Haški tribunal je u Hrvatskoj, kao nikad dosad, postao oličenje pravednosti i nezavisnosti, žrtve "Oluje" i prognane hrvatske Srbe niko nije pominjao, kao ni činjenicu da je žalbeno veće oslobađajuću presudu doneo tesnom većinom
"Ne vjerujem u teorije zavjere, ali vjerujem da su mediji zaposleni u službi zaglupljivanja svojih vlastitih čitalaca. Trebalo bi osnovati jedan međunarodni sud, jedan Haški tribunal, i privesti vlasnike medijskih konglomerata i novinare, kojih će biti 95 odsto, da svi odgovaraju za deprofesionalizaciju, za fabrikacije, za krive podatke, za laži, za potpirivanje mržnje, za dezinformiranje, za desetine sličnih "kriminalnih" djelatnosti vršenih u cilju podrivanja mentalnog i moralnog zdravlja čitalaca"
Na Ciriškom univerzitetu u Švajcarskoj prošle godine održana je Međunarodna konferencija "Komunizam viđen kroz autobiografiju: Privatnost i ideologija u retrospektivi". Na njoj je učestvovao i sociolog Aleksa Đilas, koji je održao predavanje na ovu temu, u kontekstu ličnih iskustava iz vremena služenja vojnog roka u JNA krajem sedamdesetih godina prošlog veka
"Mojim prelaskom u Zvezdu, Budućnost je, osim postavljanja reflektora na gradskom stadionu, dobila i veliko obeštećenje. Pored toga, Miloš Slijepčević je pristao i na to da, u sklopu mog prelaska u Zvezdu, Robne kuće Beograd preuzmu titogradsku fabriku tekstila Titeks, sa sve magacinima prepunim Titeksovih džempera i ostale garderobe. Smiješno zvuči, znam, ali, vjerujte, čak i u odnosu na ugovore koje potpisuju današnji fudbaleri, moj ugovor sa Crvenom zvezdom nije bilo tako loš"
"Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno"
Moj beogradski dnevnik je rezultat čudnovate međusobne simpatije i nekog poluprijateljstva što se razvilo između Hudelista i Ćosića za vreme Hudelistovog rada na ambicioznom projektu o sukobu Hrvata i Srba u dvadesetom stoleću
Hudelistov je portret Dobrice Ćosića knjiga čudna i drugačija na mnogo dobrih i manje dobrih načina
Ko se bavi mutnim poslovima. Ko je "etnobiznismen". Ko koga ugrožava, a ko koga pljuje i blati, zašto se Ivo Josipović okomio na Milorada Pupovca i ko je stao na čiju stranu
Sportisti Srbije su u zbiru uradili ono što se od njih očekivalo: neki su doneli medalje, a većina je bila na nivou svojih najboljih rezultata
"Sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila je u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Rafal u vrata, a onda: ‘Neka izađu svi muškarci!’ Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije. Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli: ‘Ja sam Jugosloven!’, rekao je. ‘Neću sa vama!’ Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške. ‘Napunite ih!’, naredili su. Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: ‘Pucaj!’ Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću... ‘Samo prebacujte preko Miljacke!’, vikali su"
