img
Loader
Beograd, 25°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Voz

02. април 2014, 14:55 Ivana Peško
Copied

Bilo je to u ono vreme izbora, daleko preko Tise, kada se Darko Šarić predao i kada se izgubio jedan avion. Činjenica da je negde naprasno nestala letelica, ovog života ovde se uopšte nije ticala. Moj prijatelj i ja sedimo u njegovoj praznoj kafani sa jedinim preostalim gostom i u sitne sate, kao najgore štreberčine, gledamo ekranizaciju Ane Karenjine sa Sofi Merso u glavnoj ulozi. Ili se samo osećamo usamljeno. Ortak pevuši Ja bih vozio voz, ja dosađujem obojici zašto je film neviđeni promašaj, a gost ćuti i gleda.

Pre izbora, putujem vozom za Novi Sad. Volim vozove. U njima najbolje možeš da osetiš koliko si nesrećan. Takođe, primećuješ kako su te naučili da moraš sve da znaš. U vozovima više niko ne otvara jediva, iako važimo za gozben narod. Nađe se po koja plastična dvolitarka piva, ali je i ta sumnjivog porekla kao i sami izrazi putničkih lica. A bore, patike i tonovi koje srećemo po Železnici Srbije možda najbolje od svega i predstavljaju državu samu. Sa njima maloumni studenti, pijačni, karirani plastični cegeri, nepodšišane nausnice starijih dama, po koji umišljeni pesnik (a i on je obično malouman), ljudi koji još veruju da su debeli „ćvaćo“ brkovi izraz istinske muževnosti, pa s vremena na vreme i ona nesrećnica, sa dva završena fakulteta, što je posle odlepila, ostavila domazluk, te živi po vozovima, a njenu priču svaki redovni putnik ume da prepriča, sa iznova novim detaljima. Na izlaznom peronu, iz nepoznatih prostorija izleće zadrigla, pijana ili samo besna baba i dere se na sav glas: Ješo, sa’ću da te ubijem. Trla je muka.

Čini mi se da Jesenjina ljudi čitaju samo da bi odabrali stihove koje će jednoga dana ostaviti potomcima u amanet, da im se, zajedno sa godinom umiranja, prilepe na nadgrobni spomenik, što su ga sami sebi, pre smrti podigli. Postojao je tako u priči i onaj seoski konj koji se utrkivao sa ekspresnim vozom. Jesenjin je, valjda, voleo tu priču, poredivši je sa revolucijom. Naposletku, kako to obično i biva, konjska brzina, došla je glave onoj koju je voleo, nakon što je samoinicijativno zdrobio sopstveni vrat. Neki kažu da je ipak bio kriv Trocki. A, nešto kasnije, zaplovila je kod Peljevina, tamo na početku njegovog romana Generacija P, kroz more turskih lažnjaka i tek po kojeg para cipela nesumnjive domaće proizvodnje, nekakva ljupka, debela prodavačica obuće. Nazvana odmilja Manjka, na večnost je upamćena kao gospođa koju za večnost uopšte nije bilo briga. To da je večnost proizvoljna i to što bi ona bila ispunjena potpuno drugačijim licima da nije Staljin uklonio Trockog, nego da je, recimo, bilo obrnuto, Manjku nije nimalo doticalo, niti uznemiravalo. Tako je i zahvaljujući Manjki unutar romana nikao jedan pesmuljak, od pet jednostavnih stihova, pa čak i aluzijama na kasnog Dostojevskog, da čitaocima poručuje: Šta to beše večnost – to je banja… Ali ako banju zaboravi Manja, šta će biti s Državom i svima? Nego, pustimo Manjku, nevažna je ona. Za plesačicu Dankan kažu da je umrla najelegantnijom smrću ikada. Verovatno je bilo do marke automobila. Ja, da mogu da biram, uvek bih se pre udala za onog koji čita Majakovskog i mašta da postane nešto još gore od Tolstoja. Ili bar da vozi voz, pošto je plitka filozofija uvek na najdubljim mestima.

Pitam se, one noći u kafani, šta bi se dogodilo, ukoliko bi umesto aviona nestao voz. Jer, ako je moguće da nestane avion, ko može da nam garantuje da tako, jednoga dana, neće nestati i šina. Ili još bolje, šta bi se desilo, ako bi negde, između Beograda i Niša, iščezle šine i čitav voz sa svim svojim putnicima? Šta bi onda morao da učini samoubica koji je strpljivo, negde kod Donjeg Ljubeša, čekao da se taj isti voz pojavi, propisno na vreme skoči pod njega i završi sa komedijom jednom za sva vremena? Koliko bi onda virtuozni teoretičari zabeležili u medijima ili knjigama?

Pred kraj filma, dakle pred Anino samoubistvo, dok šeta po peronu, nas dve mule cevčimo onaj pelinkovac, a gost zabezeknuto skače sa stolice i izbezumljeno nas upita: Neće valjda da skoči? Ortak se oduševi, komentarišući kako je divan onaj period života kada uopšte nemaš pojma kako će Ana Karenjina da se ubije, niti da je ikada živela. Uzima daljinski i gasi televizor na kadru kada se zahuktali voz približava. Gost se zahvaljuje, odgovara da ne bi mogao da podnese. Konačno puštamo Gobline – Čak i kad biste me slomili skroz, ja bih vozio voz.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure