Desnici na vlasti smeta što u Hrvatskoj partizansko nasleđe uopšte postoji i najradije bi da se uopšte ne spominje. Svaka aluzija na hrvatsko učešće u jugoslovenskom komunizmu za nju je „ideološka provokacija“
Ako "duopol" rušiš nekontrolisano, onda ne znaš na koju će stranu ovaj pasti. Na jednoj strani, čeka te zdraviji i zreliji politički pluralizam; na drugoj – monopol
Između nacionalizma i herojstva, stručni žiri i publika 66. Pulskog filmskog festivala izabrao je, na iznenađenje javnosti, pravu stranu
Tuđmanova vlast puca po mnogim šavovima. Hrvatska je izložena snažnom međunarodnom pritisku, Zagreb trese duboka politička kriza, radničke su povorke izašle na ulice, zgušnjava se politički i socijalni ja d i čemer
Od eksplozije bombe u beogradskom bioskopu "20. Oktobar" pa do današnje nervoze u Republici Hrvatskoj oko Josipa Perkovića i njegove sudbine neprekinut je niz indicija, nagađanja i očiglednih uzajamnih veza između hrvatske terorističke neprijateljske emigracije s jedne i državne bezbednosti bivše jugoslavije s druge strane. Danas, posle tolikih godina, posle raznih otkrića, svedočanstava i dokumenata – ništa više nije tako crno-belo, kao što je bilo
Rezultati Drugoga svjetskog rata i njemu analognih sukoba ne mogu se promijeniti – poznato je tko su bili pobjednici, a tko je poražen – ali se tu pribjegava izravnoj revalorizaciji sukobljenih strana: rat je završio kako je već završio, ali tragedija je što nije pobijedila ona druga strana. Iako ta koncepcija ima svoje zagovornike i u Hrvatskoj i u Srbiji, ona je bazično oblikovana na Zapadu. U tom se smislu u Njemačkoj formiraju revizionističke škole, koje su posvećene preispitivanju uzroka i karaktera Drugoga (pa i Prvoga) svjetskog rata, te potpunom ili bar djelomičnom rehabilitiranju nacionalsocijalizma, relativiziranju ili čak i nijekanju razmjera ratnih zločina Wehrmachta u ratu, kao i holokausta, itd.
Rezultati Drugoga svjetskog rata i njemu analognih sukoba ne mogu se promijeniti – poznato je tko su bili pobjednici, a tko je poražen – ali se tu pribjegava izravnoj revalorizaciji sukobljenih strana: rat je završio kako je već završio, ali tragedija je što nije pobijedila ona druga strana. Iako ta koncepcija ima svoje zagovornike i u Hrvatskoj i u Srbiji, ona je bazično oblikovana na Zapadu. U tom se smislu u Njemačkoj formiraju revizionističke škole, koje su posvećene preispitivanju uzroka i karaktera Drugoga (pa i Prvoga) svjetskog rata, te potpunom ili bar djelomičnom rehabilitiranju nacionalsocijalizma, relativiziranju ili čak i nijekanju razmjera ratnih zločina Wehrmachta u ratu, kao i holokausta, itd.
Neka Jasenko i Bora najzad lepo izvedu svoje u Beogradu i Zagrebu, a onda mogu i zajedno da odigraju pipirevku
Okončanje rata Hrvatska je vojska dočekala kao sasvim politizovana oružana snaga kojom su, osim kadrova iz JNA koji su dokazali privrženost HDZ-u, carevali vojnici i dočasnici pristigli iz Legije stranaca raspoređeni na najviše operativne dužnosti i u pretorijanske specijalne jedinice, konobari prekvalifikovani u nacionalne heroje, lokalni šerifi i siledžije, hercegovački vozači autobusa i šverceri bele tehnike...
"Naša izložba pokreće značajno pitanje ko čini srpsko, hrvatsko, slovenačko ili neko drugo slikarstvo. Po našem mišljenju, to su oni umetnici, bez obzira na nacionalnu pripadnost, koji su obogaćivali određene duhovne prostore, naravno i oni koji su u njima rođeni ili sa njima povezani školovanjem, životom i na druge načine"
Da li je političko vođstvo Srbije spremno, ali i sposobno, da podeli brigu za državnu imovinu sa sopstvenim građanima, preko prodaje akcija javnih preduzeća i "malim ljudima"? Neko će reći, pa mnogi nemaju novca da kupe takve pakete akcija. To je tačno, ali mnogi i imaju. Jer ako je štednja u Srbiji dostigla 4,7 milijardi evra, zašto bi taj kapital okretale banke, umesto samih građana akcionara
Nesporna je samo činjenica da su, odlukom Haškog suda, Mrkšić i Šljivančanin prvostepeni ratni zločinci i jedino ostaje da čekamo drugostepenu presudu koja će to potvrditi ili opovrgnuti
