Marko Kovač (1990, Trebinje) autor je Slovenske antiteze, ovogodišnje porudžbine BEMUS-a, što je bez sumnje čast za sve kompozitore sa ovih prostora, a posebno one koji tek počinju karijeru.
Marko Kovač je upravo primljen na Doktorske akademske studije kompozicije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Pre BEMUS-a, u okviru festivala Čelo fest 2013. godine u Beogradu je izvedena njegova kompozicija Aždaja i carev sin, bajka za violončelo i 14 gudača kao porudžbina festivala, a 2014. godine kao porudžbina Kotor-arta izvedena je Dinarska svita, deset slika za obou, klarinet, fagot, hornu i klavir.
„VREME„: Kakva je bila vaša prva reakcija na poziv da komponujete za ovogodišnji BEMUS?
MARKO KOVAČ: Kao relativno mlad čovjek, dvadesetpetogodišnjak, osjećam se izuzetno počastvovanim time što je jedan tako ugledan i prestižan festival poput BEMUS-a naručio kompoziciju od mene. Prošle godine u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, na promociji diska klavirske muzike Vasilija Mokranjca, susreo sam akademika Svetislava Božića, selektora BEMUS-a. Njegov tadašnji, za mene veoma neočekivan predlog da uvrsti moju kompoziciju na program festivala je u meni najprije izazvao reakciju koja je bila nešto između ostvarenja najdivnijeg sna i nevjerice. Taj neobičan osjećaj pozitivnog šoka traje sve do danas i još je intenzivniji kako se približava dan koncerta na kojem će se izvesti i moje djelo.
Kako ste pristupili radu na ovom svom Duu za klavir i orkestar, zanimljivog naziva Slovenska antiteza? Da li je nešto u načinu začinjanja ove kompozicije bilo drugačije nego inače?
Slovenska antiteza, duo za klavir i orkestar je kompozicija koju sam napisao na Master akademskim studijama u klasi akademika Isidore Žebeljan, i ona predstavlja moj završni rad. Djelo se sastoji iz dva stava, razdvojena međustavom i inspirisano je imaginarnom folklornom muzikom naroda drevnog Balkana.
Pristupio sam procesu komponovanja približno sličan način kao i sa mnogim ranijim djelima. Taj proces nalikuje, na primjer, radu u rudniku – potrebno je veoma mnogo truda, traganja i posvećenosti da bi se kao rezultat svega toga pronašao neki mali, specifični dragi kamen. Često je taj trud, uslovno rečeno, uzaludan, jer se iz njega nekad ništa vrijedno ne otjelotvori. Upravo to me je ranije prilično frustriralo jer sam osjećao da radim uzaludan posao i da moj trud nije uvijek nagrađen očekivanim rezultatom, međutim, čini mi se da sam vremenom naučio da uživam u tom procesu traganja samom po sebi. Prepuštam se muzici i improvizaciji za klavirom srcem i dušom, bez kalkulacija i pretjeranog racionalnog osvješćivanja tog procesa. To, naravno, ne znači da u improvizaciji nema kontrole. Nakon izvjesnog vremena provedenog za instrumentom, rodi se neka mala početna ideja, a za način i put njenog daljeg razvijanja i oblikovanja se oslanjam isključivo na intuiciju. Ovako u najkraćim crtama izgleda moj proces komponovanja.
Slovensku antitezu ne samo da ste napisali već je i izvodite kao solista?
To i nije rijetka pojava. Gotovo svi veliki kompozitori su jako dobro vladali sviranjem bar jednog instrumenta, a Rahmanjinov, Prokofjev i Bartok su bili izvrsni i kao pijanisti i oni su uobičavali da sviraju svoje kompozicije na koncertima. U tom smislu, oni su moji uzori. Meni su zapravo ta izvođenja – kada sam kompozitor svira svoje djelo – najzanimljivija, jer su najizvornija.
Vaši muzički počeci povezani su sa klavirom.
U mom rodnom Trebinju sam završio nižu muzičku školu, ali i učinio svoje prve kompozitorske korake kao trinaestogodišnjak, dobio za to nagradu, pa čak i spot snimio! Ali, to je neka druga priča. Bio sam prinuđen da se preselim u Podgoricu kako bih nastavio da se bavim muzikom, i uspio sam ubrzano, za tri godine da završim srednju muzičku školu u klasi prof. Anke Asanović. Kada je trebalo da se odlučim između studija klavira i kompozicije, javio sam se akademiku Vlastimiru Trajkoviću, profesoru na Katedri za kompoziciju i orkestraciju na FMU u Beogradu, uz čije sam dragocjene konsultacije uspio da položim zahtjevan prijemni ispit. U vrijeme kada sam još dolazio na konsultacije kod profesora Trajkovića, osjećao sam neizvjesnost i razmišljao sam o svojoj bliskoj budućnosti, sjedeći uvijek na istoj klupi u parku Manjež dok čekam te časove. Beograd mi se iz te perspektive činio kao grad pun nervoze i dobro se sjećam neprestane simfonije automobilskih sirena, koje mi nisu dozvoljavale da se koncentrišem.
Kako je na vas delovao susret sa vašom profesorkom Isidorom Žebeljan? Kako vas je ona uvodila u sam postupak komponovanja, koji je bio njen ključni savet?
Da budem iskren, nisam u dovoljnoj mjeri poznavao opus profesorke Žebeljan u trenutku kada sam postao njen student. Ali kada sam prvi put čuo njenu kompoziciju Konji Svetog Marka, iluminacija za orkestar, to je za mene bilo kao otkrovenje nekog potpuno novog i divnog svijeta. Njen možda ključni savjet za sve studente jeste da uvažavaju činjenicu da je muzika protok energije. Slušajući zajedno sa nama odabrane kompozicije, u koje spadaju i klasici dvadesetog vijeka, ali i neki drugi alternativni umjetnički pravci, profesorka pokušava da kod nas studenata razvije zdrav muzički ukus koji je jako bitan i neophodan za kompozitora. On je, po mom mišljenju, jedan od najvažnijih činilaca talenta.
Opredelili ste se za klasičnu muziku – da li je to hrabar izbor u današnje vreme? Da li savremeno stvarala–štvo, sem u ovako izuzetnim prilikama kakav je BEMUS, ima dovoljno publike i poštovalaca? Šta preostaje mladom čoveku, diplomiranom kompozitoru, da radi da bi živeo od muzike i za nju, a da ne dopusti sebi da prekorači granice i izneveri svoje ideale?
Nova djela savremenog stvaralaštva u Srbiji se mogu rijetko čuti i to u okvirima specijalizovanih festivala kao što je, na primjer, Tribina kompozitora. Nije teško primijetiti da publiku na festivalima tog tipa čine većinom sami muzičari – kompozitori, muzikolozi, svirači – a da je odsutan širi sloj „običnih“ ljubitelja i poštovalaca muzike. Dijelom je i muzika koju pišemo kriva zbog toga što su nam koncertne sale nekad poluprazne. Smatram sebe i svoju generaciju dužnom da učini sve da se to stanje promijeni nabolje. Mislim da prvo sama muzika mora da bude uvijek beskompromisno kvalitetna i upečatljiva. Pored nje, trebaju nam izvrsni muzičari koji će da je reprodukuju, a samim tim i odgovarajuća finansijska sredstva. Kada bi se svemu ovome dodao i snažan marketing i prisustvo medija, čini mi se da bi rezultati i stanje na našoj muzičkoj sceni bili obećavajući.
Da li očekujete da se nešto promeni u vašem kompozitorskom životu nakon ovog BEMUS–a? Priželjkujete li kao mladi stvaralac i neku promenu u celokupnoj društvenoj klimi, kada je o umetničkoj muzici i uopšte umetničkom izražavanju reč?
Što se mene lično tiče, ne očekujem neku bitnu promjenu u sferi mog procesa komponovanja nakon BEMUS-a. Zapravo, želim da zadržim i sačuvam što je duže moguće radost stvaranja koju sam imao do sada. A kada je u pitanju život uopšte, volio bih da nađem posao kojim ću biti zadovoljan i težiću da u neko dogledno vrijeme završim doktorske studije koje sam tek započeo. U društvenoj klimi nadam se i očekujem da će se više pažnje posvetiti mladim autorima, mojim kolegama koje to svakako zaslužuju, te da moj slučaj neće biti jedan usamljeni izuzetak.
