Sa Zijahom Sokolovićem razgovarali smo pred beogradsku premijeru predstave Nasilje nema opravdanja – planirajte porodicu bez nasilja, kojom je ujedno obeleženo njeno 50. izvođenje u Srbiji. Zijah A. Sokolović njen je autor i reditelj. Predstava je deo projekta „Teatrom protiv nasilja“ koji sprovodi Centar za razvoj neformalnog obrazovanja uz podršku Populacionog fonda Ujedinjenih nacija, Kulturnog centra iz Pančeva i The/Arto projektom iz Zagreba. Na godišnjem kongresu Mreže 28 zemalja EU za prevenciju kriminaliteta, polovinom prošlog decembra u Litvaniji predstava je proglašena najboljim projektom u Evropskoj uniji u prevenciji kriminaliteta i nasilja u porodici.
Predstava Nasilje nema opravdanja istražuje moguće forme pozorišne predstave, kao uostalom i prethodne čiji je on autor. Predstavu Glumac… je glumac… je glumac igra već 36 godina, igrana je u dvadeset zemalja i postala je sinonim za monodramu kao dramsku formu; njegov Cabares Cabarei, koji igra 22 godine, jeste život običnog čoveka sublimiran u dva i po sata kabaretske forme; predstave koje u Austriji i Hrvatskoj radi u okviru The/Arto projekta, čiji je osnivač, pomoću glume i glumaca edukuje decu o društvenim temama sa kojima se susreću u odrastanju; predstavom za decu Kraljica leptira Selme Parisi, koju je režirao u Kulturnom centru Pančeva, pričom o devojčici koja gubi vid, uči mlade ljude empatiji… Ovogodišnji Svetski dan pozorišta 27. mart čestitao je svim ljudima fotografijom (A. Anđić) na kojoj nag, sa klovnovskim nosem, ispred zgrade na Novom Beogradu, drži dasku na kojoj piše „Daska koja život znači“, i izazvao brojne pozitivne reakcije. Recimo još i da je Zijah A. Sokolović rođen u Sarajevu, da od početka devedesetih živi u Beču, da je predavao glumu na Univerzitetu u Lincu, da je počasni gost Ateljea 212 u predstavi Pošto pašteta Tanje Šljivar, da svoju glumačku prolaznost živi u stalnom kretanju između Austrije, Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije, i – da je pre dve godine proglašen ambasadorom dobre volje UNDP-a za toleranciju i nenasilje.
„VREME„: Zašto ste se vi, glumac i reditelj, uključili u rešavanje problema prevencije nasilja? Zašto, ako već hoćete da pozorišnim predstavama učite decu nenasilju, zašto niste napravili neku klasičnu predstavu o tome?
ZIJAH A. SOKOLOVIĆ: Slobodan čovjek, danas, ima drugačiji koncept razmišljanja, pogotovo u godinama burnih okolnosti. Početak nekog života u drugačijoj kulturnoj sredini, kao što je Austrija, prati i panično osmišljavanje neobičnih životnih godina, a to su četrdesete, kada čovjek pokušava da ih uhvati za ruku, ali u isto vreme i da ih čvrsto zagrli da mu se ne izgube do kraja. Tu su i egzistencija i strah i bitno pitanje da li čovjek može da ostane ono što jeste, glumac i potencijalni umjetnik, s obzirom da živiš u svijetu koji traži da se mijenjaš, a koji se i sam po sebi već mijenja. Ta potreba da se ne izgubim i da se prepoznam u novim okolnostima, mene je panično prebacila preko novih granica pozorišnog prostora. U bečkim školama sam godinu dana radio na integraciji djece izbjeglica, gdje smo pomoću glumačkih neverbalnih etida pravili most za njihovu asimilaciju u austrijsko društvo. Traganja i istraživanja sam nastavio u Salcburgu sa isključivo austrijskom djecom, sa timom psihologa i sociologa, o tome kako pozorišna i glumačka forma može da otkriva i pokazuje dječije karaktere, svakodnevne navike i njihov introvertni i ekstrovertni doživljaj svijeta u kome rastu. Radili smo četiri godine i osnovali evropski The/Arto projekt, koji je dobio svoje mjesto u austrijskom kulturnom životu na radost i djece i roditelja i nas samih. Iz te igre, radosti pozorišta proizašlo je nešto vrlo ozbiljno i novo.
Nova vrsta glume?
Gluma postoji sama za sebe i ne pripada ni pozorištu ni filmu. Gluma nije samo da igraš neki lik u, recimo, nekoj predstavi, nego ima dublje, bezgranično značenje koje dolazi iz realnog života, a transformiše se kroz organizovani znak i simbol, kao posljedica emocije ili misli. Veselo smo tragali još dalje, organizovani u pozorištu i u školama. Djeca su sada nama zadavala jednu „riječ“, a grupa od pedesetak umjetnika, glumaca, plesača, pantomimičara, muzičara, pravila male forme predstava od 3 do 5 minuta. Tako su djeca razvijala sigurnost, komunikaciju i maštu kroz pozorište. Bili smo gosti i otvarali velike međunarodne festivale sa formom predstave u kojoj je bilo petnaest malih predstava, čiji su pisci i pokretači bili djeca, na njihovu iskrenu radost. Zatim smo se i dalje uporno igrali i nastale su sada legendarne predstave napravljene od jedne riječi Rođenje ili Ko bajagi donijela me roda, Matematika, Telefon. Onda smo istraživali uticaj pozorišta na složene društvene probleme sa kojima se susreću mladi ljudi, Droga – reci drogi NE i Nasilje…. I djeca i ja i svi koji su bili u The/Arto projektu bili smo, jednostavno, srećni! Osvojio sam novi prostor za sigurnost istraživanja puteva pozorišne umjetnosti i egzistencije. Sigurnost života u Austriji mi je dao i Justus Neumenn, koji je već davne 1982. deset godina igrao moju predstavu Glumac… pod naslovom Hamlet und so, i njome predstavljao austrijsku pozorišnu scenu u Americi.
Sve glumce, sa kojima sam sarađivao u The/Arto projektu, pa sa ovim divnim mladima iz Srbije, morao sam „ispravljati“ i „organizovati“: predstave moraju trajati 45 minuta, kao školski čas, od zvona do zvona, morate igrati scene iz predstava kao situaciju a ne kao karakter, u scenama morate biti sa manje „ličnih emocija“ a više praktični u sredstvu pokazivanja da bi to djeca mogla „pročitati“ i razumjeti. Te i te scene ne igrajte brzo, nego bez pauza između replika, i uživajte u ponavljanju „istog“. Tu i tu moraju biti pauze, jer one daju karakter situaciji koju igramo, kao primjer nasilja ili situacije kada mladi ljudi dolaze u kontakt sa drogom itd… Tako smo u Hrvatskoj igrali Drogu i Nasilje. Odigrali smo oko 600 predstava u razredima. To je sada jedan ozbiljan posao i važan društveni angažman u koji sam upao kao glumac i otišao daleko.
Čime ste konkretno zaslužili zvanje ambasadora Ujedinjenih nacija?
The/Arto projekt je iz svoje pozorišne produkcije organizovao i igrao stotinu predstava po ostrvima Hrvatske, van turističke sezone, po školama gdje ima jedan, dva, deset, pedeset učenika. Redovno u saradnji sa bolnicama i divnim doktorima igrali smo dvadeset predstava djeci koja leže na onkološkim odjeljenjima. Dvije smo godine pripremali i igrali stotinu predstava, jedna predstava za jedno dijete u njegovoj sobi, pored njegovog kreveta. Djeci koja su nepokretna i boluju od cerebralne paralize. U njihov svijet je ušlo pozorište, i glumci. Taj naš glumački susret sa tom publikom i njihov sa predstavom jeste bolan krik do kraja neba, bol koji zaguši grlo i suze koje ne mogu da teku! Ti glumci su postali vizionari novih dijaloga! Onda smo od jednog takvog gledaoca, sada mog velikog prijatelja Marina Kosa iz Siska, napravili knjigu njegove poezije i DVD gdje su zagrebački glumci svih generacija govorili njegove stihove. Putovali smo s njim i njegovim kolicima i govorili njegovu poeziju, a on je govorio da mu sem njegove mame njegova kolica niko nikada nije gurao i da njegova mama ne kupa više invalida, nego pjesnika. Žao mi je što ovaj usrani kapitalizam nema empatiju.
Nemački vam nije maternji jezik, ali ste ipak predavali budućim austrijskim glumcima. U vreme kad se sredine brane od onih koji nisu njihovi, vas prihvataju i svuda rado dočekuju.
Radostan čovjek valjda i ne zna šta je strah, pa sam igrao na njemačkom u bečkim predstavama, režirao u njihovom pozorištima. Onda sam prošao pozivni konkurs i postao profesor glume na Bruckner univerzitetu u Lincu. Sve je postalo kao normalno i ja sam se promijenio u shvatanju i razumijevanju glume i glumačkih mogućnosti u beskrajnim formama pozorišnih predstava. Integracija je Radnja kroz Prostor Austrije ili bilo koje druge zemlje i treba Vremena za asimilaciju. Vrijeme, Prostor i Radnja su po Aristotelu totalno pozorište ili totalni život. Svaka ta nova sredina, pa i Austrija, ako želite da se u nju asimilirate, biće otvorena i spremna za svaki oblik dijaloga i pomoći. Ako u njoj samo vegetirate i zarađujete za aute koje ćete vozati po rodnom kraju i graditi kuće u kojima niko ne stanuje, onda je i dijalog sasvim drugačiji. Ja sam želio da upoznam novi svijet i društvo i kulturu, ja sam želio da poništim svoje ograničene predrasude. Ja sam bolno razumio da je svijet ipak veliki i da nije baš sve tako kako smo učili iz istorije i novina i TV dnevnika. Tako je lijepo kada staneš u neki red za galeriju ili koncert ili pozorište, a u njemu nepoznati ljude različitih korijena u istoj ideji i istom cilju.
Publika prihvata vaš CABAares CABArei iako ne reklamira ni levu ni desnu opciju, niti bilo šta iz sfere politike. Čime joj dva i po sata držite pažnju?
O, kako je lijepo pričati o tom kabareu koji traje 1210 predstava. CABAres CABArei je priča o dezorijentisanosti modernog čovjeka koji je izgubio ideale i opću vjeru u njih, a nije u stanju postati žilavi mediokritet koji, slijedeći samo goli nagon samoodržanja, uvijek odnosi pobjedu nad bilo kakvim duhovnim vrijednostima i intelektom. U ovom sistemu globalizma pojedinac se zagubio, niko se njime ne bavi. A ovaj kabare upravo njega proglašava za važnu ličnost, a njegov svijet kao pravi i priznati. Njegova kriza srednjih godina je dramaturška osnovica, „res rei“, koju kabare govori i pokazuje u svoj svojoj poeziji i svakodnevnom prostakluku. Ovaj kabare je klovnovska vratolomija čiji je zadatak u njegovoj katarzi, da nam osvijetli put našeg starenja. Kako starimo? Da li starimo kulturno ili prostački? Živi „sad“, ne „juče“, ne „sutra“, „sad“ živi. Jer sutra je budućnost, a naša lična budućnost je groblje! O kako je lijepa kriza srednjih godina, u njoj se svašta događa!
Nedavno ste u riječkom HNK režirali predstavu Kurva</i> po knjizi Vedrane Rudan.
Vedrana Rudan je poznati stranac u našem životu i bilo je zadovoljstvo uhvatiti se s njenim mislima koje se kriju ispod njenih kolumnističkih stavova i medijskih nastupa. Kurva je monodramska forma koju sjajno igra Olivera Baljak. Lik je žena koja ima 60 godina i ima još deset godina kakvog-takvog života! Deset godina! Ona želi da mijenja svoj život, ali je svjesna da ako se bude promijenila, biće kurva za sve svoje prijateljice, rodbinu, prijatelje… ali biće i za sebe kurva ako se ne promijeni i nešto ne učini za ostatak svog života! Dakle, lik žene iz predstave je u svakom slučaju kurva. Dakle, svi smo mi kurve, samo zavisi da li se mijenjamo ili ne, kurve smo bez obzira sa koje strane se nalazili! Kurve svih zemalja, ujedinite se! Kurvarluk je naša nova ideologija!
Vaša čestitka za Svetski dan pozorišta sigurno je bila primećena i upamćena zato što ste se slikali bez odeće, istina zaklonjeni „daskom koja život znači„. Zar pozorišna scena može da sakrije golotinju glumca?
Kako i kaže fotografija, tamo neki čovjek nosi „dasku koja mu život znači“, razgolićen do svoje prirode, sa klovnovskim nosem kao opravdanjem da i to može biti, traži Prostor, Vrijeme i Radnju da bi uopće bio, ispred nepregledne spavaonice potencijalnih gledalaca, koji danas urliču da napokon vide nešto „smiješno“, jer im je „biti i ne biti“, sa željom da kupe jeftinu kartu u skupom vremenu, ali da vide samo ono što žele da vide i što mogu da razumiju. Glumci su danas pozorišni kostimi bivših glumaca muzejske vrijednosti. Glumci su danas likovi serija koje se pojavljuju u pauzama vijesti o nekom tragičnom događaju. Glumci danas ne znaju u kom vremenu žive, zato i ne dolaze na probe na vrijeme. Svi glumci danas igraju u istoj predstavi, Čekajući Godoa. Glumci su danas statisti na orgijama svakog oblika primitivizma. Poslije svega ostane samo Glumac… je glumac… je glumac, Zijah A. Sokolović.
