„Play your own thing!“
(Neformalni moto evropskih džezera)
Uz tolike nesreće i gubitke, prijevremene i tragične odlaske, koji su se ove godine nekako kao naročito stuštili po nama – imamo napokon privilegiju i radost da jednom slavimo i nečiju dugovječnost i uspjeh.
Razmišljajući o toj impresivnoj a diskretnoj karijeri, i zapravo kao kremen čvrstoj, o stalnom usponu i stabilnosti ovog muzičara, ukazao se jedan tajni motiv u svemu, moguća nit za kojom bi se dalo poći.
Jedan od onih naših rijetkih individualaca napolju koji se, poput Meštrovića recimo, ne daju grupirati s drugima, Duškov život i priključenija, životni put trubača, hornista, kompozitora, vođe orkestara i, najkraće, našeg najuspješnijeg džez-muzičara – pokazuju ga kao kakvog ozbiljnog (jedinog?) Pikara naše muzike. Ili Haklberija Fina možda, da bude u duhu kulture koja ga je obilježila. Čovjeka, to jest, koji je uza svu, po definiciji struke i žanra, nužnu orijentiranost na kolege, nekako uvijek hodao sam.
Život je to, javilo mi se, koji bi se mogao dijeliti u tri čina, dramatska, i u jednom golemom luku, dugom hodu sačinjenom od velikih koraka i stalnog opkoračivanja svjetova. Roditi se, naime – može li bremenitije simbolikom? – u Jajcu, 14. oktobra 1931, mjestu rođenja Republike ali i u jednom od mističnih svetilišta bogumilske Bosne; stići preko Beograda i Jugoslavije do Evrope i Amerike i svirke s Dizijem, Majlsom, Četom, Sonijem, Maligenom, Klarkom Terijem i redom najvećima; biti jedini koji je ušao u enciklopedije, od kanonskih do popularnih (nedavni Rough Guide vodič), što nije uspjelo ni pokojnom Bošku, čak niti Prohaski (iako je sa svojom „Intimom“ imao i manji džez-standard) – kakav je to dakle put bio? Kakva vještina, izdržljivost i dobre zvijezde su trebale da bi se to postiglo?
NA PUTU: Iznenađujuće mučnog porijekla, iz porodice s krive strane u onom ratu, o čemu je Duško tek nedavno prvi put pričao, lako i s humorom, nekako čak isuviše; a slušati kako taj smireni, svjetski čovjek priča o kompleksu iz najmračnijeg balkanskog kala, to miješanje svjetova, nespojivo, nepomirljivo, djelovalo je potpuno ostranjujuće spram pojave Gojkovićeve. Jasno je: bijeg u plemeniti, nepoznati zvuk, u tu „panakeju duše“, prije više od šezdeset godina, mora da je negdje bio i bijeg od te pozadine, historijske i lične, kod nas uvijek otrovno izmiješane. Džez, kao sama slika Američkog Obećanja i svega što podrazumijeva, u Evropi, Zapadnoj i Istočnoj, uvijek je dijelom i bijeg od mučnosti historije.
To je, ujedno, i početak „pikarske faze“ u ovom nenapisanom romanesknom narativu: odlazak iz poslijeratnih opasnih i mračnih bosanskih vilajeta – otići iz svega toga, pobjeći u Beograd, i skloniti glavu od nevremena. Veliki grad i služi da sakrije ljude od njihovih priča i preteških prtljaga. A tamo, bez obzira na cenzuru i sivilo, nanovo prvi džez orkestri – i muzika slobode, svjetlosti, tjelesnosti i životnosti koja je nudila što nijedna nije, ni prije ni poslije.
Pa dalje, sve bliže Centru, ostavivši i, ubrzo premali, Beograd (kako su stvari relativne!), otišao je, kako i valja, najprije u podijeljenu, hladnoratovsku, no za ovaj zvuk tada gotovo idealnu Zapadnu Njemačku. Iz toga, Duško ovih dana ne „samo“ da slavi osamdeset godina života, nego puni i pedeset i pet godina otkako je snimio prvi album, kao član Frankfurt All–Starsa. Mijenja u nekoliko varijanti i način kako piše svoje, vani neizgovorivo ime – znakovit, gorko ironičan detalj u ovom poglavlju. Taj je čin, iako ne potpuno uzimanje novoga (kao pseudonim), svakako „intervencija“ na identitetu. Još jedna točka, formalna, u promjeni, u odlasku iz težine onoga prvoga.
RAVNOTEŽA: Tih godina napravit će i album Swinging Macedonia za koji se može reći da svaki put kad čujemo bilo kojeg muzičara kod nas da eksperimentira ili upotrebljava nešto od narodnog zvukovlja u suvremenoj muzici – to ide, barem izokola, nazad u ovaj album. Duško i, naravno, Lala Kovačev, bili su prethodnica svih kasnijih etno-zahvata. S pravom i obavezom skoro: ako je Dejv Brubek mogao napraviti prvi standard na istočnoj skali i u devet osmina, a Beni Gudmen „Balkan Grill“ – što ne bi onaj kojem taj zvuk curi kroz krv napravio takvo nešto? Atraktivnosti makedonskih motiva ne treba objašnjenja – harmonski, melodijski, a ritmički treba li reći uopće? – no obrade i varijacije koje je Duško pravio na bosanske teme, na sevdah, imaju, mislim, posebno mjesto, naročitu, čudnu delikatnost, utišanost i – ozbiljnost. Kao da se u njima svira i nešto što se ne može izgovoriti, ili ga na svjesnoj, jezičkoj razini i nema. Možda ono sve s početka…
Zamislimo ga još u istoj Njemačkoj, sedamdesetih godina – u svijetu, podsjetimo se, mnogo većemu nego danas. Nismo imali disidente u kulturi – ako se ne računaju takvi „kulturnjaci“ kao što su Miro Barešić i Nikola Kavaja. To je bilo nešto za „pravu“ Istočnu Evropu: nema jugoslavenskog Brodskog i Nurejeva. Pored gastarbajtera, većina tipova odavde bili su kao onaj Bore Todorovića iz Makavejevljevog profetskog Mr. Montenegra.
Ali – mi smo imali Duška.
Kao pravi – na jeziku koji razumije – einzelgänger, on je gradio sve što je talog razgrađivao, a nevini, slabi, neobrazovani i neprilagođeni jer nisu znali bolje.
Poput muzičkog Dositeja – proto-Pikara naše kulture – sam brodeći po zemljama Evrope i po Americi, učio je neprestano, a uz džez-obrazovanje (dakle, univerzalni jezik) nosio je i popudbinu, zvuk našeg Juga, širio ga, pleo nov uzorak u tapiseriju općega muzičkog jezika. Donosio je nešto svoje, predstavljajući to elegantno, u harmoniji, s mjerom. I bez kompleksa. Uopće, on je preko svoje muzike bio idealni građanin svijeta: naučio je najprije svjetski jezik, njime se predstavljao i participirao ravnopravno, ali uveo i svoj „maternji“ muzički jezik i kulturu.
Taj balans, uravnoteženost, motivom iz naslova izvučenim iz Duškove kompozicije In the Sign of Libra – iliti U znaku vage, njegova horoskopskog znaka – možda je u njemu oduvijek, i zahvaljujući njemu je vjerojatno i preživio ovako, naizgled relaksirano, tolike godine. No to je, moguće, i traženje balansa između ambivalencija teškog i lakog: porijekla vs. lakoće muzike, domovine i svijeta, odlaska i vraćanja, zvuka zapadnog i našeg.
TREĆI ČIN: Duško je (od Majlsa?) naučio važnu lekciju – kad uđeš u godine, nikad ne sviraj s generacijom! Pa se u ofenzivi izuzetnog kambeka proteklih godina okružio (i duplo) mlađim muzikantima, biranim, internacionalnim. I zbog toga, za razliku od nekih mnogo mlađih, ne zvuči kao kakav otpisani dedica – ionako i fizički djeluje kao da mu je bar dvadeset manje – nego još svira s energijom, virilno čak, a uvijek potpuno relaksirano, kao muzičar koji je prošao sve i sada gustira zvuk, radost tonske međuigre i razgovora s vlastitim orkestrom, kako i treba.
Razni podstilovi u kojima svira zadnjih godina idu uz opuštenost pripadajuće dobi i statusa – bossa nova, kuvanje swinga, kompozicije o snovima i geografiji, romska truba. Zvuk opušten, klasično elegantan i uživalački, uvijek prepoznatljivo „naš“. Kao i Duško – Mr. Goykovich – uostalom.
