Sokrat: „.. on kaže da sam poeta i kovač bogova, da pravim nove bogove i niječem postajanje starih. (…)“
Eutifron: „Ja znam da kad (…) predskazujem budućnost, oni mi se smiju kao da sam luda; svejedno svaka riječ koju kažem je istinita.“
Platon, Dijalozi
Zilotij: „Ali ti znaš da tvoji Srbalji, koji nisu naučeni slobodno misliti, kako te novine od tebe čuju, reći će da si jeretik.“
Ja: „Nek reknu što im drago. Ja se uzdam da će vreme pokazati da nisu pravo imali.“
Dositej Obradović, Život i priključenija
Godina jedna od tri-četiri najznačajnije, bez sumnje najposebnije, najapartnije pojave srpske kulture, a na dvjestogodišnjicu smrti, slabo se ili nikako obilježila; službeno – onako, po sili stvari, nekako pod mus, a u takozvanim i navodno svjesnijim krugovima kulture – nikako. Na apsolutnu sramotu jednih i drugih.
Pogotovo se nije progovorilo o samom pisanju velikoga i časnoga raba Dositeja i o njegovoj najznačajnijoj knjizi. Skandal i tuga je to koja viče do neba.
Njegovo najznačajnije pisano djelo, Život i priključenija dobroga Dositeja Obradovića, knjiga je koja bi se trebala čuvati kao sol, njegovati i čitati kao najveća vrijednost, ali – i ni sa čim uporediv užitak. Umjesto toga, gurnuta je u lektiru i data na nemilost trulim, nezainteresiranim i polupismenim srbijanskim institucijama, čega je nužna posljedica da ubija knjigu samu. Iz drugih južnoslavenskih kultura – kojima ova knjiga programatski pripada, po sadržaju, idejama, Duhu (u njemačkoj idealističkoj distinkciji, s velikim slovom dakle) – ona je u tragediji vremena potpuno izbačena. I to baš ova: jedna od najljepših, najnježnijih i najmudrijih knjiga ikada napisanih na našem jeziku, a sama pak na jeziku posebnom, svom.
(PRO)ČITATI: Da, bez obzira na arhaičnost izraza, ona je bez sumnje pisana na našem jeziku (ili jezicima), i svatko i malo znatiželjan i osjetljiv na lingvu, umotat će se u nju kao u topao kaput. I tu je opet zapreka – danas se mnogi žale na nerazumijevanje staroga, predvukovsko-mrkaljevskog jezika. Mladi tobož ne mogu komunicirati s knjigom zbog stila. A oni zabrinuti im sekundiraju tu s razumijevanjem, pogotovo, na njihovu sramotu, ovi iz „progresivnih“ krugova, takozvani moderni srpski pisci. To treba odbiti apriori i s indignacijom. Zašto Englezi nemaju taj problem sa Šekspirom? Benom Džonsonom, Marlouom? Talijani s Danteom?
Lijenost se ne smije tolerirati. Ona je, opet dositejevski, i grijeh, biblijski, ali i prosvjetiteljski, lijenost duha. Ako svako s malo mozga i kulturnog osjećaja za prošlost može razumjeti stil Nevena, pa unazad, Nušića, Jove Zmaja, Radičevića, božanstvenoga Ilića, te (hipokrizija nad svim ostalim) jezik Crkve (što, odjednom tu više nema problema sa serijom opskurnih greko-rusizama?) – zašto ne bi onda i jezik Dositejev?
Više Dositeja ima u Balaševiću, recimo, nego sveg današnjeg frazerskog diskursa i (meta)idioma koji će proći kao što je prošao i negdašnji partijski jezik u svojim gorim oblicima.
Nastranu sve to. Kad se otvori ta, naizgled skromna knjiga, čitatelj ostaje zapanjen nad time koliko je Dositej zahvatio u njoj – točno u proporciji s golemošću sirotinje, zaostalosti i rupa u kojima je patila jedna tek nastajuća nacionalna kultura, skoro zadavljena već u povoju.
On je u našem beskrajnom siromaštvu ujedinio u jednoj osobi sve tendencije i žanrove evropske i svjetske, zapadne: on je i Ruso i Herder (jezik je identitet), i Volter (čak, za dragi smješak, i dramaturški je Dimitrije Obradovič malo Kandid, a malo Panglos), njegovo prosvjetiteljstvo je uzorno, dosljedno i čisto kao suza („zato nema ti nikakvog drugoga sredstvija razvje: nauka i knjiga“!), i Lafonten (Basne) i doktor Džonson (potreba rječnika za sve) i diznijevski dobar Ben Frenklin; ima i autobiografskog romana na tragu engleskih, Ričardsona ili čedne verzije Fildingova Toma Džonsa. I dalje, kod njega se uvodi u svjetovnom pismu nasljedstvo i znanje zapadnih temelja koje zatucana, vlastohlepna Srpska pravoslavna crkva, osim u izuzecima, nije do danas uzela u obzir: Platon, Toma Akvinski i Sveti Augustin (fundamentalni Confessiones). Čitava jedna biblioteka je u njemu. U trenutku kada u zemlji Srbiji nijedne biblioteke nema.
Stranicu za stranicom otvara se kao u Šeherezadi, ili, avant la lettre, kao u Uliksu – čarolija jezika i stila, balansiranje između ravnoga narativa i stilskih premetaljki beskrajno inteligentnog erudite, od čega se dobar čitalac svako malo ozari kao entuzijastično dijete, nad fantastičnim igrama duha koje nam Dositej priređuje. On se duhovito igra i sa svojom publikom – kako mizerabilistima iz Crkve čiji je duh, po kulturnim navikama, bilo jednako lako pomaknuti kao stijenu, ali i tek s nastajućim graždanstvom prečanskim, gdje debitantkinje i ljepodusi naivno čitaju prve ljubavne romane i biografije. Publika je to koja je tek svladavala iz druge ruke uvođene, jedva situaciji prispodobne žanrove. Igra se dobronamjerno, znalački – toplo, naročito kad kao paučina lakim strategijama uvodi najviše koncepte u svoju biografiju. Ambivalentno je ostalo, naime – što je tek sjajno, i sasma moderno – do koje mjere su Priključenija zaista biografija, a dokle „fikcija“. Uistinu, previše je momenata za nabrajanje, Dositeja treba čitati s olovkom u ruci, no za primjer, kao u najljepšim momentima literature magije, ostao sam očaran čitajući razgovor koji za trpezom (da, upravo to, Συμπόσιον) vodi Dositej sa svojim domaćinom Zilotijem. Ne znajući Deretićevu raniju egzegezu, prošao me val sreće kad sam u hipu spoznao da je to uzorito platonistički dijalog, – gdje je domaćin, recimo, Alkibijad ili Glaukon ili Polimarh, a Dositej veseli Sokrat.
ANTICIPACIJE: Začuđujuće je koliko je Dositej, mudrošću iz načitanosti, anticipirao probleme kulturne i političke historije i ideja vremena poslije njega, i to ne samo srpski i srbijanski problem stvaranja nacije – kao Prečanin, ključno – nego najšire moguće. Od nama krucijalnog, nacionalno-etičkog kompleksa Južnih Slavena i Balkana, sretanja s ljudima, Serbljima i Horvaćanima, po Slavoniji i Dalmaciji, Bošnjacima (da, taj izraz koristi) i Albanezima (Dositej je, u dodiru beskrajne ljubavi ka jezicima i respective njegove svetačke koncilijantnosti, svladao i govorio i albanski) – sve to ledi danas kad se čita. Iz historije u kulturu – zagrabio je od potrebe reforme jezika i stvaranja školstva, preuzimanja ovih iz okoštalih ruku crkve, razmišljao o problemu zajedničkog jezika, najavivši Vuka i Mrkalja, i tako dalje. Dubljim kopanjem, vidi se, udario je temelj moderni uvevši Englesku kao pojam po prvi put, za mnogo kasnije, danas dominantan, anglosaksonski, anglistički pravac i svjetonazor – što znači na primjer da, perifrastički, Selenićevi Očevi i oci počinju tu. Na najsuptilnijoj spekulativnoj razini, filološki, njegova uzgredna kritika istočnog metafizičkog pesimizma i fatalnosti kod naših „Turaka“ u Bosni – najavila je čak možda i Andrića i Mešu.
Na razini pak ličnoj, najličnijoj, a opet u ime mnogih danas, njegova jedinstvenost sija poput malog sunca na još jednoj, životno važnoj ravni. U vremenu poslije katastrofe, kada nam je egzil ponovo nužnost i slobodno disanje jednako, a u misli na iza nas ostavljene zemlje – koje su sve naše, a sve pocijepane na komade („svakom nešto – ne ostade ništa“, njegoševskim vapajem) – dobri Dositej je naš svetac-zaštitnik. On je patron intelektualaca rasutih po Zemlji, čuvar svih plurilingvalnih nositelja vlastite kulture kao dijela one univerzalne; imaginarni medaljon svjetovnoga Svetoga Kristofora oko vrata onih na putu. Kao i prethodnici, panslaven Križanić i protoanarhist Držić, kao Vuk i Njegoš. Međutim: ova dvojica posljednja, suviše su egzotični, „istočni“, nitko od nas nema fes ni štulu, niti nošnju cetinjsko-katunske nahije. Mi suviše „ličimo“, uklapamo se kao on što je, sa svojom začešljanom dugom kosom u repu, i u evropskom dresu; i trudimo se, kao što smo se i uvijek trudili – isto kao Dositej – da pripadamo.
