img
Loader
Beograd, 29°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Opsesija

12. март 2014, 15:40 Zoran Majdin
Copied

Još jedno jutro: ne baš razbuđen nišanim stepenike i posle trideset dva „krca“ u kolenima eto me u podzemlju: uz prigušeno o-joj-joj, rutinsko stenjanje zbog sada već ustaljenog bola u leđima, sedam na sklopivo/rasklopivu šamlicu kupljenoj davno-davno na Kalenića pijaci. Rasušila se, škripava je i klimava, te svako malo poneki ekserčić izviri iz sedala. Povremeno ga/ih čekićem privedem poznaniju reda i poretka, ama badava: vazda ponovo izviruju i kidaju niti gaća/pantalona koje glavom zakače. To je, naime, jedan od razloga što je sve što od odeće imam, a oblači se tako što se noge proture kroz odgovarajuće otvore, prosenjeno/pocepano na turu.

Pritiskam taster/dugme na kome piše start/stop, čime moja aktivna uloga u ovom svakojutarnjem ritualu skoro pa istovremeno počinje i završava se: posle tog inicijalnog poteza, činodejstvovanje preuzima mikroprocesor: sve što će nadalje da se dogodi zabeleženo je u digitalnom „ako-onda“ kodu. Jedino čime još mogu da utičem na tok događaja je ulaganje veta ponovnim pritiskom na ono start/stop dugme/taster.

Prvo se uključuje ventilator. Posle pola minuta duvanja u prazno, tek koliko da razveje eventualne ostatke jučerašnje seanse, ventilator usporava, tihi „klik“ releja pušta mrežni napon u grejač, malo posle pokreće se motor transportera goriva… Dok košpice od višanja zvone padajući u posudu za sagorevanje, natenane zavijam cigaretu.

Pogled mi je prikovan na otvor zastakljen termootpornim keramičkim staklom: mrkli mrak je iza njega, ali ne zadugo. Magija počinje jedva vidljivim crvenilom tačke u okeanu pomrčine, toliko bledim da se pod obavezno zapitam da li ga zaista vidim ili samo projektujem želju tipa „šta je babi milo…“ – čas je tu, čas nije. Posle minut-dva, po ne baš glasnom huju u ložištu znam da samo što nije: crvenilo jače zatreperi, obasja ložište, bljesne plamičak, pa nestane, pa opet bljesne i na kraju, ustali se, onda izbije još jedan, pa još jedan, sve dok se ne sastave.

Vreme je da i ja zapalim „prvu jutarnju“. Odbijam dimove pogleda i dalje prikovanog za dešavanja „na ekranu“, prozorčetu na vratima kotla, iznova zadivljen prizorom, frakcionom destilacijom lignina tokom koje isparavaju manje složeni ugljovodonici: kako nastanu, namah se „krekuju“ na one još manje složene i tako sve do onih najjednostavnijih, da bi na kraju i oni bili razlomljeni na elementarni ugljenik i vodonik koji u zagrljaju sa kiseonikom čine Sveto Trojstvo postanja – oksidaciju. Iz tog zagrljaja nastaje Sveto trojstvo II, ugljen-dioksid i voda, jedinjenja bez kojih života nema, kao i energija u svom osnovnom obliku. Toplota.

U sledećih nekoliko minuta plamen se stabilizuje, umiruje, ujednačuje: na svakih dvadeset sekundi transporter ubacuje po nekoliko grama košpica u vatru i tako proces obnavlja. Temperatura vode u kotlu raste i kad dostigne optimum, procesor uključuje cirkulacionu pumpu. Grejanje je počelo, a u komandovanje se uključuje i sobni termostat: spram njegovog izveštaja sa terena plamen će da se pojačava, odnosno utihnjuje.

Ustajem sa hoklice uz isto onakvo stenjanje sa početka priče, izvireli ekserčići kidaju one niti za koje su uspeli da se zakače… Još neko vreme stojećke se divim sjaju, boji i obliku plamena… Jutrenje je završeno.

Neće dugo proći, navratiću opet, pa posle opet i opet, bez neke naročite potrebe već tek onako, da budem u toku događanja. Ako sam van kuće, zadužujem nekog od ukućana da me odmeni, svako malo proveravam da li je „sve u redu“, mada znam da jeste. Tako sve do kasno uveče, do večernjeg, kad se seansa završava pritiskom na ono start/stop svemoguće dugme/taster. Do sledećeg jutra.

Istina, nije nužno moje ili bilo čije prisustvo kako ujutro tako i preko dana i uveče: mikroprocesor je kadar sam da odluči kad će vatru da upali, koje će snage plamen da bude, kad da se ugasi… Kao, na početku sezone se uključi, na kraju sezone se isključi, u međuvremenu se (samo) dosipa gorivo i/ili počisti pepeo. Nije nego!

Šta je ono beše Mojsije video na Sinaju u plamtećem grmu kupina? E, pa isto to vidim i ja u onom početnom bledom crvenilu, u onom prvom plamičku, potom u vatri: kotao u kome plamen obitava je oltar, hram je kuća koju on svojom milošću – toplotom daruje, a ja mu dođem kao neki prvosveštenik.

Nisam usamljen: poznajem podosta ljudi koji većinu vremena koje bi se moglo nazvati slobodnim provode u kotlarnici. Sneli su dole trosed, koju fotelju, mali frižider, radio i kamperski televizor, sede tamo sa pajtašima, cirkaju pivo i razmenjuju iskustva, bistre tehnološke procese koji im se pred očima odvijaju, razmatraju uticaj meteoroloških uslova – vazdušnog pritiska i vlažnosti, pravca i brzine vetra na odnos primarne i sekundarne promaje, sve u težnji da kroz povećanje iskorišćenja goriva smanje račun za grejanje.

foto: z. m.
foto: z. m.
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar
Niču zgrade po Srbiji: Hoće li novi zakon reširi problem nelegalne gradnje?

Komentar

Legalizacija kakvu svet nikada nije video – još jednom

Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima

Radmilo Marković

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure