Pozajmljeni komentar: Tadićev Rubikon

Piše: Marinko Čulić

Komentar je prenet iz Samostalnog srpskog tjednika Novosti

Ovotjedni dolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića u Hrvatsku bez usporedbe je najznačajniji državni posjet koji su razmijenile dvije zemlje, iako nije sasvim lako odrediti po čemu je tako. S jedne strane, to je prilika da se odlaskom na najveće hrvatsko stratište na Ovčari (gdje Josipović „vodi“ Tadića) te velikog srpskog stratišta u Paulin Dvoru (gdje Tadić „vodi“ Josipovića), na civilizacijski superioran način uđe u jednu izrazito visoku razinu odnosa dviju zemalja. S druge strane, Tadićev posjet Hrvatskoj može se shvatiti i kao obostrani napor da se odnosi dviju država, koji su nakon godina presporog ali kontinuiranog napretka prošle godine zapali u krizu, spase od propasti.

Unaprijed zadani minus

Dakle, u kratkom vremenu koliko će Tadić biti u Hrvatskoj trebalo bi se prelomiti jesu li dva susjeda koji se gledaju preko Dunava bliži trnju ili zvijezdama, pri čemu dva predsjednika imaju i neke vlastite probleme. Tadiću je svakako bilo teže doći na Ovčaru nego Josipoviću u Paulin Dvor, pogotovo jer je hrvatski predsjednik probio led nedavnim otkrivanjem prvog spomenika srpskim žrtvama rata u Hrvatskoj u Varivodama. Ali je zato Josipoviću teže jer za ovo morao dobiti podršku hrvatske vlade, dok Tadić tu podršku unaprijed ima i ne treba je ni tražiti. Obojica su se, pak, suočila s podjednako teškim, najtežim zadatkom da protrče svaki ispod svoje nacionalne duge i, ne osvrćući se što će im to umanjiti popularnost kod kuće, okaju zločine sa srpske i hrvatske strane. Kako ćemo malo kasnije vidjeti, Tadić i Josipović ušli su u ovo s jednim unaprijed zadanim minusom, koji pokazuje da i Srbija i Hrvatska još čekaju državnike najvišeg, brandtovskog kalibra, iako nema dvojbe da su se njih dvojica više približili tom profilu od svih svojih prethodnika.

Oni su i najbliže tome da izađu iz zatvorenog kruga u kojem su se kretali odnosi dviju zemalja u protekla dva desetljeća, a da nikada nije napravljena čak ni ozbiljna analiza zašto je bilo tako i zašto nije moglo biti drukčije. Zapravo, kada se pogleda tih dvadeset godina, mora se reći da su ti odnosi prošli kroz dvije, svake na svoj način paradoksalne, faze. Prvu fazu obilježavala je otvorena i nesputana mržnja koja se spuštala, ili je zamišljeno da bude tako, do svakog, i zadnjeg, pripadnika dvaju naroda, ali su iz toga bili izuzeti vrhovi vlasti dviju država. Milošević i Tuđman imali su, zna se, specijalan odnos „najboljih neprijatelja“, koji nije pokvario čak ni srpsko-hrvatski rat, naprotiv baš je on bio čvorna točka dogovorenog raspleta u raspadanju Jugoslavije. Druga faza u odnosima dvaju podunavskih susjeda okrenula je naglavce tu osnovnu karakteristiku prve. Sada su se kolektivna osjećanja između dvaju naroda bitno relaksirala i poboljšala, ali su zato odnosi između državnih vodstava jako zahladili i nazadovali, kao da ih je neočekivano usisao nekakav zrakoprazni prostor.

Pomiriteljski dar

Neočekivano, zato što je to već bilo vrijeme postmiloševićevskih i postuđmanovskih, dakle deklarativno demokratskih vlasti, koje su izgleda bile toliko fascinirane naslijeđem mržnje da su joj i same počele asistirati. Stvari su izgledale toliko loše da je Zoran Đinđić, neokrunjeni kralj političkog pragmatizma na ovim prostorima, procjenjivao da Zagreb i Beograd mogu unaprijediti lipsale odnose jedino tako da pođu od najlakših pitanja. Pa onda, koračić po koračić, prema onim težim, i na kraju najtežim i najotvorenijim. Tako nekako je i bilo. Taj plan, koji kao da je prepisan iz programa nekih toplica za rehabilitaciju teško stradalih u saobraćajnim nesrećama, zbilja jamči postepeni napredak, ali sve mora biti pošlihtano po špagici kao u samostanu, ni travčica ne smije kvariti unaprijed utvrđeni red. I na tome se zbilja sve i slomilo. Jedna stara zamisao još iz Tuđmanovog vremena, kojoj ni on sam nije bio previše sklon, preletjela je vrijeme i aktivirala je hrvatsku pa srbijansku tužbu za genocid, i odnosi su u trenu stali i počeli se vraćati unatrag. A onda je tu proroštanu žeravu s nekoliko nekontrolirano jezičavih izjava pošpricao uljem još i Stipe Mesić… i sve je umalo otišlo dođavola.

No, tada se pojavio Josipović, koji je očito sebi stavio u zadatak da potroši cijelu prvu godinu mandata, ako treba i više, da na ovo teško pitanje stavi čvrstu točku i sada se stvari polako vraćaju u normalu. Pri tome je novi hrvatski predsjednik pokazao da ga krasi veliki pomiriteljski dar, jer je uspio povezati sve tri zaraćene strane u Bosni i Hercegovini u cirkularnoj seriji isprika koje su one prvi put izrekle jedna drugoj. Možda je i malo reći da je to uspjeh, radi se prije o pravom regionalnom trijumfu. No, Josipović je pokazao i jednu ozbiljnu manu. On je najuspješniji kada izravno komunicira sa žrtvama, a puno je manje promišljen kada bira „umješače“ sa strane, što se vidjelo na trojnom talijansko-hrvatsko-slovenskom skupu pomirenja u Trstu, a u ovom slučaju na Dodikovom primjeru. Josipović ga je uspio „privesti“ da se pokloni bošnjačkim i hrvatskim žrtvama srpskih zločina u BiH, ali je ovaj nedugo poslije uspio upropastiti cijelu tu moralnu investiciju hrvatskog predsjednika izjavivši usred Srebrenice da nikakvog genocida ondje nije bilo.

S Tadićem ovako infarktna iznenađenje nisu moguća, jer su on i Josipović očito zaključili da prije nego što išta započnu, a pogotovo prije nego što odu u Vukovar, najprije dobro upoznaju jedan drugoga i „sprijatelje“ se, a po svemu sudeći dogovore i neka osnovna pravila igre. Tako Tadićeva ljetošnja izjava kojom ponavlja da je „Oluja zločin koji se nikada ne smije zaboraviti“ nije ozbiljnije naštetila njihovim odnosima, jer su se najvjerojatnije dogovorili da oko Oluje svaka strana ima svoju istinu, koje se nužno ne isključuju jedna s drugom. Da, mogao je otprilike glasiti taj dogovor, Oluja jest bila zločin prema nedužnim civilima, ali bila je i oslobodilačka akcija kojom se Hrvatska zaokružila u međunarodno priznatim granicama. Pa, ako Tadić griješi što uporno preskače ovaj drugi dio istine, ništa manje ne griješi ni Josipović kada prisustvuje trijumfalističkim proslavama obljetnice ove vojne akcije, u kojoj je ubijeno stotine uglavnom starih ljudi, a praktički cijeli srpski narod u Hrvatskoj napustio je zavičaj.

Dvostruka sjena

Uostalom, slična dvostruka sjena visi i nad dolaskom dvojice predsjednika na Ovčaru. Nitko razuman ne može poreći da je Tadićev dolazak na to stratište moralno hendikepiran time što Srbija još nije uhapsila Ratka Mladića i, posebno, Gorana Hadžića, koji je imao jednu od ključnih uloga u streljanju na Ovčari. Ali, nije iz toga hendikepa izuzet ni Josipović, jer je u Vukovaru i okolici ubijeno, prema podacima HHO-a, i dvadesetak Srba, i to prije nego što je i jedna granata pala na grad. Taj zločin koji se pripisuje Merčepovom eskadronu smrti nije nikada procesuiran, niti ima znakova da hoće, nije čak, koliko se zna, ni temeljitije istražen. Moguće je da je u pripremama za Tadićev dolazak i ovo pitanje dotaknuto i da se, pretpostaviti je, moralo pribjeći kompromisu. Vukovar i Ovčara su mitska mjesta u imaginariju hrvatskog ratnog stradalništva, koja bi u suženoj nacionalnoj optici tobože bila oskrnavljena ako bi se u istom okviru našla sa sa srpskim žrtvama u Vukovaru. Pa se, opet je za pretpostaviti, u itenerer Tadićevog posjeta ubacilo Paulin Dvor, koji, eto, nije u vukovarskom kraju, a i tamošnji zločin je rasvijetljen i sudski riješen.

Ali, sve je to ples na vrlo tankoj žici. Jer, u krajnjoj liniji još nisu kažnjeni ni počinitelji zločina u Varivodama gdje je, rekosmo, Josipović uz državni protokol nedavno otkrio prvi spomenik srpskim civilnim žrtvama iz rata u Hrvatskoj, pa odmah vidiš da je tu još premalo zbilja dovršenoga i previše površno zakrpanih ratnih rana. Sva sreća da većina Vukovaraca obje nacionalnosti prihvaća Tadićev dolazak, možda ta važna činjenica koja je preglasala korteširanje desnice pomogne da hrabra, ali smisleno nedovršena misija dva predsjednika ipak uspije.