Napulj
Razmena Evropske unije s mediteranskim bazenom osetno je smanjena nakon rušenja berlinskoga zida: tržišta u Srednjoj i Istočnoj Evropi izgledaju zanimljivijim ulagačima, unosnijim finansijerima. Države na afričkoj obali dobijaju s vremena na vreme simboličnu pomoć kao "zemlje u razvoju". Neke ne prihvataju "mediteranstvo" koje se nudi – drže da se iza njega kriju ambicije neokolonijalizma
Slika Mediterana na početku novoga milenija nije idilična. Sjeverna obala zaostaje za kontinentalnom Evropom, južna za sjevernom. Cjelina našega mora suočava se s teškoćama na sjeveru i na jugu. Može li se uopće smatrati cjelinom prostor kojeg razdiru sporovi i dijele nesporazumi: Izrael i Palestina u sukobu, Turska i Grčka u zavadi, dva dijela Cipra u neprijateljstvu, Balkan do jučer u ratovima, neprilike u Libanonu, nesklad u Alžiru i na mnogim drugim mjestima.
Evropska unija nije brinula o Mediteranu. Evropa je zanemarila „kolijevku Evrope“. Objašnjenja koja su nudili njezini predstavnici nisu mogla uvjeriti one kojima su upućena. U njih ne vjeruju ni oni koji ih iznose. Težnje kontinenta ne podudaraju se s očekivanjima obale. Primorje često trpi od zaleđa. Odluke sudbonosne za naše more donose se izvan njega, ili bez njega. Stvaraju se nove granice i produbljuju stare. To rađa nepovjerenje i potiče nezadovoljstvo.
Pred prizorima mora ushiti su sve više prigodni. Sutoni su se na raznim stranama nadvili nad obzorom, „krepuskolarizmi“ su ovladali pjesništvom. Nespokojstvo se uvuklo u povijest – u samo shvaćanje povijesti. Dijagonala Sjever–Jug postala je problematičnom u politici. Mediteran izostaje u izviješćima koje bilježe pothvate epohe i svijeta. Prisutan je u kronikama terorizma i nasilja. Zaostao je na raznim stranama, na nekima i dalje – sve više – zaostaje.
PROMENA SVETA: Unatoč svemu tome, misao Juga budi se povremeno u zaljevima, buni u lukama. Svjedoci smo nastojanja da se postojeće stanje promijeni, raznih prijedloga koji su upisani u povelje i uvršteni u programe: atenska, marsejska i đenoveška konvencija, „Plan akcije za Mediteran“ (PAM) i napose „Plavi plan“ (Plan bleu), donijet u Sofiji – Antipolisu kraj Nice s naznakama razvoja do „horizonta 2025. godine“, poticajni sporazumi potpisani u Napulju, na Malti, u Tunisu, Splitu, Palma de Mallorki. Posebno je značenje imala Konferencija održana u Barceloni 1995. godine, dugo pripremana i očekivana. Predviđala je, uza sve ostalo, stvaranje „slobodne zone razmjene do godine 2010“. Nije uspjela kao ni prethodni projekti.
Nakon dogovora u Oslu (1992) izgledalo je da se stanje na bliskom Istoku bliži pozitivnom rješenju, napose odnos Izrael–Palestina, rana cijeloga Mediterana. Vjerovalo se da će se ti dogovori ublažiti napetost na prostoru širem od mediteranskih obala. Očekivanja se, kao što vidimo, nisu obistinila. Postali smo ponovo – u još većoj mjeri – svjedocima ratnih, političkih i vjerskih sukoba, starih i novih oblika terorizma, rasizma, antisemitizma, negiranja prava Izraelu na opstanak i Palestincima na povratak. Zavodljive najave „kooperacije“, „partnerstva“, „susjedstva“, „razmjene“, „solidarnosti“ itd. nisu dale ploda. Prilikom obilježavanja desetogodišnjice „barcelonskoga procesa“, nijedan čelnik arapskoga svijeta nije se pojavio. Smatrali su se izigranima.
Razmjena Evropske unije s mediteranskim bazenom osjetno je smanjena nakon rušenja berlinskoga zida: tržišta u Srednjoj i Istočnoj Evropi izgledaju, unatoč svemu, zanimljivijim ulagačima, unosnijima financijerima. Države na afričkoj obali dobivaju s vremena na vrijeme simboličnu pomoć kao „zemlje u razvoju“. Neke ne prihvaćaju „mediteranstvo“ koje se nudi – drže da se iza njega kriju ambicije neokolonijalizma. I same predrasude ponekad ne dopuštaju da se ostaci prošlosti, njezina lošijega dijela, prevladaju. Mediteran je stekao veću važnost na mapama koje razastiru stratezi nego u planovima razvoja. Staro se more se mjestimice pretvorilo u bojno polje. U tjesnac kojim plove brodovi natovareni oružjem i naftom.
SAVEZ ILI SUKOB: U ovom času na djelu je nova „globalizacija“. Ne dolazi više samo sa Zapada, preko Atlantika. Kreće s Istoka, slijedi nekadašnji „put svile“, ide usporedo s njim, morskom stranom, prolazi kroz Suez, izbija na Mediteran. U kakvu su stanju naše luke da dočekaju ne samo goleme količine robe, nego i samu razmjenu, izazove koje ona u sebi nosi? Iza te nove globalizacije stoje zemlje čije se stanovništvo broji u milijardama: Indija i posebno Kina, obje spremne i odlučne. Dugo su bile potčinjene, ne žele više ovisiti. Povijesna se karta svijeta mijenja pred našim očima. Mnogi od nas ne nalaze svoje mjesto na njoj.
Dvije ideje, suprotstavljene jedna drugoj, susreću se i, reklo bi se, natječu jedna s drugom: „savez civilizacija“ kakav predlaže španjolski predsjednik i njegovi suradnici, i „sukob civilizacija“, o kojem pišu publicisti i vojni savjetnici. „Savez“ na trenutke izgleda utopijom – ali postoje i djelatne, produktivne utopije. „Sukob“ pak nije – ne mora biti – neizbježan. Ne sukobljavaju se u stvari istinske kulture, nego ideologije koje nastupaju pod njihovim imenom ili u njihovu ruhu.
U takvu je okružju iznijet prijedlog francuskoga predsjednika da se osnuje „Mediteranska unija“. Kontinentalna Evropa, napose Njemačka i njezina predsjednica, dočekali su ga sa stanovitom rezervom: zar treba, uz postojeću Evropsku uniju, stvarati još jednu, s dijelom istoga članstva? Nije li bolje nastaviti „barcelonski proces“ unatoč svim njegovim nedostacima? Korigiran je i sam naziv imena: „Mediteranska unija“ prekrštena je u „Uniju za Mediteran“ (Union pour la Méditerranée). Neki su vidjeli u ideji francuskoga predsjednika izliku da se Turska (s otvorenim vratima prema Kurdima, Armeniji, Siriji, Iraku) ne primi u Evropsku uniju za koju se kandidirala. Drugi su u tome prijedlogu prepoznali želju da Francuska zauzme glavno mjesto u mediteranskoj politici Evrope. Italija i Španjolska, vjerojatno i Grčka, nisu time oduševljene. Prijedlog je unatoč svemu ustalasao ne samo službene krugove. O njemu se raspravlja na različitim razinama, u mediteranskome krugu i izvan njega. Očito je da neće biti lako ostvariti zajedničke pristupe i mjerila zemalja s demokratskim tradicijama i onih koje se nisu oslobodile totalitarnih stega, pogotovo kad je riječ o ljudskim pravima i slobodama. Za početak se predlažu jednostavniji pothvati kao što je „depolucija mora“ i zaštita okoliša, pitanja energije i vode, kontrola imigracije i emigracije i sl. Još ne znamo hoće li šefovi arapskih zemalja pristati da sjednu za isti stol s predstavnicima Izraela. U svakom slučaju „načelo suradnje“ nameće se prije „načela integracije“ – za najosnovnije oblike integracije potrebno je vremena i razumijevanja, sredstava i dobre volje.
Uz brojna aktualna pitanja javljaju se ona koja je prošlost ostavila za sobom, na koja svaki naraštaj traži ponovo odgovore. Mediteran je kasnio za modernitetom. Nije prihvaćao nove uvjete, zahtjeve i mjerila. Domovina mita rađala je mitologije. Baštinica historije trpjela je od historicizma. Postojbina tragedije teško je odolijevala tragičnim iskušenjima s kojima se suočila. Kolijevka mudrosti nije imala povjerenja u vlastite mudrace, koje je nerijetko odbacivala ili ponižavala. Staro središte svijeta gajilo je nepovjerenje prema Novome svijetu.
Predstavljanje stvarnosti zamjenjuje ponekad samu stvarnost ne uviđajući razliku među njima. Identitet bića, dugotrajan i dubok na ovim prostorima, teško se uspijeva združiti s identitetom činjenja. Biti i činiti ne daju se uskladiti jedno s drugim. Na obnove treba čekati – one su uvijek kadre iznevjeriti očekivanja. Po navadi kojoj nije lako odoljeti, na naše more se gleda kao na prošlost i svodi ga se na nju: divljenje njegovoj „slavnoj prošlosti“ nije mu uvijek koristilo. Mediteranu je potrebna sadašnjost i budućnost.
Ne postoji samo jedna mediteranska kultura. Ima ih više u okrilju jedinoga Mediterana. Razvijale su se jedna uz drugu, manje ili više povezane ili razdvojene. Često su srodne, ali nisu istovjetne. Po nekim su osobinama slične, po drugima različite. Sličnosti duguju zajedničkom moru i susretu na njegovim obalama naroda, oblika i nadahnuća. Razlike su im uvjetovane porijeklom, vjerom, poviješću. Ni sličnosti ni razlike nisu jednako raspoređene i podijeljene – ovdje prevladavaju jedne, ondje druge. Ideje Mediterana i sam Mediteran rijetko su se uspijevali uskladiti. Mediteranska nadahnuća prati misao izgona.
Uzaludno je ponavljati nevolje od kojih trpi naše more, zvano „Unutarnjim“. Ne koristi ih ni prešućivati: zagađeno priobalje, naružen okoliš, nedostatak reda, slabost organizacije, divlja gradnja, potkupljivost u prenesenom i doslovnom značenju, pomaci i selidbe iz zaleđa na obalu, s obale što dalje od zaleđa. Najbolje predaje – one što su nastojale združiti umjetnost stvaranja s umijećem života – suprotstavljaju se takvoj sudbini. Mediteran je dočekuje kao kaznu. Sizif je dobio posebno mjesto u suvremenoj mediteranskoj misli.
U golemom amfiteatru predugo se izvodio isti repertoar – riječi i geste na pozornici postaju najprije poznate, zatim banalne. Obrasci retorike, dijalektike, politike, nastali na Mediteranu, dugo su služili i potrošili se. Odnosi središta i periferije, bliskosti i daljine, simetrije i asimetrije poprimali su ponekad protuslovna značenja. Euklidska geometrija odavno nije dovoljna. Uoči svake nove plovidbe nužno je provjeriti ne samo spremnost posade nego i valjanost opreme. Mediteran očekuje odgovore na pitanja koja se sam ne usuđuje postaviti.
Sudionici u predstavi šapuću iza kulisa: „Postoji li Mediteran izvan naše uobrazilje?“ On nije isti u stvarnosti i u uobrazilji – to može ponekad biti prednost, ali je najčešće nedostatak.
„Zasnovati alternativnu intermediteransku kulturu“ – i taj se prijedlog čuo više puta na sceni, napose u Evropskoj komisiji. Neće se to ostvariti ni lako ni brzo. Previše mu se prepreka našlo na putu.
„Uzeti u obzir stvarne razlike u našim gledanjima na Mediteran“, vidjeti koje su od njih teže a koje lakše savladive. Od toga bi se moglo započeti. Ni to neće ići samo od sebe. Prividi stvarnosti često su privlačniji od stvarnosti same.
U jednoj od svojih manje poznatih bilježnica Leonardo da Vinči je zapisao: „Od Istoka ka Zapadu u svakoj točki je dioba.“ Trebalo se dogoditi sve što se dogodilo na Balkanu da shvatimo težinu toga suda: tolike „diobe“, u kratku razmaku, na tijesnu prostoru! Na Balkanskom poluotoku rođena je antička tragedija. Na Bliskom istoku nastale su zavjetne knjige triju vjera u jednoga Boga. Rat koji plamti već desetljećima u Svetoj zemlji ne može se ugasiti sam od sebe. Pokazalo se još jednom kako Mediteran nije u stanju, bez suradnje s drugima, osigurati vlastito postojanje.
Ni tu pouku povijesti ne bi trebalo smetnuti s uma.
Francuski predsjednik Nikola Sarkozi predložio je 2008. godine osnivanje „Mediteranske unije“. U prvi mah prijedlog nije dočekan s oduševljenjem u Evropskoj uniji a ni u kontinentalnoj Evropi uopće. Mijanjao mu se i sam naslov: „Mediteranska Unija“, „Proces Barcelone – Unija za Mediteran“ te napokon „Unija za Mediteran“. I te promjene imena odaju ne samo odgovarajuće razlike u pogledima, nego i stanovit otpor. Projekt koji je u biti pozitivan i prihvatljiv doista dolazi u nezgodnu času: između fijaska i krize – fijaska „Bercelonske konferencije“ i krize u koju je upao suvremeni svijet. Tko je mogao predvidjeti da će „financijski kapitalizam“ nanijeti tako teške udarce samu kapitalizmu. Da će „neoliberalizam“ ugroziti stanovite oblike „liberalnosti“ u ekonomskim, socijalnim i političkim odnosima. Da će „bankarski sustav“ postati tako okrutan prema samim bankama. Da će iz „pokopanoga marksizma“ izbiti ponovo na površinu Marksova teorija o cikličkoj krizi itd.? Gotovo nitko nije pomišljao na to.
U takvoj konjunkturi, „Unija za Mediteran“ ne može računati na veće i skuplje projekte, morat će se zadovoljiti skromnijim i jeftinijim. To neće usrećiti „partnere“ s južne mediteranske obale. Stanoviti oblici „kooperacije“ izgledaju mogući, dok procesi „integracije“ nemaju izgleda. Nikakav pokušaj da se „šerijatsko pravo“ podredi evropskim pravnim tradicijama neće biti dobro dočekan. Kritika stanovitih totalitarnih režima, npr. u Libiji, smatrat će se i dalje nedopustivim miješanjem u tuđa posla. Politika „susjedstva“ (neighbourhood, vosinage, vicinato) ili pak „partnerijata“ (partnership) morala bi postati više funkcionalna i operativna nego što je bila ili pokušavala biti.
Valjalo bi obaviti prije svega odgovarajuće predradnje i ustanoviti hijerarhije djelovanja i prisutnosti. Odavno vape za pomoći stanoviti pokušaji ili zahtjevi: pitanja ambijenta, okoliša i ekologije, zagađivanja i „depolucije“; nastojanja da se neki prostori opskrbe vodom ili spase od „dezertifikacije“; uz to se postavljaju i norme u vezi s ribarstvom i njegovim ograničenjima; ne smiju se odgađati u nedogled dogovori o imigraciji/emigraciji u sklopu suradnje između mediteranskoga sjevera i juga. Mogla bi se također, bez većih troškova, uspostaviti dolična kulturna razmjena (ne samo na razini univerziteta i prigodnih simpozija). Dobro bi došla i zajednička mediteranska televizijska mreža ili barem emisija – kakva je već postojala u nekim zemljama, ali nije bila zajednička.
Iskustva iz novije povijesti opominju da ne idemo predaleko kako ne bismo posrnuli na putu, da se ne upuštamo u plovidbe kojima prijete havarije. Ali stanovita odlučnost, ako ne i hrabrost, potrebna je i na putu i u plovidbi o kojoj je riječ.
Tramp je u prošlosti Nacionalnu gardu koristio za obračun sa izbeglicama i prepucavanje sa političkim protivnicima. Šta će sada biti, kada je pripadnike Nacionalne garde ranio Avganistanac u demokratskom Vašingtonu
Kao nestale se vode više od 270 osoba, 65 ljudi je hospitalizovano, od kojih je 16 kritično, a 25 ima ozbiljne povrede
Bivši predsednik Brazila Žair Bolsonaro pravosnažno je osuđen na 27 godina robije zbog pukušaja državnog udara. Višegodišnje zatvorske kazne služiće i nekolicina njegovih bliskih saradnika
Nakon oružanog napada u Vašingtonu u kojem su teško ranjena dva pripadnika Nacionalne garde, predsednik SAD Donald Tramp taj čin je nazvao „zločinom protiv čovečnosti“ i poručio da će počinioci „platiti visoku cenu“
U Vašingtonu su u Blizini Bele kuće iz vatrenog oružja teško ranjena dva pripadnika Nacionalne garde. Osumnjičeni za pucnjavu u Vašingtonu, Rahmanulah Lakanval (29), služio je zajedno sa američkim vojnicima u Avganistanu pre nego što je 2021. godine došao u Sjedinjene Američke Države
Donald Tramp konačno je do pucanja zavrnuo ruku Aleksandru Vučiću, pa naprednjački režim pred rusofilskim biračkim telom pravi sebi alibi da izbaci Ruse iz NIS-a – ako ne može milom, onda silom
Čak su i nacisti i komunisti bili shvatili da se bez elementarne pravne sigurnosti i kulture ne može vladati. Vučićeva primitivna ekipa, međutim, nije
Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
