Ljubitelji opere

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

U trenutku kada se na sceni pojavila odrubljena glava proroka Muhameda, u dvorani je vladala napeta tišina. Zatim se začulo nekoliko pojedinačnih povika, ali je najčudnije bilo to što je dio prisutnih umjesto na scenu gledao u posjetioce, u prve redove gdje su sjedili predsjednik parlamenta, savezni ministar unutrašnjih poslova, berlinski gradonačelnik i mnogi predstavnici islamskih zajednica u Njemačkoj. I policija u civilu je činila velik dio publike na do posljednjeg trenutka kontroverznoj ponovnoj izvedbi Mocartova Idomenea, opere koja je, ni kriva ni dužna, postala kamenom kušnje jednog od najosjetljivijih aktualnih njemačkih društvenih odnosa – onog prema muslimanima u vlastitoj zemlji.

KONTROVERZE: Početkom jeseni izvedba je skinuta s repertoara Njemačke opere u Berlinu s obrazloženjem da bi završna scena, u kojoj se u ponešto avangardističkoj inscenaciji pojavljuju odrubljene glave Muhameda, Bude i Isusa, mogla izazvati ekscese i nasilje; policija je navodno dobila takve prijetnje. Odluka intendantice da jednostavno skine predstavu, međutim izazvala je ogromno uzbuđenje i kontroverze – od pune podrške za sve što „može ugroziti sigurnost“ do potpunog nerazumjevanja za takvu „nesenzibilnost prema umjetničkim slobodama, o vjerskima da se i ne govori“… Taboru koji je osudio skidanje opere pridružila se većina vodećih demokratskih političara, od same šefice vlade Angele Merkel do njezinog konzervativnog ministra unutrašnjih poslova Volfganga Šojblea kojem se, prije nego što je to postao, pripisivala velika strogoća prema svemu što se odnosi na kompleks tzv. politike prema strancima – izjašnjavao se za strogo ograničavanje novih imigracija, bio izričito protiv dvostrukog državljanstva, za zabranu nošenja marame kao vjerske oznake muslimanskih učiteljica u njemačkim školama…

Kada je postao ministar, Šojble je, međutim, shvatio da se problemi integracije više od tri i po milijuna muslimana u Njemačkoj više ne mogu rješavati tako da ih se ignorira. To je uglavnom bila politika ranijih vlada koje su postojanje velikog postotka stranaca godinama svodile na pitanja stanja na tržištu rada – stranci su bili korisni dok je bilo posla – i teret, kada bi se kao nezaposleni našli na listama i na blagajnama njemačkih biroa za zapošljavanje. Da će, međutim, i kad ne rade ostati u Njemačkoj, političarima je postalo jasno tek posljednjih godina, ne na posljednjem mjestu i nakon što su se, poslije 11. septembra 2001, i njemački muslimani s jedne strane osjetili prozvanima kao generalno sumnjivi za teror i nasilje, a s druge, jer su zahvaljujući tom događaju i sami postali svjesni svoje brojnosti, a time i potencijalnih mogućnosti da djeluju kao grupa. Zahvaljujući njihovoj vlastitoj podijeljenosti i međusobnoj neslozi, muslimanska zajednica u Njemačkoj dijeli se na niz vjerskih pravaca, grupa, udruženja i mišljenja; zasad su još zapravo mnogo slabiji nego što bi mogli biti, ali postoje, s tendencijom rasta. Mnogi su već i njemački državljani i traže svoja prava, ne obazirući se puno na većinske želje ili običaje.

MEĐUSOBNO RAZLIČITI: Ako poslovicu „u Rimu se ponašati kao Rimljanin“ nastoji prakticirati najveći dio stranaca u Njemačkoj, među ovdašnjim muslimanima je sigurno najviše onih koji za nju nisu ni čuli.

Problem njemačkih muslimana je i to što dolaze iz 40 različitih država svijeta; iako ih najveći dio potječe iz Turske, i u toj grupi ima malo zajedničkih običaja, a posebno vjerske prakse građana koji su stigli iz Istanbula i gorštaka iz Anadolije… U međuvremenu je statistika registrirala i 12.000 muslimana rođenih u Njemačkoj, djece roditelja koji su uzeli njemačko državljanstvo. Ukupno sada u Njemačkoj živi gotovo 900.000 muslimanske djece i omladine, koji su s obzirom na probleme socijalne integracije, još uvijek postojeće jezičke teškoće i time općenito smanjene šanse, velik potencijal za nasilje i konflikte različite vrste. S druge strane, sa svojim dramatičnim demografskim razvojem, padom nataliteta i sve starijim građanima, Njemačkoj ti mladi ljudi trebaju ne samo za poslove koje domačini više ne žele obavljati, nego i da bi uplaćivali u fondove mirovinskog osiguranja. Škole i školovanje muslimana, međutim, jedno je od glavnih otvorenih pitanja u cijelom kompleksu problema. S jedne se strane, i nakon svih mogućih sudskih presuda, ne stišava spor oko pitanja smiju li učiteljice muslimanske vjere i na nastavi pokrivati kosu. Nakon presude po kojoj je u školama zabranjeno isticati vjerske oznake, pa i katoličke križeve, iz škola se pokušavaju prognati i marame. Osam od 16 pokrajina donijelo je izričitu službenu zabranu, ali pogođene učiteljice se žale, pozivaju na ljudska prava i stalno iznova podgrijavaju temu koja pokazuje koliko se malo dvije strane uopće razumiju. To na svojoj koži osjećaju i mnogi od potpuno integriranih muslimana koji u Njemačkoj pokušavaju živjeti „kao Rimljani“; nekoliko mladih žena koje su se odvažile suprotstaviti prisilnim brakovima, pokušavajući živjeti kao i isto toliko stare Njemice, ubijeno je od strane vlastite braće; savezna zastupnica stranke Zelenih koja je muslimanke pozvala da same odlože marame, dobija prijetnje smrću i već tjednima izlazi samo uz zaštitu policije – a želju ministra Šojblea da se otvori rasprava o položaju žena u islamu i sudjelovanju muslimanskih djevojaka na sportskoj obuci u školama mnogi drže pravim dokazom nerazumjevanja i netolerancije kršćanske strane…

Sve je to kršćansko-demokratskog ministra unutrašnjih poslova navelo da početkom jeseni pokuša otvoriti javni dijalog o odnosu prema muslimanima i životu s njima. Za početak je sazvao veliku konferenciju na kojoj su, na kritiku nekih muslimanskih udruženja, islamsku stranu predstavljali samo poznati, integrirani i dijalogu skloni ovdašnji muslimani – pisci, znanstvenici, umjereni muslimanski političari – no dijalog je pokrenut. Osnovano je više radnih grupa koje će se dvije godine detaljno baviti svim pitanjima zajedničkog života, od sasvim praktičnih do vjerskih, te zatim podnijeti izvještaje o kojima bi onda trebala svoje reći i javnost. Sa spomenutom je konferencijom koincidirala i zabrana izvođenja kontroverznog Idomenea u Berlinu, pa je Volfgang Šojble iskoristio priliku za efektan medijski potez; kada je postalo jasno da će opera biti vraćena na repertoar, pozvao je predstavnike muslimanske zajednice da zajedno s njim pogledaju predstavu…

BEZ REZULTATA: Za razliku od konzervativnih koji tek traže svoj pravi odnos prema muslimanima u vlastitoj zemlji, SPD i Zeleni su već davno prihvatili multikulturalni koncept koji, međutim, u praksi također ne pokazuje željene rezultate. Radi se o lažnoj toleranciji, zaključila je jedna od najpoznatijih njemačkih feministkinja, Alisa Švarcer, uz tvrdnju da danas druga i treća useljenička generacija govori lošiji njemački i manje je integrirana nego što je to bio slučaj u sedamdesetima. „To je uznemirujući znak loše integracije i slaba svjedodžba za političare“, misli gospođa Švarcer, podudarajući se time s analizom jednog od najstaloženijih konzervativnih političara, Hajnera Gajslera, koji se u polemiku uključio povodom najnovijeg spora: kelnski kardinal Majsner je, naime, zabranio zajedničke školske proslave Božića za djecu kršćana i muslimana. Inicijativama te vrste, gdje spadaju i ideje da se služba za Ramadan održi u kelnskoj katedrali, ili da se zajedno slave židovska Hanuka i Bozić, neki socijaldemokratski i zeleni političari pokušavaju prakticirati vjerski multikulturalizam. „Ja osobno bih se teško mogao moliti Bogu koji muškarce poziva da tuku svoje žene ako ih ne slušaju“, kaže Gajsler, ističući da sigurno ima i mnogo muslimana kojima je nezamislivo da njihov bog za njih bude raspet na križ. Tako, sa svakim novim pokušajem nalaženja rješenja, sve vidljivijima postaju razlike i kompleksnost problema, upravo ono što svaku zamisao o poticanju kršćansko-muslimanskog dijaloga u Njemačkoj i za najdobronamjernije čine sve nerješivijima. Previše tolerancije je jednako loše kao i premalo, zaključuje Gajsler, „najbolje je ukazivati na ono što je povezujuće u vjerama i u životu, priče i muzika mogu djeci približiti vjeru drugih bolje od propovjedi; primjeri iz života velikih ljudi koji su prakticirali suživot više nego bilo kakav pritisak ili zabrane. Ali, treba otvoreno govoriti i o problemima u obje vjere i na obje strane“, smatra kršćanski demokrat koji, doduše, više nije u aktivnoj politici. Oni koji su u njoj još sa obje noge, najprije su se također odlučili za muziku – „pjevanje pod najvišim stupnjem sigurnosti“, kako je napisao tjednik „Špigl“, ali početak je ipak napravljen. Svi predstavnici muslimanske zajednice koje je Šojble pozvao u operu nisu se doduše odazvali, ali većina onih koji su predstavu gledali rekla je na kraju kako kontroverzna scena s Muhamedovom odrubljenom glavom zapravo uopće nije uvredljiva, nego samo neukusna. Da li je time u dugoj društvenoj partiji koja u Njemačkoj tek predstoji, u ovaj čas pobijedila kultura ili politika, nije toliko važno, pozitivno je što se obje strane trenutno trude oko emitiranja pozitivnih signala. Uostalom, situacija je ionako još mnogo kompliciranija. To najbolje pokazuje reakcija treće strane koja se javila u sporu oko Idomenea – njemački Židovi se pitaju zašto je u inscenaciji berlinske opere uz glave Muhameda, Bude i Isusa izostavljena Mojsijeva.