Molitva

Ne, ne mislim na tu molitvu. Ali, krenimo ispočetka. Kad imaš tu privilegiju da su ti dostupne medicinske usluge, kada su ti hirurg i anesteziolog prijatelji i komšije, kad imaš sobu s pogledom na plavo nebo i zelene krošnje drveća i ljubazne medicinske sestre koje mirišu na „Ninu Riči“, onda ni hirurški zahvat nije neka tlaka. Pritom, ne mislim na neku fensi privatnu ustanovu, već na kantonalnu bolnicu u gradu gdje sam rođena i koja funkcioniše besprijekorno.

Odjel je miran i najveća buka dolazi od klompi sestara (niko, začudo, ne nosi kroksice). Buđenje je u šest („Ovde se rano ustaje“) i nakon toga se mjere tlak i tjelesna temperatura. Meni sljeduje još i shot protiv tromboze. Primjećujem da sada imaju neke super-kul tanke šprice. Prozor nam je tokom dana širom otvoren. Iako je vrijeme u bolnici hibernirano, vani je ipak ljeto. U četvrtak nam je u sobu upao skakavac i ja sam ga istjerala isprintanim tekstom iz „Njujorkera“ o Brusu Springstinu.

Naravno, nije sve, kako pjeva mlađi Rokvić, med i slatko grožđe. Interesantno, u pjesmi kaže „Umrem li, biće to od srca“ i sad se pitam je li, pak, tesktopisac mislio na anginu pektoris. Ili, kad Zdravko Čolić pjeva „Ti si mi u krvi“, odjednom mi se ukazuje ŠUK, tj. šećer u krvi.

Sa izvjesnim segmentima predoperativne pripreme se mogu solidarisati samo oni koji su to prošli. No kada za sve to postoji pravi sagovornik i sapatnik, onda ni ovaj tragikomični dio nije strašan. Do određene dobi, zapravo. N. ima trideset godina, razvedena je, pokrivena i ima malu kćerku. Životna priča joj je donekle slična filmu J. Žbanić Na putu. Bivši suprug vehabija je odjednom skontao da je vjenčani prsten kršćanski običaj i da ima pravo na još jednu ženu. Niz pogrešnih dijagnoza i stres koji joj je priredio, doveo je N. do četiri operacije na različitim dijelovima tijela. Sve to na pedesetak kila.

N. nosi odjeću dužu od mojih zavjesa („Na meni su uvijek samo dvije boje“) i ja sam jedina koja joj je vidjela kosu. Žilavost i inteligencija te žene je učinila da se zbližimo na neobičan način. Ekvivalent muškim poznanstvima iz vojske je valjda žensko prijateljstvo iz bolnice.

Na „programu“ za operaciju smo bile isto jutro. Noć prije odlaska u operacionu salu, svaka je otvorila svoje, ona džepno izdanje Kur’ana, ja autobiografiju Kristofera Hičensa. Dok smo prekrivene zelenim bolničkim plahtama slušale zrikavce, pitala sam N. zna li engleski, i dodala, ako i ne zna, nema veze. Zatim sam pročitala naglas moto iz „Hitch 22“, odnosno, pjesmu V.H. Odna Death’s Echo.

Srca su želje krivudave ko vadičep
Najbolje je čovjeku i ne biti rođen
Ili barem red stvari da se zna
Ples je šablon, pleši dok možeš.
Pleši, pleši jer koraci su laki
Pjesma je zarazna i ne vidi joj se kraj
Pleši, dok se zvijezde ne obruše sa stropom
Pleši, pleši, pleši dok ne lipšeš.

(Drugi je moto u knjizi onaj dio iz Dokinsove knjige Iluzija o bogu, koji kaže da smo mi, živi – u kakvom god stanju bili – ipak sretni jer postoje oni koji nikad neće ni biti rođeni.)

Kad sam završila s čitanjem, prevela sam pjesmu, ali to skoro da je bilo nepotrebno. I sad, da li je do adrenalina, apaurina ili do Odna, no bile smo saglasne u tome da je pjesma sjajna.

Dok su me sljedeće jutro vozili do hirurške sale u prizemlju, ispod plahte mi nije bilo hladno. Vidjela sam neonska svjetla na stropu kao što ih vide svi koji su u horizontali, vidjela sam dugmad u liftu, srebrni prsten sa sedefom na ruci medicinske sestre, vidjela sam žice električne izolacije i mermernu ploču na kojoj stoji da je odjel obnovljen sredstvima holandskog bataljona. Skrenuli su mi pažnju da nogom ne srušim instrumente na dnu kreveta.

Nisam se plašila. Prije nego što sam neočekivano naglo izgubila svijest, ponavljala sam Dance, dance, dance till you drop. Kada sam se sat i pol kasnije probudila, prva stvar koju sam tražila jeste „Hitch 22“, a onda vodu. Drugo u toj fazi još nisam mogla da dobijem, prvo su mi dali.

Dok smo to isto popodne upoređivale priče, N. mi je rekla da joj je, dok je i sama ležala na operacionom stolu, kroz molitvu na pamet pao isti stih. Dance, dance, dance till you drop. Pleši, pleši, pleši dok ne lipšeš.

Probio se Odn kroz neon, čelik i molitvu. Poezija jeste superioran žanr.