grupacije: jedni su, kao, protiv nacionalizma i za evropske integracije, drugi su, kao, za nacionalizam i protiv evropskih integracija. Mandić, međutim, misli slobodno, misli izvan nametnutih granica, izvan kutije i nudi jedino rješenje dostojno najplemenitijih i najprogresivnijih jugoslovenskih tradicija: protiv nacionalizma, protiv evropskih integracija. Dok se takozvani napredni mladi pisci, potpomognuti stranim donatorima, tobože bore „književnošću protiv izmišljenih granica“, a razlog i svrha njihovog postojanja jesu upravo te izmišljene i nametnute granice, Mandić ostaje i opstaje kao usamljeni soldat istine.

MARGINA: Kad je tokom devedesetih Igor Mandić vodio polemiku sa Stankom Lasićem, Boris Buden je u jednom svom komentaru analizirao njihove pozicije, ističući s jedne strane Lasićevu „čvrstu akademsku afilijaciju“, a s druge činjenicu da je Mandić kao autorska ličnost potpuno ovisan o vlastitoj „javnoj medijskoj (samo)prezentaciji“ što je pozicija „u tradicionalnim kulturama kakva je naša, po sebi marginalna“. Samoizabrana margina Mandićeva je prirodna pozicija te on iz nje nije izišao ni kad je kratko vrijeme, početkom ovog stoljeća, bio glavni urednik „Vjesnika“. U vrijeme zrelog socijalizma, Mandić je bivao na crnim listama, živeći skoro na rubu egzistencije, popunjavajući kućni budžet prodajom knjiga antikvarijatima. Kada je poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma bio prva javna ličnost iz Hrvatske koja je na velika vrata stigla u Beograd, dobio je otkaz u „Slobodnoj Dalmaciji“ za koju je u to vrijeme pisao. Medijski „topli zec“ kojem je tada izložen u ovoj je knjizi jako dobro prikazan. Na nekoliko mjesta, u nekoliko intervjua, Igor Mandić sebe i svoju inokosnu slobodu i hrabrost poredi sa Čarlijem Čaplinom. Evo jednog primjera: „Već se desetljećima ponašam poput Čarlija Čaplina, koji ne pravi nikakve kalkulacije… Poput Čaplina, saginjem se da privežem vezice na cipelama, dok mi iznad glave fijuče smrtonosna sjekira. Nakon toga izgledam kao da ništa nije bilo. A i nije mi ništa. Tako ću nastaviti i dalje, koliko god budem mogao.“ Za ljude koji su ime i simbolički kapital stekli, makar djelomično, za vrijeme SFRJ, početak rata i raspad zemlje predstavljaju cezuru, ne samo simboličnu. Mnogi nekadašnji anonimusi su svoju jugoslovensku prošlost uspjeli provući kroz filter naknadne slave pa izmišljeni kontinuitet vlastite relevancije uspostaviti kao neupitni aksiom. Mandićev slučaj je u književno-novinarskom svijetu neusporediv; on je valjda jedini čiji je status i prije i poslije rapsada i visok i dosljedan. Možda i jedini čovjek koji, makar i na drugi način, u tom smislu pripada istoj paradigmi jest Branimir Džoni Štulić. Dokazuje to ovaj Mandićevih intervjua, a u kontekstu šire istorije nije loše pomenuti ni pojedina imena njegovih ispitivača: Gordan Malić, Željko Garmaz, Sava Dautović, Teofil Pančić, Darko Hudelist, Jurica Pavičić, Mirjana Dugandžija, Davor Mandić, Goran Borković. Potonjem je Mandić, s jeseni 2011. godine, u odgovoru na jedno pitanje govorio (i) ovako: „Krv će negdje pasti, to je sigurno. Naravno da osim smrti koja je izvjesna, ništa drugo nije sigurno. Nadam se da je moguća obnova zajednice jugoslovenskih republika jer je to jedina aglomeracija u ovom području koja se može oduprijeti sjevernim i istočnim narodima. Ujedinjeni u Jugoslaviji bili smo relevantna srednjoeuropska država sa svojom balkanskom protutežom u sebi samoj. Danas propadamo svaki za sebe. Podjednako, i Hrvatska i Srbija. I jedna i druga su ćorak. Crna Gora, primjerice, logički pripada u sustav Srbije i mislim da se to odcjepljenje nikako nije smjelo dogoditi. Ali, ideja kapitala i svjetskih sila je da stvore što više malih tržišta koje može iskorištavati puno bolje nego jedno veliko. Kako vidimo, svi trgovački lanci i robne marke potpuno su jednake u svim državama od Triglava do Gevgelije. U tim komedijama od država prevladavaju strani proizvodi jer je lakše iskorištavati više malih tržišta nego jedno veliko. I Jugoslavija bi se vjerovatno utopila u EU, ali sukladno svojoj cjelini, a ovako ulazimo odvojeno i rasparčano kao krpice, kao plijen krupnom kapitalu.“ Tako Igor Mandić, i nakon što je prevalio sedamdesetu, ostaje da biva ono dijete iz Andersenove bajke koje naglas govori ono što svi pametni vide, ali što se niko ne usuđuje da kaže. Dijete je otac čovjeka, rekao bi Vordsvort. U Ecce Homo kontekstu, Igor Mandić je, kao i Crnjanski, samom sebi otac.