Podnaslov nedavno objavljene knjige Historija i savremenici (SKD Prosvjeta, Zagreb) „Ogledi o srpskoj kulturi“ otkriva šta je okupilo eseje Đorđa Matića među njene korice. Đorđe Matić je rodom Zagrepčanin, a Holanđanin po adresi. U biografskoj noti na kraju knjige naznačeno je samo da je pisao za mnogobrojne medije s područja bivše Jugoslavije, da je objavio nekoliko knjiga poezije i esejistike, i da je stalni saradnik beogradskog „Vremena“ i zagrebačkog časopisa „Prosvjeta“. Knjiga, zbirka eseja, koja prethodi ovoj zbog koje razgovaramo, zove se Tajne veze i ovog marta je promovisana u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, ali smo se njome već bavili („Vreme“ br. 1402), pa nećemo opet.
„VREME„: U uvodu kažeš da je pokretač i potreba da se ogledi napišu svest o važnosti ove kulture. Da li u toj oceni ima lične nostalgije?
ĐORĐE MATIĆ: Nema. Vrijednost najboljih imena i djela nacionalne kulture ide iznad ličnih stvari. Međutim, kad se težište prebaci sa subjekta na objekt, s autora na samu kulturu o kojoj se piše, javio se kod pisanja onaj naročiti fenomen na koji su, spram vlastitih nacionalnih kultura također mišljenih iz egzila, uputili i Brodski i Česlav Miloš: s distance, očišćena od svoje neposredne okoline i ukaljanosti svakodnevnim stvarima, ta kultura zablista posebno, kao da tek s daljine i s vremenskim odmakom „pravim sjajem može sjati“, arsenovski rečeno. Pojavljuje se u svojoj punoj ljepoti. I problematičnosti naravno.
Većina tekstova iz knjige napisana je povodom jubileja. Da li obeležavamo godišnjice rođenja/smrti nekog čoveka važnog po kulturu/nauku/istoriju kako bismo, govoreći o njihovom delu, imali utisak da smo i sami važni, kao i da ih nismo zaboravili?
Važno je da ih nismo zaboravili, iznad svega. Zaborav je najstrašniji. A to kako se obilježava uglavnom je redom pogrešno, dakako. U prošlih desetak godina bilo je nekoliko ključnih godišnjica srpske kulture i ne zna se koja je bila gore ispraćena, baš onako kako bi kurentna vlast manipulirala preko velikih imena. Sjećam se kako je u vezi sramno loše obilježene Njegoševe godišnjice 2013. godine, Kusturica precizno i mahalski sarkastično sažeo tadašnju situaciju: „Tadić se boji slaviti Njegoša da ne bi Bakir pomislio da mu ovaj radi iza leđa.“ To vam je mjera ovdašnjih elita, i bivših i sadašnjih, spram godišnjica. Teško da može niže.
Moto eseja o Njegošu je citat iz pisma koje je 22. aprila 1834. godine vladika poslao podgoričkim i spuškim Turcima: „Ostavimo stare budalaštine i sve što je dosad nevaljaloga među nama bilo, a dovatimo se dobra i mira, jere mi oćemo ako ćete vi.“ Da li možeš da zamisliš nekog savremenog vladara da se protivniku obrati na ovaj način?
Ne, jer je Njegoš bio ozbiljan čovjek, jedinstvena, genijalna, tragična osobnost koja je s najdubljom vjerom i misijom gradila i povezivala usred krvavih sukoba i podijeljenosti, a ovo danas su barabe uglavnom, prevaranti i ćoškaroši s figom u džepu. Kod Njegoša je na kocki bilo sve – opstanak naroda i kulture, zemlje i jezika, prošlosti i budućnosti. Ovi sad se kockaju u sitno, čak i kad poturaju čitave narode kao žrtve, često dobrovoljne k tome, takve neodgovornosti i hazarderstva. Zato je Njegoš – Njegoš, a ovo je sitnavež „slinavog traga, kao iza puža“, kako kaže Andrić.
Moguće da su svi pisci o kojima si pisao eseje u ovoj knjizi deo obavezne školske lektire. Kao što je poznato, lektira se doživljava kao nešto nametnuto. Koliko lektira pomaže, a koliko ne pomaže nasleđu?
Ja sam tu slab primjer za ovo jer ne vidim niti sam ikad vidio problem s lektirom. Kad sam pošao u gimnaziju već sam bio pročitao svašta, a opet, odmah u prvom razredu ponuđeni su mi i Marinkovićeva Glorija i Puškinov Onjegin i Hamlet – sve fundamentalna čitalačka i psihološka iskustva na kojima sam, bez obzira na mladalačku buntovnost, zahvalan sistemu i tom i takvom školskom programu književnosti. Pogotovo nakon svega što se dogodilo u međuvremenu tamo odakle dolazim – iz kulture koja je iz sebe izbacila Njegoša i Dositeja. To s nametanjem lektire je uglavnom izgovor tupih roditelja i lijene nezainteresirane djece da ne bi morala čitati. Lijenost duha, kako nam pokazuje Dositej, jeste i biblijski i svjetovni, „mirski“ grijeh, protivan prosvjetiteljstvu i prosvjećenosti. Lektira je nužna. Bez nje, što znači bez čitalačkog, emotivnog, duhovnog formiranja, bez obrazovanja, nema ni održavanja naslijeđa. A bez kulturnog patrimonija smo ništa, „list na vetru“; kako bi Marinom Tucaković rekao Džej.
Danas politička situacija određuje ko će biti čitan i vrednovan, a ko zaboravljen.
Pa ipak, književnost je jača i uvijek nađe neku rupu na žici da se probije i zasvijetli ponovo, svim manipulacijama unatoč. A nešto je temelja društva i institucija svejedno stvoreno u dvjesto godina, nisu ih baš sve uspjeli razrušiti. No, to je najslabija karika ujedno, budući se ova kultura prije svega oslanjala na izuzetne pojedince koji su uporno, požrtvovano i strastveno, ponekad samoubilački spašavali nasljedstvo od zaborava i ponovo ga afirmirali i rekontekstualizirali – sjetimo se velikog Milana Kašanina naprimjer, kao jednog od najzaslužnijih za oživljavanje srpske srednjevjekovne baštine i kao nezaobilaznog mislioca nacionalne književnosti. Čak i kad su se pisci doslovce brisali iz povijesti, uvijek se našao netko da ih izvuče, onako kako je recimo Gojko Tešić decenijama kasnije izvlačio autore koji su objavljivali za vrijeme okupacije pa nakon Drugog svjetskog rata bili zabranjeni.
Koliko društvene okolnosti utiču na tumačenje književnog dela koje više nije savremeno?
Moja je knjiga i pokušaj da se pokaže da su ova djela i autori radikalno savremeni naprotiv, da su nam saputnici i smjerokazi čak i u tim „društvenim okolnostima“. I da najbolji dio nacionalne književnosti moramo nanovo naučiti pročitati ako namjeravamo shvatiti njenu životnost, žilavost i njene neprolazne i samoobnavljajuće estetske valere. Ali i one etičke, o čemu također pišem: u Gorskom vijencu Crnogorci poviču svojima da ne pucaju u jarebice jer je i njih nevolja natjerala da uteknu od zla, „a ne da ih vi pobijete“. Ta knjiga, 170 godina kasnije dakle, ima sposobnost da jednim jedinim citatom probudi prepoznavanje nečega ključnog i o današnjim egzodusima, o gibanjima izbjegličkih masa po planeti, neuporedivo jače nego sve što se u ovom trenutku tendenciozno piše na temu. Mihailovićeve Tikve pak najstrašniji su, jezivo precizni predskazatelj devedesetih. A danas, u eri sve češće relativizacije staljinističkih zločina, ima li časnije i odgovornije knjige od Grobnice za Borisa Davidoviča? Šta je u međuvremenu u ovoj narečenoj savremenosti napisano što bi tim remek-djelima pariralo?
Ako hoćemo, i sam kontekst ove knjige, cirkularno gledano, način kako i gdje izlazi prvo izdanje – kod izdavača u Hrvatskoj, financirano od hrvatskog Ministarstva kulture i namijenjeno najprije tamošnjoj publici – zaobilazno također govori o takozvanim društvenim okolnostima. O toj dinamici, da ne povjerujemo, piše još Dositej u Životu i priključenijima kad obilazi Slavoniju i opisuje odnose „Serblja i Horvaćana“.
Pisac kao korektiv društva – da li su nam zato važni pisci?
„Korektiv“ ima jednu neugodnu paternalističku crtu u tonu. Pisac ne podučava i ne popravlja nikoga, jer inače prestaje biti piscem, a postaje pedagog ili, gore, ideolog. To se dogodilo najvećem od svih – Tolstoj je htio biti „korektiv“ pa je od ingenioznog literatora postao „vaspitač“ i završio u sektaškom ludilu. Pisce ne treba precjenjivati. No ako se sjetimo negdašnje idiotske fraze „da sa tvoga puta ne skrenemo“ – pisci su važni jer upravo „skreću s puta“, pokazuju uporno da ima nešto iza i iznad pravolinijskog, monolitnog, uniformnog, iznad posvajanja totaliteta kojima streme ideologije.
Na zgradi u Londonu, na Klements lejnu 27 je tabla na kojoj piše da je 1784. godine tu živeo Dositej Obradović. Šta nam to govori?
Govori da su tamo mudri ljudi koji osim svojih poštuju i civilizacijske napore drugih. A govori nam da su takvi bili i oni porijeklom odavde koji su naumili podići tu ploču. Ona je enigma i ujedno tiha metafora jedne izuzetne neispisane teme – priče o nevjerojatnim tajnim tragovima srpske i šire južnoslavenske kulture u Londonu: od onog Dubrovčanina koji je držao tavernu u koju je dolazio Šekspir, preko samog Dositeja, sve do Mite Mitrinovića i Slobodana Jovanovića, do Crnjanskog i Pekića.
Šta je za tebe kulturno nasleđe?
Živa materija s kojom vodim neprestani dijalog, ponekad i u svađi, ali koja je u stalnoj promjeni. Vjerujem u ono što piše T.S. Eliot da se tradicija, paradoksalno, ne može naslijediti nego da tu treba oštro raditi, da tradiciju „tek treba zaslužiti“. Istovremeno, moj je bitak u izdvojenosti iz kulturne matice suprotan drugoj Eliotovoj tvrdnji iz istog čuvenog eseja o tradiciji – suprotno njegovoj tezi, kod mene je kulturna baština i „činjenica samoće“. U isto vrijeme, materijalni, a pogotovo nematerijalni patrimonij koji sam ponio sobom – jezik, priče, duh i tako dalje – i onaj dio stečen kroz čitanje, pokazali su se zaista neprocjenjivim, upravo samom točkom preživljavanja i opstanka. Na tom putu, Dositej, Njegoš, Andrić i drugi nisu naslijeđe „samo“ – oni su više od toga: sveci-zaštitnici ili, bolje, kako bi rekao Makijaveli, prijatelji s kojima intimno razgovaramo. Ponekad jedini.
