Prošlo Vreme: Noć generala

Prvo pravilo svake špijunske afere glasi – ne vjerovati nikom. Prava istina redovno se saznaje godinama kasnije, poslije suđenja, apelacija, kad se glavni akteri povuku sa scene. Zbog toga, poštovani čitaoče, sve što budete pročitali primite s dužnom rezervom i vlastitim zrnom pameti. Istina, ona materijalna, na ovim prostorima utvrđuje se po mjeri partijske pripadnosti.

Hapšenje pod optužbom za špijunažu u korist Sjedinjenih Američkih Država potpredsjednika Vlade Srbije zaduženog za bezbijednost, predsjednika Pokreta za demokratsku Srbiju (PDS), predsjednika Odbora za bezbijednost Vijeća republika u saveznoj skupštini, člana Odbora za kontrolu državne bezbijednosti Vlade Srbije, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) od 1993. do 1998, general-pukovnika u penziji Momčila Perišića, odjeknulo je kao skandal neopjevanih razmjera. Omiljena izreka generala i bivšeg saveznog ministra unutrašnjih poslova Petra Gračanina da se „situacija usložnjava“ nije zadovoljavajuća; američki književnik Tomas Pinčon u zbirci pripovjedaka Smrt i milosrđe u Beču ima bolji termin – „situacija je prerasla u krizu“.

Da je Srbija uređena zemlja, osim stabilnosti države, osnova kredibiliteta njenih institucija i predstavnika, mogućnosti da se gnjev Vašingtona iskusi, a strana pomoć ne okusi, ništa drugo ne bi bilo u pitanju. Kako ona to nije, nema mogućnosti koja nije otvorena.

TAMO DALEKO: Sve je započelo 14. marta na Ibarskoj magistrali, u motelu „Šarić“ – restoran „Knin“ – petnaest kilometara od Beograda. Za stolom u separeu, uz rakiju i kiselu vodu sjedili su Momčilo Perišić i član američke ambasade sa diplomatskim statusom Džon Dejvid Nejbor. Iz zvučnika je tiho dopiralo „Tamo daleko“. U 19.35 u restoran je ušla grupa civila. Poslije kratke rasprave sa Perišićem obojici stavljaju lisice i izvode ih iz lokala; Amerikancu pri ulasku u automobil još nabijaju i kesu na glavu kako ne bi vidio gdje ga voze. Osoblju se ti isti civili, mrki i nezgodni, predstavljaju kao vojna policija: „to što ste vidjeli, niste vidjeli“. Osoblje i gosti bili su prestravljeni, mobilni i stabilni telefoni nijemi.

Opaska prva. Prigovaralo se kasnije kako vojni policajci nisu pokazali nikave isprave i da ničeg poput onog „imate pravo da ćutite, a sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas“ nije rečeno. Savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković izjavio je da kad bi njega neko pokušao da tako hapsi, bila bi bar dvojica mrtvih – jedan njemu, a drugi njegovom tjelohranitelju na dušu. Interesantno je i da je istu argumetaciju upotrijebio i nakadašnji predsjednik SR Jugoslavije, a sadašnja zvijezda Haškog tribunala Slobodan Milošević. Paljba iz rezidencije u Užičkoj 11 na pripadnike Jedinice za specijalne operacije Resora državne bezbijednosti MUP-a Srbije ili, kraće, Crvene beretke, kada su u civilu i sa dugim cijevima krenuli da hapse Miloševića, objašnjena je nemogućnošću da se identificiraju ljudi u službi države – da nisu možda plaćenici željni nagrade od pet miliona dolara? U akciji privođenja Perišića pet sati su bili zadržani i njegov vozač i tjelohranitelj, savezni policajci inače. Živković je sada zbog toga podnio krivičnu prijavu protiv načelnika Uprave bezbijednosti VJ general-majora Ace Tomića.

U svakom slučaju, u noći 14/15. mart, negdje u kompleksu nekretnina Vojske Jugoslavije gorjela su svjetla, šuštali papiri, telefoniralo se: „Dođi odmah, ovo nije za preko žice.“ Gotovo istovremeno sa Perišićem, „dignuti“ su i potpukovnik Miodrag Sekulović i Vladan Vlajković, bivši pripadnik VJ, a sada civil u Obrenovcu. Svi su u sitnim jutarnjim satima privedeni vojnom istražnom sudiji.

Opširnije: <a href=" http://www.vreme.com/cms/view.php?id=310254

“

target=“_blank“> Priča sa naslovne strane: Noć generala, VREME | BR 585 | 21. MART 2002.

Celo Vreme <a href=" http://www.vreme.com/cms/view.php?id=310242

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=309772″ =“_blank“> VREME | BR 585 | 21. MART 2002.