
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Aleksandar Vučić tvrdi da je sam sprečio sukobe i građanski rat. Za početak bi morao da objasni šta je sve prethodno pripremio da bi onda imao šta da sprečava.
Čemu je služilo gomilanje policije? Zbog čega je centralna beogradska ulica bila blokirana? Zašto se Ćacilend punio ljudima sa crnim kapuljačama na glavi dok su građani odlučivali ko će upravljati državom? Kakav je bio zadatak snaga raspoređenih oko institucija u kojima je trebalo utvrditi i saopštiti izbornu volju?
Kada se sve to stavi pored onoga što je izjavio u ponedeljak, otvara se mnogo ozbiljnije pitanje od onoga koga je zvao telefonom: da li Vučić sada kao svoju istorijsku zaslugu predstavlja odluku da ne aktivira plan za koji su pripreme već bile vidljive?
To je pitanje na koje duguje odgovor. Raspoređivanje snaga, prepreke na ulicama i okupljanje ljudi ne mogu se naknadno izbrisati pričom o „državničkoj odgovornosti“. Potrebno je objasniti ko je šta naredio, sa kojim obrazloženjem i šta je trebalo da usledi u različitim scenarijima izborne noći.
Ako je sve služilo zaštiti javnog reda, ko ga je ugrožavao? Na osnovu kakvih procena? Ako je postojala konkretna opasnost, ko ju je predstavljao?
A ako su pripreme služile zastrašivanju građana i stvaranju mogućnosti da se izborni poraz zaustavi silom, onda odustajanje od takvog postupanja ne može biti razlog za zahvalnost. Naprotiv, to je razlog da se utvrdi koliko se daleko otišlo i zbog čega se stalo.
Vučić: Niko me nije zvao, sprečio sam sukobe i građanski rat
Vučić kao dokaz svojih dobrih namera nudi i to što je unapred govorio da će priznati rezultate. Kakav je to argument? Prihvatanje izborne volje obaveza je svakog učesnika izbora. Niko ulaskom u kampanju ne stiče pravo da bira hoće li poštovati rezultat.
Izgovorena obećanja, osim toga, ne objašnjavaju praktične pripreme. Ako je priznanje poraza bilo nesporno, čemu demonstracija sile? Zašto je građanima uopšte ostavljena mogućnost da strahuju kako će izgledati noć u kojoj vlast sazna da više nema većinu?
Još je zanimljivije njegovo pozivanje na komandante vojske i policije kojima je saopštio da će priznati rezultat. Time sam otvara pitanje veze između svoje političke odluke i postupanja bezbednosnog aparata. Šta je tim ljudima prethodno bilo rečeno? Šta su čekali? Da li je od njegove odluke zavisilo hoće li raspoređene snage ostati na položajima ili se povući?
Tu dolazimo i do telefona kojim Vučić toliko maše.

U savremenoj međunarodnoj komunikaciji upozorenje ne mora da stigne tako što jedan državnik pozove drugog. Postoje diplomatski i bezbednosni kanali. Službe mogu službama diskretno da penesu da znaju šta se priprema i da određeno postupanje neće biti tolerisano. Poruka može stići do onih koji bi naredbu sprovodili, a da telefon političkog vođe uopšte ne zazvoni.
Nemamo potvrdu da se upravo to dogodilo. Ali tvrdnja da njega lično posle zatvaranja birališta niko nije pozvao ne dokazuje da upozorenja nije bilo.
Takvo upozorenje, ako je preneto, značilo bi da nasilno zadržavanje vlasti ima cenu: otvoreni sukob sa spoljnim svetom, izolaciju i preuzimanje pune odgovornosti za uspostavljanje otvorene diktature. Za odluku o odustajanju zato je važno znati i šta je Vučić procenio da može da izgubi.
Upravo to nedostaje u njegovoj priči. Čujemo da je on sačuvao mir, ali ne čujemo zbog čega je mir uopšte zavisio od njegove odluke. Čujemo da je sprečio sukobe, ali ne i ko je imao sredstva i nameru da ih izazove. Čujemo da je obavestio komandante, ali ne i kakva su naređenja prethodila tom obaveštenju.
Izborna noć mora da se rekonstruiše kroz dokumenta, komunikaciju i svedočenja onih koji su u njoj imali konkretne zadatke. Tvrdnje o sprečenom građanskom ratu dodatni su razlog za to.
Jer moguće je da Vučić, pokušavajući da sebi podigne spomenik, zapravo opisuje trenutak u kojem je odustao od sopstvenog plana.
Srbija treba da sazna kakav je to plan bio.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
Intervju: Branko Stamenković, javni tužilac Vrhovnog javnog tužilaštva
Crna slika i slom pravne države Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve