img
Loader
Beograd, 5°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Čehoslovačka 1968.

Proleće praških đaka

15. август 2018, 21:08  
foto: iz privatne arhive gorana markovića
Copied

Reditelji Goran Marković i Rajko Grlić, te snimatelj Predrag Pega Popović, za "Vreme" govore o svojim sećanjima na Praško proleće 1968, kome su kao studenti prisustvovali u Čehoslovačkoj

Knjige Češka škola ne postoji Gorana Markovića i Neispričane priče Rajka Grlića opisuju (Markovićeva u potpunosti, Grlićeva delimično) studentske dane prvih Jugoslovena koji su studirali na poznatoj i prestižnoj Filmskoj i TV školi Akademije umetnosti u Pragu (FAMU), koji će kao zreli autori potpuno obeležiti jugoslovensku kinematografiju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, a neki od njih će nastaviti uspešnu karijeru u novostvorenim državama i nakon raspada Jugoslavije. Srđan Karanović, Goran Marković, Predrag Popović, Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Živko Zalar i Goran Paskaljević istovremeno su bili svedoci Praškog proleća 1968. Svoja sećanja na burnu studentsku ’68. za „Vreme“ podelili su slavni reditelji Marković i Grlić, kao i snimatelj Predrag Pega Popović. Sva trojica su bili i profesori: Popović i Marković na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU), a Grlić na Univerzitetu Ohajo.

„Da li je šezdeset osma čudna godina? Na festivalu u Berlinu pobeđuje Žilnik s Ranim radovima. Pobedio je Šlezingera (Ponoćni kauboj). Drugi Jugosloven u Nemačkoj, student teorijske fizike u Hajdelbergu Andrej Popović čini takođe značajan podvig. S grupom studenata, kojoj je noću dozvoljen pristup najvećem kompjuteru u Nemačkoj, uspeva da čisto softverskim postupkom (postavljanjem idiotskih pitanja) razjebe tu basnoslovno skupu mašinu. Rudi Dučke ga odmah uzima u akcioni odbor demonstracija. Godar izlazi s grupom revolucionara na binu festivalske palate i proglašava Kanski festival ukinutim. Što je najčudnije, festival se stvarno prekida, a šminkerski sastav beži u svoje snobovske azile (raspadu je svakako doprinelo prisustvo Vuka Babića, poznatog stručnjaka za uništavanje institucija, koji je u Kanu u pratnji svoje supruge). Danijel Konbendit poziva pariske studente da podignu barikade na ulicama. I u Americi počinju krvavi obračuni vlasti sa studentima. Bakunjinova ideja da je „strast razaranja stvaralačka“ postaje jako popularna, a ideja da prvo treba srušiti staro pa videti šta će se novo izroditi, odjednom mobiliše i ujedinjuje milione mladih, do tada potpuno nezainteresovanih ljudi. Čitave države, naročito one najčvršće, u opasnosti su. Mladi u jednom trenutku veruju da mogu promeniti svet.“

Češka škola ne postoji, Goran Marković

Predrag Popović: Osećaj slobode koja se ’68. tamo odjedanput stvorila bio je neuporediv u odnosu kako je tada bilo kod nas. I kako se to razvijalo, prosto mi smo rekli: „U, bre, vi odoste, hoćete da napravite za ova tri-četiri meseca koliko mi nismo uspeli da postignemo za 20 godina unazad.“ Što je realno tako i bilo. Pamtim neke televizijske emisije, a tad nije bilo snimanja, sve je išlo uživo. Oni dovedu predsednika vlade i razgovor sa njim o svim poslovima, policiji, praćenju ljudi, tajnim službama traje jedno četiri sata. On priča sa nekim komentatorom, kamera mu priđe krupno, oni sklone čaše sa stola, zamene ih i nastave emisiju bez prekidanja. On se četiri sata ispovedao direktno na televiziji. Mi smo tu televiziju gledali u neverici. Osećalo se to proleće. Mi smo imali mali raspust za Uskrs, pa smo išli u Beograd. Atmosfera koja se osećala na železničkoj stanici, kada smo se posle deset dana vratili u Prag, bila je drugačija. Sve je bilo drugačije. Osećala se sloboda, nemam primer za to, ali se bukvalno osećala. Oni imaju osećaj demokratije koji, valjda, potiče još iz Masarikovog vremena. To je, ipak, bila jedna normalna država koja je bila sabijena komunizmom i pritiskom Rusa. Nama je to izgledalo drugačije od Jugoslavije.

Goran Marković: Srđan Karanović i ja smo došli ’65. u jedno sivilo realnog socijalizma, u jednu vrlo depresivnu situaciju u kojoj ne samo da nisu postojale slobode nego je bila i ekonomska depresija i opšti pritisak koji se osećao svuda. Na primer: bilo je zabranjeno oglašavanje koncerata na orguljama po crkvama kojih u Pragu ima 150. Mogli ste samo da idete ulicom i da čujete kako odnekud dopire neki Hendl ili Bah, da uđete u crkvu i da sa samo petoro ljudi prisustvujete fantastičnom koncertu. Grad nije bio dobro održavan, rušili su se balkoni. Onda smo se mi, koji smo došli iz jedne bolje situacije, iz Jugoslavije, osećali kao neki ljudi koji imaju vesti o tome da je moguće živeti bolje.

Rajko Grlić: Da budemo precizniji: mi smo došli iz druge socijalističke zemlje, iz znatno slobodnijeg i opuštenijeg režima. Dolaskom u Prag prešli smo iz „soft porno socijalizma“ u „hard porno socijalizam“. Razlika je zaista bila velika. Čehoslovačka je gotovo bukvalno bila ruska kolonija. Na površini je vladala siva željezna disciplina, a ispod nje je postojao neki paralelni svijet, pogotovo u kulturi. Ipak su oni bili treća industrijska sila prije Drugog svjetskog rata, bogata i visokocivilizirana zemlja koju ni ruski socijalizam nije uspio potpuno promijeniti.

Predrag Popović: Mi nismo hteli da slušamo predmet marksizam i lenjinizam koji je bio obavezan jer smo se smatrali revizionistima. Tvrdili smo da smo sve već završili i da nas taj marksizam ne interesuje. To smo tad tako tvrdili i tako smo se izvukli da ne slušamo taj predmet.

Goran Marković: Padu Novotinija prethodio je film „Gori moja lutkice“ Miloša Formana. Govorilo se da su se Novotni i njegov režim prepoznali u toj komediji. Tu je nastao krah u njihovom najužem rukovodstvu. Neki su stali u odbranu tog filma, a Novotni je tražio da on bude zabranjen. Prilikom tog sukoba Novotni je pao. Tako da je ostalo zabeleženo da je jedan film srušio jedan režim.

„Pošto smo savladali češki jezik, više nismo predstavljali geto. I društvo u ‘Orliku’ se internacionalizovalo. Naši češki drugari upuštali su se s nama u iscrpljujuće diskusije o filmu, ali su izričito odbijali ‘ispovednu obavezu’ u vezi sa seksom. Naročito Rudolf, najsuptilnija duša među nama. Izgledom nije ličio na Čeha. Ispijenog lica i retke bradice, podsećao je pre na Hrista. Introvertan i tih, gotovo nikada nije govorio. (…) Rudolf se najzad otvara i javno iznosi svoj životni problem: zaljubljen je u udatu ženu. Beznadežno, svakako. Protiveći se ideji da nema nade, Lordan se interesuje da li joj je Rudolf tražio. ‘Šta?’ pita čedni Rudolf. ‘Moraš joj zatražiti, čovječe! U tome je cijela stvar’, kaže mu Lordan.“

Češka škola ne postoji, Goran Marković

Goran Marković: Kad smo ’65. došli da studiramo, to je bila neka vrsta produženog prijemnog ispita. Trebalo je godinu dana da studiramo pa da otpadne pola: od deset da nas ostane pet. Svi smo bili konkurenti jedni drugima, ali je zanimljivo da zbog toga uopšte nismo mrzeli jedni druge, naprotiv, pomagali smo. Karanović je pomagao jednoj vrlo simpatičnoj studentkinji Evženiji Mojsilovoj, koja očigledno nije bila za taj posao, ali se trudila. On joj je zdušno pomagao iako mu je bila konkurentkinja. Onda se desilo nešto vrlo interesantno. Bila je ’66. i ona je počela da dolazi na fakultet limuzinom. Ispostavilo se da je ljubavnica nekog generala Šejne koji je prebegao na zapad i to je bila prva pukotina u čehoslovačkoj realsocijalističkoj državi. Naša drugarica sa klase je bila učesnik toga. U početku smo se strašno plašili da će biti neke represije, da će doći po nas, da smo mi, kao njeni drugovi, nešto krivi. Međutim, ništa se od toga nije desilo, očigledno su se dešavale neke mnogo ozbiljnije stvari koje su izbile na videlo ’68.

„Bilo je rano poslijepodne, početak travnja. Mnoštvo ljudi skupilo se na Staroměstskim námestima, središnjem trgu starog Praga. Sve oči bile su usmjerene prema balkonu na sjevernoj strani trga. Tamo se trebao pojaviti Dubček, vođa Praškog proljeća, i održati svoj prvi javni govor. Istovremeno, na drugom kraju trga, na njegovoj južnoj strani, stajala je omanja grupa pisaca, glumaca, slikara i režisera. Gledali su prema balkonu na koji je izašao praški klošar. Dubček je započeo svoj govor uz burno odobravanje mase.

Na drugoj strani trga klošar je istovremeno krenuo izgovarati potpuno nepovezane fraze. Dobro se zabavljao, kao i njegova publika koja ga je burno bodrila.

To je bio Prag ’68. To su bili Česi. U velikom povijesnom trenutku, u patetičnom ozračju kojem rijetko tko može odoljeti, oni su se rugali sami sebi.“

Neispričane priče, Rajko Grlić

Goran Marković: Kada je došlo do političkih promena, kada je srušen Novotni i kada je na njegovo mesto došao jedan liberalni komunista kakav je bio Aleksandar Dubček, onda je to počelo da se oseća i fizički. Počelo je bolje da se živi, slobodnije u svakom slučaju. To je ’68. narastalo do nekih neobičnih situacija: sećam se, predsednik države je bio neki general Svoboda, koji je bio častan čovek, vojnik. Njega su izabrali za predsednika posle pada Novotnog. Onda je on imao jedan razgovor na radiju koji je stalno bio prekidan najnovijim hitovima Bitlsa. Malo govori predsednik države, onda voditelj kaže: „A, sad ide Love Me Do.“ Do tada uopšte nije bilo Bitlsa na radiju. Bilo je to opšte raskravljivanje koje je za nas bilo nekako čudno: nismo shvatali smisao svega toga. A smisao svega je da je počela jedna opšta svetska pobuna protiv hipokrizije i lažnog načina života, koja je tu negde rođena.

Rajko Grlić: Dubček je bio „čovjek nade“, aparatčik s „ljudskim licem“. Puno se od njega očekivalo, ali bilo je i dosta skeptika. I jedni i drugi su se pitali da li on može ispuniti to što se od njega tako masovno očekuje.

Goran Marković: Sa tim oslobođenjem je nastao jedan talas anarhoidnog ponašanja ljudi. Sreća zbog apsolutne slobode posle apsolutne slobode se manifestovala na razne, ponekad i besmislene načine. Mi smo, kao ljudi koji su dolazili iz relativno slobodne zemlje, tu predvodili, davali smo raznorazne ideje. Ali, sve se uglavnom svodilo na beskonačne terevenke i opijanje.

„Česi se bitno razlikuju od nas – tih i nenametljiv svet. Ali u opštoj klimi oslobođenja od raznih frustracija, naši češki drugari počinju da se ponašaju kao pušteni s lanca. Umesto da mi od njih primamo tekovine srednjoevropske civilizacije, oni od nas preuzimaju sklonost ka šenlučenju. Sedeljke traju po nekoliko dana, pušta se neprekidno ploča iz filma Skupljači perja, razbija se sve što je stakleno (nema tog Čeha koji nije želeo da postane Bekim Fehmiju). Naviše se urokavaju Poljaci, čistim alkoholom koji kupuju u apoteci, i u koji cede limun. U hodnicima studentskog doma počinju demonstracije onih koji bi da spavaju ako je ikako moguće (inženjeri, ekonomisti, medicinari). Posle incidenta sa Rudolfom, koji je iz čista mira skupio sve flaše i počeo da kroz prozor njima gađa prolaznike, dolazi do susreta naše delegacije (Rajko, Agnješka i Vojta) sa njihovom. Naši izlaze sa tezom da su umetnici ludi i da moraju da ispoljavaju emocije. Inženjeri ne znaju šta da odgovore na ovo. Uprava doma nam najzad namenski dodeljuje, ‘za ispoljavanje osećanja’, podrum i ložionicu.“

Češka škola ne postoji, Goran Marković

Goran Marković: Pobuna na našem fakultetu je bila vrlo dobro organizovana. Profesori su nam mnogo pomagali. Jedne noći se pojavio šef sale kafane „Orlik“ sa dve kuvarice i 100 gulaša koji je kolektiv poklonio demonstrantima.

Kasnije, kad je došlo do pobune na FDU gde sam bio profesor, sećam se da sam jako dobro instruirao studente Čedomira Jovanovića i Dušana Popovića koji su vodili studentsku pobunu ’96. Rekao sam im na koji način se okupira fakultet: moraš da zatvoriš, uzmeš ključeve, ne puštaš nikoga, fakultet je zatvoren do ispunjenja studentskih zahteva itd. To je meni ostalo sa studija. Ja sam veoma dobro bio instruiran ’68. o tome šta je to anarhija i kako se sprovodi u delo.

Međutim, to je strašno kratko trajalo: od proleća do 20. avgusta ’68. Praktično, tri meseca. Nije tu ništa ključno moglo da se promeni. Rusi su odmah reagovali, ubacili svoje trupe i ugušili to. Koliko se sećam, mogao je socijalizam da se kritikuje, ali to je bio socijalizam sa ljudskim likom. Sve je to bilo u okviru komunističkog režima. Tu slobodu je doneo novi komunistički lider, a ne neko ko bi srušio komunizam. To je sve, makar formalno, imalo oblik socijalističke promene. Zanimljivo je da se u tom novom rukovodstvu, kao što to uvek biva, pored Dubčeka i Svobode, pojavio i Husak koji je bio ruski insajder ili je, možda, kada je video da se to osipa, prebegao na drugu stranu. Uglavnom, taj Husak je bio čovek koji je ponovo sve vratio u beznađe. Vrhunac tog beznađa bilo je spaljivanje Jana Palaha u januaru ’69. Zanimljivo je da je naš kolega Predrag Pega Popović ušao u mrtvačnicu i snimio spaljenog Palaha. Taj gest je bio apsurdan, u Evropi se nikad niko pre toga nije spalio.

Predrag Popović: Mi smo demonstracije koje su se širom sveta odvijale ’68. bolje pratili iz Praga nego iz Beograda. To je kod njih u svim novinama bilo. Novine su bile drugačije. Duh pisanja u novinama bio je potpuno drugačiji tog proleća.

Goran Marković: To je bila potpuno zarazna stvar. Jednostavno se raširila planetom svest da je moguće pobuniti se protiv postojećeg poretka stvari. Ono što je danas nemoguće. Tada su, bez obzira na sve različitosti zemalja gde su se protesti desili, svi sistemi, i kapitalizam i socijalizam imali zajedničku crtu: nisu dozvoljavali ljudima da žive kako oni žele. Te godine su pariski studenti podigli barikade na bulevaru Sen Žermen. Ja sam to video. Sartr je bio na njihovoj strani. I Simon de Bovoar. Na drugoj strani krvavi sukobi u Americi između studenata i policije. Ja sam u junu ’68. došao u Beograd da vidim ovdašnju pobunu. U Sali heroja na Filološkom fakultetu Ljubiša Ristić je držao jedan fantastičan roberspijerovski govor. Trebalo je samo malo da pozove studente da odu na Beli dvor i da sruše Tita. Naravno, onim Brozovim šibicarskim trikom „studenti su pravu“ i klicanjem „živeo drug Tito“ to se sve vrlo brzo završilo. I nikom ništa. Ništa se nije promenilo. Smenjeni su neki sitni rukovodioci, policajci koji su na Novom Beogradu izmasakrirali studente. Ali, Broz je definitivno izgubio moć u Jugoslaviji. To je bio njegov početak kraja. Posledice tog pokušaja da se bude slobodan još dugo su se osećale. Naravno, kako to već biva, vođe su postale deo establišmenta. Danijel Konbendit, koji je bio vođa francuskih studenata, legalno je ušao u sve vrste parlamenata, okačio sebi oko vrata kravatu i postao deo tog društva protiv koga se borio. A ovde je Ljubiša Ristić postao prvo provincijski reditelj u Subotici, da bi kasnije postao predsednik JUL-a. Te kriminalne i zločinačke organizacije. Imamo danas jednog od članova te organizacije, ovaj Vulin, on je ministar odbrane. To je bio jedan dugokosi bezveznjak koji se predstavljao kao neki borac za ideale socijalizma. Pogledajte šta je danas. Većina tih vođa je ili bila ubijena ili su se pretvorili u nešto drugo ili su jednostavno odustali. Ja sam opisao jednog šezdesetosmaša u filmu Tajvanska kanasta. Otprilike je to bila moja slika stanja posle svega toga.

Predrag Popović: Mi smo tada relativno lako mogli da letimo iz Praga, bilo je nekih jeftinih karata kad se menjaju krune na crnom tržištu. Tako sam ja u junu doleteo u Beograd jer su ovde bili studentski protesti. Prvog dana kad sam stigao, Mak (Dušan Makavejev, reditelj) me zove i kaže: „Pego, ‘ajde da idemo da snimamo.“ I mi odemo da slikamo Stevu Žigona i onog njegovog čuvenog Robespjera iz Dantonove smrti što je izvodio u dvorištu Filozofskog fakulteta. Snimali smo i na Pravnom i na Elektrotehničkom fakultetu. U isto vreme su i naši sa Akademije, koja je tada bila u ulici Vuka Karadžića, Dejan Karaklajić, Jovan Aćin počeli da slikaju ta dešavanja. Meni i Maku posle dva dana zabrane snimanja i nas sklone. Kasnije, jedne godine, Žika Mitrović je hteo da pravi film o tim događajima. Tad sam ja prvi put video te materijale. Nikad to nisam pre video. To je uzeto od nas i ostalo je u Televiziji. Ili u policiji.

U Pragu je tokom tog leta bilo zanimljivo jer se bila pripremala Titova poseta. Tito je tog jula ’68. baš onako ozbiljno podržao Dubčekove reforme.

„Rudolf je najzad shvatio da je Lordan u pravu. Ispostavilo se da je gospođa bila već na kraju nerava očekujući kada će joj Rudolf predložiti nešto konkretno. Kada je, užasno se snebivajući, najzad izašao s direktnom ponudom da ga gospođa poseti, ona je predlog prihvatila sa oduševljenjem. Trebalo je samo sačekati da njen muž otputuje da bi imali celu noć. Prilika za to ukazala se između dvadesetog i dvadeset prvog avgusta. U trenutku kada je Rudolf najzad umirio svoju životnu čežnju i pomislio da njegovoj sreći više ništa ne stoji na putu, spolja je dopro čudan, konstantan zvuk. Rudolf je ustao s kreveta i prišao prozoru. Ulicom se kretala neprekidna kolona sovjetskih tenkova.“

Češka škola ne postoji, Goran Marković

(U sledećem broju: Sovjetska intervencija)

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
U saobraćajnoj nesreći kod Sremske Mitrovice poginulo je troje ljudi, radnika fabrike memorijske pene u Rumi.

Hronika

18.октобар 2025. N. M.

Prevrtanje autobusa kod Sremske Mitrovice: Troje ljudi poginulo, sedmoro na intenzivnoj nezi

Troje ljudi je poginulo nakon što se autobus sa radnicima firme "Healthcare" prevrnuo kod Sremske Mitrovice. U bolnici je zadržano 39 ljudi, sedmoro je na intenzivnoj nezi

Zdravstvo

17.октобар 2025. I.M.

Vučić: Do kraja 2026. mogla bi da bude dostupna vakcina protiv raka koju razvijaju Rusi

Nakon sastanka sa direktorima ruskih naučnih instituta „Gamaleja“ i Nacionalnog centra za radiologiju, predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da Rusija razvija vakcinu koja bi mogla da pomogne obolelima od raka i da Srbija planira da se priključi tom programu

Promo

16.октобар 2025. R. V.

DigiTalk 2025: Ljudi i ideje koje pomeraju granice

DigiTalk Konferencija – 24–26. oktobar 2025, Hotel Tami Residence, Niš Hard Times. Tough Choices. Important Ideas.

Bivši fudbaler Crvene zvezde Vujadin Savić daje intervju za televiziju

Psihološki portret Vujadina Savića

16.октобар 2025. Dragan Radovančević

Senke prezimena Savić: Priča o svima nama

Ovo nije članak o fudbaleru Vujadinu Saviću i o skandalu koji ga prati. Ovo je pokušaj da razumemo ljudsku dušu u svoj njenoj složenosti. Ovo je priča o svima nama

Intervju: Katalin Kariko, nobelovka

16.октобар 2025. Nada Donati

Sanjala sam da se bavim istraživanjem, a ne nagradama

“Svoja predavanja često počinjem ovako: ‘Odrasla sam u malom gradu, otac mi je bio mesar, majka knjigovođa. Od njih sam naučila da je naporan rad deo života… i kako se prave kobasice’”

Komentar

Komentar

Otkud Bule Goncić među blokaderima

Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića

Sonja Ćirić
Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen i predsednik Srbije Aleksandar Vučić u Beogradu, 15. oktobra 2025.

Pregled nedelje

Muke usamljenog šibacara

Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla

Filip Švarm

Komentar

Izmišljeni ratovi Suzane Vasiljević i državni čistači

Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1815
Poslednje izdanje

Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja I: Srbija–SAD

Pet znakova neuzvraćene Trampove ljubavi Pretplati se
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja II: Srbija i Nemačka

Jesen jednog stabilokrate

Cena i posledice politike vrdanja III: Srbija i Turska

Pevanje Osman age uz zujanje dronova na Kosovu

Lokalni izbori na Kosovu 2025.

Šta čeka pobednike

Intervju: Aleksandra Savić Parojčić

Nesrećna deca u “srećnim” porodicama

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure