
Slučaj Bitići
Zavet ćutanja
Tužilaštvo za ratne zločine i sudsko veće u postupku barataju s činjenicama i dokazima koji su im dostupni, a svedoci se drže "zaveta ćutanja" koji im ne skida ni Milorad Ulemek Legija, niti MUP Srbije
Tužilaštvo za ratne zločine i sudsko veće u postupku barataju s činjenicama i dokazima koji su im dostupni, a svedoci se drže "zaveta ćutanja" koji im ne skida ni Milorad Ulemek Legija, niti MUP Srbije
Danas, šezdeset godina nakon osnivanja, Jugoslovenska kinoteka svakako je jedna od najznačajnijih ustanova u oblasti kulture kod nas, a takođe i najznačajniji filmski arhiv u regionu, jedan od vodećih u Evropi
Posle godina ratova devedesetih, petooktobarskih i postpetooktobarskih događaja, atentata, demonstracija, reformi, rasformiranja i formiranja, čak i relativno dobro upućen građanin Srbije nije više siguran kakve "specijalce" u policijskim uniformama Srbija ima danas. Viđamo ih uglavnom na rizičnim utakmicama, demonstracijama i, u poslednje vreme, na televiziji, prilikom takozvanih VIP hapšenja koja sprovode pripadnici policije u impresivnoj opremi. Ali, ko su uopšte ti ljudi iza maski i oklopa, u kojim su sve specijalnim i manje specijalnim jedinicama, kako se regrutuju, obučavaju, i kakva je njihova uloga u još uvek rovitoj Srbiji
Bolje manje, a bolje: ima li Danajskog dara u Bajdenovom reset dugmetu
"Pandemija trućanja"; VREME 957
"Iskreno, meni jedno dobrih četiri-pet godina pomirenje jako ide na živce. Kad mi neko spomene pomirenje između Srba i Hrvata, bude mi loše u svakom pogledu jer je to ona vrsta općeg mjesta i stereotipa koja čovjeku svrdla mozak gore od mamurluka. Mislim da se pomirenje desilo. Najprije su se pomirili kriminalci, atentatori, ubice i šverceri, a nakon njih raznorazni, da tako kažem, privredni subjekti. Mire se i obični ljudi, u tišini i u žalosti za pobjeglim godinama života, ali to novine uglavnom ne zanima"
Uprkos sportskom talentu i uspesima, Jelena Dokić i njeni nastupi na terenu odavno su u senci izjava i postupaka njenog oca, kao i svega što se u njenom okruženju zbiva. Hapšenje Damira Dokića i sočni napisi o arsenalu koji mu je nađen u kući, samo su jedna u nizu epizoda koje tu porodicu čine globalnom medijskom atrakcijom
"Rusija može načiniti štetu i nama, i drugima i sebi, ako je prisiljena na nasilne akcije, a sistem nije dovoljno snažan da ih predupredi. Evropa se mora odlučiti da li se plaši Rusije ili ne. Neodgovorno je ostaviti stvari tako nedefinisane"
Nije nimalo lako dosledno slediti zaumna ševrdanja ovdašnje državne politike, a da vas ljudi i dalje uvažavaju i shvataju vas ozbiljno
Saša Dragin, ministar poljoprivrede, o krizi u svom resoru ("Večernje novosti")
"Kada sam postao ministar za telekomunkacije u prvoj vladi nakon demokratskih promena, zamolio sam da se donese u kancelariju neki mali tepih iz depoa savezne vlade. Sutradan sam zatekao persijski tepih četiri puta četiri, potpuno nov, na kome mi je bilo neprijatno da hodam koliko je bio debeo. Zamolio sam za objašnjenje sekretara Ministarstva, koga sam nasledio u tom ministarstvu, i dobio obrazloženje – gospodine ministre, u administraciji važi pravilo: ukoliko vi naručite olovku, mi vam kupujemo ‘Monblan’"
Na jubilarnom sastanku Severnoatlantske alijanse, najbolje su se provele Turska i Rusija
Svi ovih dana govore samo o godišnjici "onoga". Ali, šta bi bilo da toga nikada nije bilo? Evo jedne moguće kolumne iz alternativne istorije, one koja se nikada nije dogodila (to je, dakako, samo pogađalica, intelektualna igra bez namere da ikoga uvredi i povredi – ono što se uistinu dogodilo nije bilo igra, i povredilo je mnoge)
U zapisniku koji je napravljen posle krađe piše i da je kod Milana Simića pronađeno "hleba kom. 2x780 gr i 1x800 gr i dve pogače od po 530 gr i 6 lepinja po 110 gr... Po normativima, težina hleba je 500 gr..."
"Šta je tu nacionalno"; VREME 950
Ovaj režim nalazi se pod sankcijama Ujedinjenih nacija i pod istragom za ratne zločine. To je jedina izborna tema, koju valja razviti tako da svi budu svesni toga šta to znači i o čemu se zapravo glasa
Od svega što je Milošević počinio, Ćosiću se nije dopala jedino njegova arogancija prema opoziciji. Shvatio je da je tenzija strahovito narasla i da bi Srbi mogli početi da pucaju jedni na druge. Za razliku od Miloševića, on zaista ume da sluša i da razgovara; radije pridobija ljude nego što se otvoreno konfrontira, tako da bi mogao da ublaži barem lične netrpeljivosti
Od svih mogućih srpskih poteza na Kosovu, ono što sigurno ne dolazi u obzir jeste da će Milošević ikada sesti za sto s Ibrahimom Rugovom. To bi mu ličilo na jedan od onih užasnih snova koji ponekad sanja odrastao čovek: kako se ponovo vratio u osnovnu školu i sedi u klupi s decom
Budući da je trenutni ustav nedefinisan i protivrečan, te da neke odredbe vuku ka "čistom" parlamentarnom, a druge ka polupredsedničkom sistemu, valjalo bi da se novim ustavom (ili reformisanjem postojećeg) krene ili u jednom ili u drugom smeru, umesto da se ostane u nedefinisanoj sredini
U utorak 17. marta navršilo se pet godina od najvećeg napada na Srbe na Kosovu od dolaska međunarodnih snaga. Tokom dvodnevnog nasilja osmoro Srba stradalo je u napadu, a 11 Albanaca uglavnom u sukobu s policijom i međunarodnim vojnim snagama. Prema podacima Kosovske policijske službe, oko 900 ljudi je ranjeno, a među povređenima bila su 63 pripadnika KFOR-a i 123 pripadnika međunarodne i kosovske policije. Proterano je više od 4000 Srba, uništeno 900 kuća i 35 crkava i manastira, među kojima i spomenici kulture iz XIV i XVI veka. Za dva dana, 17. i 18. marta 2004. godine, dogodilo se 400 incidenata, podmetnuto je 629 požara i bačeno 12 granata
U leto i jesen 2002, od početka avgusta do kraja novembra, na stranicama "Vremena" vođena je polemika u kojoj su se, po jednoj od čaršijskih ocena, obračunavali dojučerašnji istomišljenici. Po drugima, to je bila neka vrsta reprize "sukoba na književnoj ljevici"; treći su insistirali na oksimoronu "obračun čitalaca s redakcijom"... Povod za tu dugotrajnu – i, ako je dopušteno reći, višestruko značajnu raspravu – bio je tekst glavnog urednika "Vremena" Dragoljuba Žarkovića, reakcija na izjavu predsednice Helsinškog odbora Srbije Sonje Biserko po kojoj "srpska elita preko nezavisnih medija, B92 i ‘Vreme’, čini sve da zločin ne samo relativizuje već i deetnifikuje" (citat iz analize polemike Olivere Milosavljević, objavljene u "Helsinškim sveskama" br 16, dostupne na veb-sajtovima Helsinškog odbora i emisije RTV B92 "Peščanik"). Po istoj analizi, teme polemike bile su izveštavanje novinara lista "Vreme" iz Haga, Haški tribunal, NATO intervencija, 5. oktobar 2000, pare i finansijeri... U ovom nastavku feljtona povodom desetogodišnjice bombardovanja objavljujemo izvode iz polemike koji se neposredno tiču NATO intervencije "Milosrdni anđeo".
"Usvajanje ili neusvajanje ostavke ne znači ništa. Vlada treba da dâ odgovor šta će biti sledeći prioriteti u kulturnoj politici. Da li je prioritetno da država stane iza svojih nacionalnih institucija ili da finansira privatne producente, vašare, parade, jedan potpuno populistički pristup. Nije ovde reč o ekonomskom pitanju, ovo je pitanje političke odluke, da li je ovoj zemlji potrebna institucija kao što je evropski uspešna filharmonija ili joj nije potrebna"
Prijatelj me vodi da obiđemo Prištinu i svratimo do Kosova Polja. Na ulicama samo naoružani ljudi, manje vojska i policija, više civili. Svako ko je prognozirao da će Priština biti "srpski grad" čim prva bomba bude pala – bio je u pravu. Vozimo se pored razbijenih kafića i restorana. "Ovo nisu bombe", kaže mi prijatelj. Prolazimo pored skladišta koje je pogođeno umesto kasarne. Razvaljeno, još se dimi