Skinite mu čin

Sve osude su slatkorečive ako ne uslijedi kazna. Kratki obituary gospodina Anastasijevića o pokolju muslimanskog stanovništva Srebrenice, „Srebrenica za početnike“, dakle poput nekakve malo duže reklame između dvije pauze interesantnog filma, potakao me je da se upitam (ali ja za to nemam odgovor, pa ću stoga pitanje proslijediti drugima, sa željom da mi se jave preko „Vremena“). Dakle, zašto još uvijek gospodinu Mladiću nije skinut čin generala? U slučaju gospodina Mladića skidanje čina je konkretan potez koji Vojska Srbije i Crne Gore, kao nasljednica bivše vojske bivše Jugoslavije, može učiniti.

U građanskom oslovljavanju upotreba riječi „gospodin“ neizostavna je doza dobrog ukusa govornika. (Npr. svaki anglosaksonski list će pri pominjanju imena gospodina Miloševića napisati Mr Milošević, Mr Karadžić, Mr Koštunica…) Hoću reći, kada nekoga oslovljavamo sa gospodin, stavljamo na ruku rukavicu, da ga ne dodirnemo direktno, da ta osoba može tu u prostoru disati i postojati, ona je gospodin X, ja sam za nju gospodin Y: dakle, postoji distanca, ništa se ne može pobrkati i spojiti, i sve se fantastično odvija. Dakle, svi smo gospoda, gospođe i gospođice jedni pred drugima dok ne odemo npr. u krevet. Tamo se nešto promijeni.

Ali, general? Nije li to uistinu drugačija titula? Čin generala gospodinu Mladiću dala je jedna vojna institucija, čiji moral i etiku ta individua zastupa, pred nama svima, dakle gospodom.

Ja bih usitinu bio obradovan ako bi mi čitaoci „Vremena“, pa i pokoji ekspert ili analitičar srpskog društvenog ustrojstva, dali adekvatno obrazloženje zašto je gospodin Mladić još general. Čitajući hrvatsku štampu i prateći javne govore hrvatskih zvaničnika, i u toj susjednoj zemlji postoji nesređen lingvistički stav oko imenovanja gospodina Gotovine. Neki ga oslovljavaju sa odbjegli general, neki pak general Gotovina, a neko samo, onako ljuto emotivno i gotovo intimistički, Ante Gotovina. I u članku gospodina Anastasijevića pojavljuju se izrazi poput: Arkanovi ljudi, Naser Orić, Vuk Drašković, Orićevi ljudi, Mladićevi vojnici, član Predsedništva Ejup Ganić, itd. itd… da ne nižem u nedogled. Stiče se utisak da u Srbiji i u Hrvatskoj u neformalnom i formalnom oslovljavanju svi su ti-na-ti, iako se priča i piše o genocidu.