Marija Crnobori (1918-2014)

The World Encyclopedia of Contemporary Theatre: Europe

1946.
Ideja o osnivanju pozorišta nadnacionalnog karaktera i po umetničkom uzoru na MHAT.

U saradnji sa Bojanom Stupicom, arhitekta Momčilo Belobrk rekonstruiše i dograđuje postojeću zgradu pozorišta u Manježu za novi teatar – Jugoslovensko dramsko pozorište.

1947.
Uredba o osnivanju novog pozorišta:

„Osnivam kazalište – Jugoslovensko dramsko pozorište“ Josip Broz Tito

1948.
3. aprila Jugoslovensko dramsko pozorište otvara vrata publici premijernom predstavom Kralj Betajnove.

Eli Finci direktor JDP, umetnički rukovodilac u prvoj sezoni Bojan Stupica, a u narednim (do 1953.) Milan Dedinac. U Umetničkom savetu: Eli Finci, Jozo Laurenčić, Mata Milošević, Nada Riznić, Joža Rutić, Sava Severova i Tomislav Tanhofer.

Članovi umetničkog ansambla JDP: Milan Ajvaz, Kora Ajher, Branka Andonović (Veselinović), Kapitalina Apostolović (Erić), Vera Bebler, reditelj Miroslav Belović, Ljubomir Bogdanović, Karlo Bulić, Vilhelmina Vasiljević (Žedrinski), Mlađa Veselinović, Mira Glišić, Nada Gregurić, Jurica Dijaković, Božidar Drnić, Dejan Dubajić, Aleksandar Đorđević, Milivoje Živanović, Stevo Žigon, Ivo Jakšić, Ljubica Janićijević, Ljubica-Carka Jovanović, Đorđe Krstić, Jozo Laurenčić, Drago Makuc, Franjo Malagurski, Nevenka Mikulić, Jovan Milićević, reditelj i glumac Mata Milošević, Žarko Mitrović, Ana Paranos, Dubravka Perić, Strahinja Petrović, Milan Pinterović, Branko Pleša, Salko Repak, Nada Riznić, Zoran Ristanović, Joža Rutić, Sava Severova, Petar Stojanović-Slovenski, Bert Sotlаr, Danilo Srećković, Viktor Starčić, Aleksandar Stojković, reditelj Bojan Stupica, Mira Stupica, Ivica Tanhofer, reditelj i glumac Tomislav Tanhofer, Mihailo Farkić, Rahela Ferari, Sonja Hlebš, Marija Crnobori, Milenko Šerban, Mladen Šerment.

JDP: Hronika o nama

TV Istra: Vest o smrti Marije Crnobori

Ivan Goran Kovačić, Dobriša Cesarić, Vjekoslav Kaleb u mom sobičku na mansardi

SJEĆAM se kad su u mom malom sobičku, ispod kosog krova na mansardi, u Visokoj 11 u Zagrebu, sjedili na podu Ivan Goran Kovačić, Dobriša Cesarić i Vjekoslav Kaleb. (Morali su sjesti na pod, jer sam imala samo jednu stolicu.) Toliko su raspravljali i ubjeđivali jedan drugog o naslovu jedne pjesme, da mi je već onda postalo jasno kako je naslov veoma važan.

Kad čitam pjesme, najprije me povuče naslov. Onda me obično uhvate jedna ili dvije riječi, možda i rečenica, i budem uvučena u pjesmu. Ljepota pjesme se polako odmotava. Sve se nekako samo od sebe grana i zeleni. Biva često i to da samo pogledam pjesmu i ne čujem je i ne vidim, a kad tu istu pjesmu zaista primijetim, poslije duže vremena, pitam se kako je moguće da sam toliko dugo prolazila pored nje i slijepa i gluha! Moguće je, jer je pjesma život.

Istina u pjesmi jesu riječi iz običnog, svakidašnjeg života, sa zemlje, ali nekako ljepše složene, birane, pa se čini da nas dižu koji centimetar iznad zemlje, jer onako kao što dobar pjesnik nešto kaže ne može svako kazivati. A nama s njegovom pjesmom bude bogato, lako i veselo u srcu. Glumac dodaje svoju dimenziju riječima pjesnika. Kad glumac dobro izgovori pjesmu, kao da reflektor osvijetli riječi pjesnika.

Kako govoriti klasični stih? Za to zaista nema recepta. Slušala sam toliko glumaca različitih nacija i svaki ih govori na svoj način, svaki različito u svom jeziku. Znači, gvozdenog pravila nema. Sve je u ljepoti i veličini govorenja stihova. Veliki je dar čovjeka što osjećajem za ritam i harmoniju, svjesno artikuliranim govorom, može misli izrečenoj stihom dati svečani oblik.

U svakom društvenom razdoblju, u svakom razdoblju pojedinačnog života, isti stih se različito govori. Govorim iste stihove već decenijama i mijenjam način toga govorenja od godine do godine, od dana do dana, od prostora do prostora, svakako, uvijek sa svojim glasom, svojim ukusom, svojom voljom, svojim uhom i svojim sluhom.

Simboli stiha su vrlo osjetljivi i ako glumac nije dovoljno oprezan, pobjegnu kao da ih i nema, a to nije dobro, jer onda riječi prazno zvuče. Svakako, glumac je u trenutku svog djelovanja gospodar mase, iz koje ga uvijek može netko zapitati: kako to misliš, šta to znači, zašto tako činiš… A ne bi bilo dobro ne moći odgovoriti. Meni je govorenje stihova uvijek praznik, organizirani praznik.

Često sam, na raznim priredbama, slušala pričanja ljudi koji su bili u ratu. Njihovi istiniti doživljaji, obično kazivani, izazivaju dubok utisak kod slušalaca, pa poslije takve priče svaka pjesma na temu rata, govorena nešto povišenim tonom, ispadne blijeda. Odlučila sam da ću, kad se nađem u takvoj situaciji, govoriti stihove koji su naizgled najobičniji, ali i najživotniji, s temom svakodnevice. Po mogućnosti govorim tada što jednostavnije. Ili se popnem na koturne, pa svom snagom izgovorim Eshila ili Sofokla – primijetila sam da me onda publika čuje kao što je čula i istinu onog sudionika i očevica.

Sjećam se, kad sam radila „Antigonu“ mučila sam se, jer sam ja mislila jedno, a činilo mi se da Tanhofera drugačije razumijem, pa mi nikako nisu išli ni glas ni pokret. Sve do kontrolne probe, na kojoj je Miloš Đurić rekao: „Ona voli svoju braću i boji se bogova“. Najedanput sam i govorila, i disala, i hodala, i narasla. Čudno je kako nekad samo jedna sitnica glumcu pomogne.

Jedno je shvatiti rečenicu u stihu, a sasvim je drugo riječ i rečenicu reći tako da ton kojim je stih rečen može podići velove što zastiru pisanu misao. To je teško učiniti, jer ritam disanja, ritam baratanja rezervoarom zraka u plućima i ritam krvotoka glumca treba danima i noćima osposobljavati za nešto što je izvan trena, a za tren.

Tom stazom stvaranja idu samo glumci. Osposobljavanje je za svaki komad posebno i iskustvo mnogo ne pomaže. Glumac mora za svakog pjesnika raditi uvijek sve iz početka. Kad radim neku ulogu, razbolim se. Sve se u meni poremeti. Jedan dio mene mora početi drugačije da misli, drugačije da se slaže i vezuje, baš vezuje, za nešto što se zove pjesnički ritam jedne ideje i misli, a drugi dio mene, opet, sve to važe, mjeri, kontrolira.

Ne može se govoriti o stihovima bez poznavanja lika u djelu i ličnosti glumca koji ih govori. Zato je glumac kompliciraniji od pjesnika. Ako se pjesniku ne sviđa riječ ili pjesma, on je može baciti ako hoće, a glumac ne smije ni kašljati kad mu se kašlje, pa makar bio i „mrtav“, jer bi kašljem poremetio ritam stihova ostalih glumaca. Nekoliko mi se puta zbog pogrešnog udisaja osušila glasnica, pa sam svu težinu govorenja morala premjestiti na jednu glasnicu, naravno, sva oblivena znojem od muke. Sreća je što publika sve i ne primijeti i ne čuje.

Uvijek prije predstave – i „civila“ (tako zovem prozu) i „uniforme“ (tako zovem stih) – prođem tekst glasno, punom parom. Stih prođem i po nekoliko puta, a ako je velik razmak od predstave do predstave, nekoliko dana govorim kompletan tekst. Ako sam, recimo, „Ifigeniju“, koja ima 1.100 stihova, igrala 120 puta, igrala sam je, zapravo, tri ili četiri puta više. Da i ne govorim o probama i neprestanom izgovaranju stihova ili samih riječi izvan proba.

Znam da je vrlo teško opisati kako se svira klavir. Treba prste vježbati, sjediti godinama, satima i satima za klavirom. I onda će tek ispod prstiju izaći muzika. Tako je i sa glumom.

Marija Crnobori, dnevnik , Novosti 2011

Andriću samoća drug

IVO Andrić je bio suzdržan, duhovit čovjek. Sve što bi kazao bilo je obično, ali istinito, veliko. On je pripadao posebnoj vrsti ljudi, kao i Krleža… Šta o njemu reći? Sve je rekao sam… Viđala sam ga često. Bio je usamljen čovjek, ne samo u običnom smislu te riječi, nego sam u jednom izuzetnom smislu. Bez obzira na to što je sudjelovao i u društvenom životu, bez obzira na to što je imao i suprugu – bio je sam. Uz njega je, cijeli život, bila Vera Stojić. I ona je, recimo, bila dio Andrićeve samoće. Beskrajno diskretna, ali njemu neophodan saradnik – pedeset godina bila je uz njega.

Sjećam se, u martu 1968. godine umrla je Milica Babić, njegova supruga. Na licu mu se ogledala tuga – bilo je to lice na kome se tuga naročito vidi. Bio je bolestan. Sinusi su ga boljeli i to ga je dosta dugo mučilo. Pitam ga jednom kako mu je. „Ha, kako? Vidite, dobro ne vidim, dobro ne čujem, ne mogu da spavam… i samo moram misliti. Znate o kome mislim… Pa sad, eto kako mi je…“. Imala sam osjećaj tada, poslije Miličine smrti, da mu ne može niko pomoći. On pomoć, naravno, nije ni tražio.

Često bih ga zaticala kako u svojoj radnoj sobi stoji uz stajaći pult, kao što fratri stoje, s naočarima u ruci, te kako, približivši glavu knjizi – čita. Ili kako stoji uz prozor i gleda u park. Pa, ipak, najčešće uz knjigu…

Zaista nije mnogo tražio za sebe. Bio je vrlo obazriv, pažljiv. Sjećam se, Veri Stojić, kad bi mu nešto čitala, govorio je: „Imajte sa mnom strpljenja, još malo…“ Uvijek me je pitao za sina: „Kako Saša?“ Kad sam mu rekla da ide u Poljsku da studira, rekao je: „To je jako dobro…“

Uvijek je imao osjećaj da odlaže smrt. I strah ga je bio da nije uradio ništa, da neće stići sve da uradi što je naumio: „Nikada ništa ne stignem da uradim, a vreme prolazi…“

Nagovarao me je da pripremim veče priča, zato što sam imala uspjele večeri poezije. Silno je volio Getea, „Ifigeniju“ je gledao dva puta.

„Šta je život, šta je čovek?“, jednom prilikom glasno je razmišljao: „Evo, na primer, Gete. On je bio mudar čovek, jedan od najmudrijih ljudi. I zamislite da je slučajno kao dete pao, da se udario u glavu i da je najedanput postao bespomoćan – onda to više ne bi bio Gete, mudri Gete…“

I kad se smrtno razbolio, imao je Getea.

Volio je jako muziku. Klasičnu. Mi smo, Marko i ja, dobili nekoliko dobrih ploča. Došli su Milica i Ivo. Uživao je u Betovenovoj „Devetoj simfoniji“…

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu uvijek smo se mi glumci okupljali oko njega, očekujući da nam nešto kaže. A on bi, blago, nasmiješen, širom otvorenih crnih očiju, jednostavno rekao: „Znajte, ja se ne razumem u pozorište…“ A nije tačno da se u teatar nije razumio.

Vrlo svjesno se pokoravao nekakvim običajima. Znao je, naime, da nijedan običaj nije s neba pao, nego je posledica jednog iskustva. Pričao je kako je u Madridu imao prijatelja, poslanika Turske. Družili su se. Dobili su poziv za prijem i na pozivnici je bilo tačno naznačeno – cilinder na sklapanje je obavezan. Ni jedan ni drugi nisu imali takav cilinder. Ivo ga je kupio, ali Turčin nije htio, ponio je običan cilinder. Međutim, kad su stigli na prijem, svako od pozvanih sklopio bi cilinder i stavio ga pod mišku. Turčin se, veli, našao u neprilici: stavio ga je najpre pored stola, zatim na prozor, cijelo se veče mučio sa cilindrom. A Andrić veli: „Da je poslušao što na pozivnici piše, ne bi ni znao da ima cilinder…“

Dolazio je u pozorište prije svega da vidi djela klasičnih autora. Posebno mu se sviđao Pirandelo.

Kad god bi nešto rekao, to vam je mogao biti putokaz, nekakvo rasvjetljenje situacije… I to je uvijek bilo rečeno običnim riječima.

Javila se jednom Miličina majka: „Zove vas Ivo Andrić, da dođete“. Odem, a on kaže: „Znate, hteo sam da vas pitam – da li biste imali nešto protiv ako „Gospođica“ govori…“. „Zašto bih imala protiv“, začudila sam se. „Pa vi ste to želeli… To je prvenstveno vaše pravo…“

Svaku odluku je odgađao… Ništa nije radio naprečac. A kad mu se nešto ne bi dopalo, usne bi mu natekle od muke – naročito kad je bila neka gužva, kad je oko njega bilo puno svijeta, prilikom proslava, rođendana… On to nije volio. Volio je da uzme knjigu, da uživa u svojoj samoći…

Prosto ne mogu da verujem da više neću čuti: „Dođite, Marija…“

STARI SE NE PLAŠE

KAD sam se s pijace vraćala uzbrdicom kući, žena mi priđe s leđa, uzme moju boršču i pođe ispred mene. Ne reagiram, mislim: to je netko tko me poznaje. Onda se ona polako zaustavlja, stignem je, a ona mi i dalje nosi torbu. Mislim – neko od publike. Lijepo lice, crna kosa, crne oči. Nasmijem se, nasmije se i ona. I nosi dalje moju boršču. Puštam, lakše mi je penjati se ulicom. Pitam je šta je po zanimanju. „Inžinjer“, kaže.

Po melodiji vidim da nije moja publika. „Odakle ste?“ „Iz Jermenije!“ Šta radite ovdje?“ „Biznis, sad je sve biznis“. I ona kaže: „Imam majku tamo daleko. I ona teško nosi“. Malo me je stislo grlo. Kažem joj da sam glumica i da sam bila s teatrom u Rusiji. To joj se svidjelo. Putem me je zapitala da li sam se uplašila kad mi je uzela ceger. „Ne plašim se ničega, stara sam“.

Onda nas je zaustavio visok čovjek s bradom i šubarom i molio 5 dinara za doplatu vozne karte. Imala sam 20 u džepu, svratila sam u samoposlugu, kupila mlijeko i dala mu 5 dinara, jer je čekao pred radnjom. Jermenka je bila sa mnom u radnji. Dala sam joj ime i telefon da mi se javi. Rekla je da se zove Margarita. Rastale smo se pred radnjom. Rekla je da ide u ambasadu.

Marija Crnobori, dnevnik, Novosti 2011

Poštovala sam ga i voljela kao učitelja i prijatelja. Pisat ću i ja, pa će možda i to biti jedna, između ostalih, slika o Titu Strozziju…

Vidim ga. Imao je malu cipelu i malu ruku s velikim pečatnjakom. Ne znam na kojoj ruci. Možda na desnoj.

Sjedila sam na klupi, s one strane kuda glumci ulaze u kazalište i čekala.

Onaj koji ide s nogama naprijed, a glavom uvučenom između ramena, gleda u zemlju, brzo hoda, to je Tito Strozzi. Nisam bila sigurna da sam pravog vidjela, jer sam bila puna straha. Nekoliko minuta kasnije vidjela sam ga među ostalima za dugačkim stolom na samoj velikoj pozornici, kada sam, kao izbezumljena ni na nebu ni na zemlji govorila iz Langerova »Broj 12«: »Bila sam osuđena«. Imao je monokl na desnom oku.

To je bio prijemni ispit 1939. Prvi, nakon mnogo godina pauze. Za ispit me je spremao Dubravko Dujšin. Izgovorila sam dvije rečenice i primljena sam.

Zapravo otada datira naše poznanstvo a kasnije, preko mog muža Marka Foteza, i prijateljstvo.

Sjećam se kad nas je učio kako je neobično važno naglasiti centar fraze, jer tako iziđe na vidjelo točno određena misao. To se moglo postići i pauzama ispred ili iza riječi, jačinom glasa i visinom, odnosno dubinom glasa. Naročito je bilo važno novu misao istaći. To smo u školi zvali — silina novine.

Svi smo učili Šenoinu »Kuginu kuću«. Bilo nas je primljeno 52, a selekcijom je ostalo osam do kraja školovanja. Mene je uvijek ostavio zadnju da govorim. Jedanput je bio doveo i Marka Foteza da me čuje. To je bilo pred kraj školske godine. Marko mi je poslije pričao, kad me je prvi put čuo, da mu je išla kosa u zrak. Nije mi rekao zbog čega.

Njegov su način pokazivanja, podučavanja zvali germanska škola. Možda zato što je on završio glumačku akademiju u Beču. Pa gdje bi drugdje, kad je nije bilo? Htjeli su ga čak i zadržati u Beču ili Berlinu, na angažmanu. Nije htio. Vratio se svojoj kući, svojoj zemlji. U Zagreb…

Izvanredno je jednostavno pokazivao i razložno vodio. To je i za učitelja i za režisera zapravo najveće, ali i opasno za netalentirane pro-matrače i sljedbenike.

Nikako nije volio nerad. U jednom pismu piše Marku: «U užasnom sam poslu s ansamblom Karenjine. Svađe, uvrede glumaca što moraju statirati, potpuna nedisciplina i nevoljkost za rad. Naš rad!«

Izgleda da je takvo stanje jedna od komponenti kazališnog života. Mnogo se ljudi nakupi u svakom kazalištu, a možda bi bilo bolje da su na nekom drugom mjestu. Bolje i za njih i za kazalište.

Kada je pred sobom imao glumca, mislim, pravog glumca, vrlo ga je nježno korigirao. To je možda izgledalo lako u pejorativnom smislu, ali to je vrlo dobro, jer se glumac ne uplaši i ostane gospodar, a to je važno i za glumca i za ulogu.

Ali ima i ovoga! 1947. piše Fotezu, režirao je »Otela«, i kaže: »Borim se s deklamacijom glumaca, ali ih gnjavim do uvrede. Nitko sebe ne čuje, ali druge znaju kritizirati. I onda se još kaže, da kod nas pjesnik nema nikakvu slobodu!«

…

Često se sjetim svih tih naših, zaista, velikana. Tako smo, poslije generalne probe »Dubrovačke trilogije« — ja sam igrala Dešu u Jugoslovenskome dramskom pozorištu — išli našoj kući na ručak. Stajali smo na prijelazu kod »Londona«. » Naručili« su govedsku supu s domaćim rezancima, kuhanu govedinu s paradajz-sosom i obarenim krumpirom i palačinke sa sirom.

Branko Gavella je režirao «Trilogiju« zaista izvanredno. Tito je bio na prolazu kroz Beograd, a Joca Kulundžić je došao na poziv Branka Gavelle da prisustvuje probi. Čekali smo dok nam milicajac ne da znak da je prolaz slobodan. Onda još nije bilo semafora. Poslije odlične probe, na ćošku kod »Londona«, Gavella kaže: »Taj naš posao je pravi hohštapleraj«. Tito Strozzi kaže: »Ti to meni kažeš?« Joca Kulundžić kaže: »Davno ja to već znam«. To je sad zapisano od riječi do riječi. Marko i ja smo šuteći stajali pored njih. Poslije ručka je razgovor o tom «hohštapleraju« trajao do sutradan u sitne sate, kada su se ti umni velikani, ipak fizički umorili i otišli u slatki san. To je, eto tako, moj zavalni mali prilog njihovoj veličini i skromnosti.

Godine 1969, 15. VIII, piše Marku Fotezu: »Ja sam zdravstveno vrlo zlo, ali vrijeme je da se spremim na put. Samo bih još htio vidjeti moj zadnji komad na sceni. Tvoj Tito.«

Umoran je. Nije mogao podnijeti zatišje u svom stvaralaštvu. Istrošen je, pa su ga strah i nesigurnost raspinjali. Želio je proslaviti pedesetogodišnjicu rada sa svojim komadom »Buniduh Kerempuh«. Nekako nisu u Hrvatskom narodnom kazalištu imali za tu njegovu, tako razumljivu želju, sluha, a bila je tako lako ostvarljiva.

Vlado Stefančić, direktor »Komedije«, dao mu je cijeli teatar na raspolaganje. Godine 1970, 20. III, piše Fotez:

»Dragi moj Tito, kao što sam se pola svoga života kretao sobama, kancelarijama i na pozornicama gdje su svuda ostali i žive tragovi Tvoje radinosti, tako i sada, iz ove splitske pogorjele direktorske kancelarije hoću da Ti napišem bar nekoliko riječi u povodu Tvog jubileja… ali ne mogu…«

Pismo nije poslano.

Godine 1970, 22. III, bila je premijera «Buniduh Kerempuh« u »Komediji«. Titek je kroz zastor promolio glavu s blijedim licem i velikim svijetlim očima i šeširom široka oboda. Izašao je pred zastor ogrnut crnom pelerinom čiji je kraj prebacio preko ramena. Izgovorio je prolog. I to je bilo sve.

Sutradan u jedan sat poslije podne, poslije ručka, digao se od stola da navije ure po kući. U to doba je navijao satove. Djevojka je otišla da mu donese crnu kavu. Kad se vratila, bio je mrtav. Na podu. Kraj stola. Srce.

Bio je sam i okružen cvijećem s premijere.

Saučešće predsjednika Tita je odlučilo da mrtvo tijelo Tita Strozzija bude izloženo u vestibulu Hrvatskog narodnog kazališta.

Marija Crnobori: Sjećanje na Tita Strozzija