
Novo izdanje Pisama iz tuđine
Stanje stvari
Pekić u Pismima iz tuđine ne proriče apokalipsu; uveren da se ona već dogodila, on daje njenu dijagnozu
Pekić u Pismima iz tuđine ne proriče apokalipsu; uveren da se ona već dogodila, on daje njenu dijagnozu
"Pekić obogaćuje svakog ko ga čita, daje mu nove ideje, uči ga da misli, a svakako će ga i nasmejati"
Lekari obiđu ljude jednom dnevno na železničkoj stanici u Đevđeliji. Čujem da je samo jednog dana prošle sedmice pet žena imalo spontani pobačaj. Toga nema ni u jednoj statistici. Čujem i da su se dvojica pentrala na vagone da bi – nemam pojma kako – napunili baterije mobilnih telefona na vodovima za struju. Ispekli su osamdeset odsto kože i jedva preživeli. Najčešće su ipak povrede od tuča u redu pred zgradom granične policije na samoj stanici. Tamo se izdaje famozni papir na kojem piše da je lice to i to stiglo u Makedoniju te ima 72 sata da podnese zahtev za azil. U prevodu – ima tri dana da se izgubi u pravcu Srbije
Mit o "Srbima, narodu najstarijem" propagira jedna neozbiljna družina amatera-diletanata, podstaknuta jeftinim rodoljubljem, a nikako ne bih potcenio ni trivijalno koristoljublje kao motiv!). Taj mit uvek dobija na snazi u kritičnim trenucima opšteg beznađa i dezorijentacije
"Intelektualci u Srbiji ćute. Osim časnih izuzetaka. Nažalost. Opozicija u Srbiji ne postoji. SANU, koja bi trebalo da bude svest i savest naroda, ćuti u trenutku kada i kulturno i svako drugo biće u Srbiji izumire. I narod ćuti. Da li je to dobro ili ne? Više ni sam ne znam. Voleo bih da ovo poverenje koje imaju premijer i njegova stranka ovoga puta ne bude izigrano. Ja nisam od onih koji bi se radovao da ova politika propadne samo zato da bi propala i da bismo se radovali jer smo eto pogodili da će nas i oni izdati i prevariti, pokrasti. Ja nisam od onih koji slave svoje poraze"
Nekog drukčijeg pjesnika bi umanjilo to što ga voli i toliko odvratnih ljudi. Kad čitam, međutim, kako za Arsenom žale i oni za koje bih, pod zakletvom na sudu, posvjedočio da su se rodili i bez srca i bez duše, odjednom i u njima, duboko ispod zloće i cinizma koji su ih izobličili, naslutim onu iskru ljudskog i božanskog koju su gnostici prepoznavali u svemu živom i neživom pa mi ih bude žao umjesto da ih prezirem. I to učini velika poezija
U pisanju i mišljenju dozvoljeno je skoro sve, osim ostrvljivanja na slabe i nemoćne, na one koji leže na zemlji
Arsen je pisao, pevao i živeo, pa naposletku i umro, svima nama koji smo mogli razumeti šta znači kad "na stolu novine još leže, sa nekim datumima jula", i svima koji su, razvejani po svetu, tamo poneli i Arsena, kao dokaz da nisu tikve bez korena nego ljudi dostojni neke bolje sudbine
Kako je jedan novinski intervju otkrio simptomatične "slepe mrlje" naših nacionalista, ali i antinacionalista
U leto ‘95. trajao je šinterski lov na ljude po Srbiji. Srpska policija, policije Republike Srpske Krajine i Republike Srpske i pripadnici Arkanove Dobrovoljačke garde hapsili su one kojima je mesto rođenja bilo u Hrvatskoj ili Bosni i slali ih da ratuju, posle manje ili veće torture. Kontrole i hapšenja odvijali su se svuda: po izbegličkim centrima, stanovima, studentskim domovima, na ulicama…
Famoznoj ulici Fuada Midžića koju je Zabranjeno pišenje opevalo od Selene pa nadalje, ulici u kojoj je stanovala autorska ekipa Pušenja, posle rata je promenjeno ime. Džaba je Fuadu Midžiću pred posleratnim sarajevskim vlastima bilo to što je bio musliman, kad je bio i komunista i partizan i jasenovački logoraš i ilegalac koji je poginuo u poslednjem danu rata i NDH-zijske vlasti nad Sarajevom. Uzeli su mu ulicu, a u toj promeni imena bilo je, međutim, nečeg i dijaboličnog i jezovitog i neverovatno simboličnog. Ulica Fuada Midžića danas se zove ulica Asima Ferhatovića Haseta, a to je isto kao da se zove i ulica Zabranjenog pušenja ili ulica Top liste nadrealista ili ulica Doktora Neleta Karajlića ili ulica Seje Sexona ili ulica Maršala Tita ili - sve to zajedno
Nespremnost većine u Srbiji da prihvati sopstvenu odgovornost za zla nanesena Hrvatskoj devedesetih može se meriti samo sa potpunom nezainteresovanošću većine u Hrvatskoj za sudbine prognanih i pobijenih civila u "Oluji". U većoj ili manjoj meri, isto se odnosi i na celo naše okruženje
"Kad će običan čovek, i tamo i ovde, shvatiti da Hrvate i Srbe i danas spaja, ako ne bratstvo i jedinstvo, a ono bratstvo u nevolji – nevolji koja nas čini tako sličnima... I hoće li se upitati šta su uzroci te nevolje, hoće li biti u stanju da ih prepozna u nacionalističkim strastima kojima već više decenija, i tamo i ovde, biva sistematski trovan"
Pogled u retrovizor starog traktora pokazuje kako je traktorska industrija u jednom sistemu nastala, a u drugom nestala, kako je trasirala put naše industrijalizacije i transformacije poljoprivrede, a potom podelila sudbinu ne samo deindustrijalizacije već i deagrarizacije naše zemlje
Nakon iskustava sa prethodnom globalnom razvojnom agendom poznatom po Milenijumskim razvojnim ciljevima, UN su želele da se o novim ciljevima razvoja ne pitaju samo stručnjaci i političari. Novi globalni ciljevi održivog razvoja su definisani kroz širok konsultativni proces. Širom sveta, građani i različiti društveni i ekonomski akteri mogu da iskažu svoje mišljenje i viziju sveta u kakvom žele da žive
"Ti znaš šta je Guča – ljudi opasno sviraju, ovi naši Cigani. Malo jeste raštimovano, ovde-onde, ali kad počnu da sviraju, groove je to. A onda mi iz diskografske kuće Enja Records, za koju snimam godinama, kažu: ti treba da snimaš s njima. Objasnim Ekremu Sejdiću da producent hoće da me snima kako sviram s njima, a oni da me prate. Pitam, hoće doći u Minhen? Ne, to ne valja. U Beograd? Ne, i to im je veliki grad. Hoće tamo gde mirišu ćevapi. I odem u Vranje. Prvog dana bilo je malo kruto, snimali smo u kući Bore Stankovića. Oni stanu ukrug i sviraju. Sviramo, završimo, odjedanput tišina u krugu; pored mene Ekrem s njegovom trubicom, okrene se, dâ mi ruku pa mi kaže: ‘Gosin profesore, bata Dule – sad si naš.’ Primaju me u pleme!"
"U muzici sada imate dva paralelna sveta, one u muzičkoj industriji i sve ostale. Jedina razlika u odnosu na vreme Sex Pistolsa je što danas postoji internet gde svoj rad možete učiniti vidljivim, ne treba vam Meklaren koji će ići i urlati unaokolo trudeći se da vas progura u novine. A u Engleskoj je sad situacija kao u vreme Margaret Tačer. Potpuno ista klima"
Vesna Milakara rođena je 1966. godine u Donjem Klasniću, u opštini Glina na Baniji. Sa osamnaest godina se udala za Peru Rudića, mog oca, i 1987. rodila mene, a Maju, moju sestru, sledeće godine. Živeli smo u Rudićima, u Gornjem Klasniću, sve do 4. avgusta 1995. godine. Ja sam Mirko Rudić, novinar "Vremena"
"Od prvog do posljednjeg dana živio sam u posljednjem ratu, mogao bih danima pričati kakva je rat strahota, glupost i zlo, ali ovaj put hoću da kažem da postoji nešto što uvijek uzrokuje rat, a to je lažni mir. Čujete li koliko ljudi govore o miru, a svuda oko nas su ratovi. Mir je sveti cilj i sveta riječ. Takve riječi se ne smiju izgovarati lažno ni olako"
Suočavanje sa prošlošću, nesuglasice oko poimanja vojne operacije "Oluja", današnji položaj Srba u Hrvatskoj, kultura sećanja, mogućnost pomirenja i povratak izbeglica neke su od tema o kojima je bilo reči na tribini koju su povodom 20 godina od operacije "Oluja" 3. avgusta organizovali nedeljnik "Vreme" i Forum ZFD. O ovim i drugim pitanjima razgovarali su prof. dr Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović, osnivačica i voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič, profesor i jedan od osnivača Srpskog demokratskog foruma Petar Lađević i gradonačelnik Knina za vreme vojne operacije "Oluja" Drago Kovačević. Tribinu je moderirao Filip Švarm, odgovorni urednik nedeljnika "Vreme"
Nemačku ove godine očekuje više zahteva za azil nego ikada ranije. Rekordan je i broj napada na izbegličke domove. U Bavarskoj su se dosetili da kola opet slome na Balkancima – onima koji nemaju šanse za azil, pa tobože nepotrebno opterećuju nemačku birokratiju i parazitiraju na socijalnom sistemu
Privukla mi je pažnju jedna metafora koju je Premijer nekoliko puta upotrebio opisujući ponašanje našeg javnog sektora: "Svi bi da se nakače na sisu i da muzu Državu." Država je taj izvor mleka, dojilja, majka hraniteljka, izvor neopisive sreće novorođenčeta, kako smatraju psihoanalitičari. Ta Dobra dojka ima mleka za sve, ona je erotizovana, zaštićujuća, svemoćna. Baš kao i Država
"Jugoslavija, pa potom Srbija i, manje-više, sve ostale republike, imaju permanentan problem trgovinskog i platnog deficita još od 1919. godine. Dakle, mi imamo ceo jedan vek problema platnog deficita, a verujem da ćemo kroz pet godina biti u istoj situaciji kao danas – opet ćemo biti u MMF-ovom programu, biće sve isto. Ima jedna zanimljiva priča, mislim kod Borhesa, to je neko pisao i za Argentinu, a mislim da je i kod nas slična situacija: mi imamo cirkularnu istoriju"