Među hiljadama stranica koje je napisao Artur Šopenhauer nalazi se i ona na kojoj ovaj filozof iznosi ponešto zabavnu tezu da bi ljudski život, kad bi bio vođen kako treba da se vodi, trebalo da traje tačno stotinu godina. (Biblija je čovjeku namijenila trideset manje, pa vi sad recite da je Šopenhauer pesimista…) Svako ko umre mlađi, na neki način je umro nasilnom smrću, kaže tu otprilike Šopenhauer. Sjetio sam se toga čitajući na nekom američkom sajtu vijest o smrti Pita Sigera, gdje se stajalo da je umro prirodnom smrću (died of natural causes). Nema onih formulaičnih smrtovničkih sintagmi tipa „poslije duže (ili kraće) bolesti“; čovjek je jednostavno umro, poslije dugog i ispunjenog života, i privatno i profesionalno, što se kaže, života kroz koji se odrazio veliki dio društvenih promjena u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću, u prvom redu kad je riječ o popularnoj muzici i politici. Ako je i nije doživio, Siger se pošteno približio stotoj. Umro je nešto više od tri mjeseca uoči svog devedeset i petog rođendana.
FOREST GAMP: Nema smisla pokušavati ovdje prepričati taj život i tu karijeru. Agencije, novine i portali već su nekoliko sati poslije Sigerove smrti dajdžestovali biografske podatke i diskografske informacije u stotinama nekrologa na raznim jezicima. Ono što eventualno ima smisla jest artikulacija nekih privatnih asocijacija u vezi sa Sigerom, za njegovo pjevanje i muziku. Ponovljeno je mnogo puta u tim silnim nekrolozima da je Siger više bio pjevač, interpretator, nego kompozitor, kantautor. A opet, neke od Sigerovih autorskih kompozicija stekle su evergreen status, svojevrsnu besmrtnost. Recimo ona Turn! Turn! Turn! – najpoznatija u The Byrds verziji – kod koje se uvijek kad je čujem, a često je čujem, sjetim 1994. godine, otvaranja puteva poslije Vašingtonskog sporazuma, novih filmova u lokalnim videotekama (vlasnik jedne od njih poslije je osuđen kao ratni zločinac), Forest Gampa i te pjesme, za koju je muziku napisao Pit Siger, dok je autor teksta vjerovatno kralj Solomon, odnosno ko god je već napisao biblijsku Knjigu Propovjednikovu, što je dala naslov i Hemingvejevom Sunce se ponovo rađa.
AKTIVIZAM: Nije, međutim, ni popularizacija tradicionalnih narodnih pjesama bila lišena autorskog elementa. Vjerovatno najslavniji i najbolji primjer predstavlja Sigerova tvrdnja da je zapravo on zaslužan za to što je dotad uobičajenije We Will Overcome postalo We Shall Overcome. Dali bi se navoditi brojni stilistički, estetski, pa i gramatički razlozi zašto je shall ovdje bolje (više odgovarajuće, tačnije, ljepše) od will, ali oni Sigera nisu interesovali. Njemu je shall trebalo jer mu je bilo pjevljivije. Nije nipošto slučajno da se Springstinov album napravljen u čast Pita Sigera zove We Shall Overcome: The Seeger Sessions. Trinaest pjesama tu skupljenih zaista jest najbolje združiti baš pod We Shall Overcome egidom, jer ona podrazumijeva i angažman i lirsku rezignaciju. Tako se to nekako sastavilo i u Sigerovoj biografiji: od mladalačkog aktivističkog komunizma, koji je u svemu slijedio SSSR-liniju, do priznanja pod stare dane, nekoliko godina pred smrt, da se i dalje osjeća komunistom, jer Sovjetski Savez sa komunizmom ima veze jednako koliko i crkve imaju sa izvornim hrišćanstvom.
KAFANSKI GOSPEL: Osim We Shall Overcome, dvije su još ključne pjesme na ovom albumu. Tu je najprije prvi singl Pay Me My Money Down, koji je – ako ga gledamo iz današnje perspektive, a album je, ne zaboravimo, objavljen s proljeća 2006. godine – anticipirao famoznu ekonomsku krizu. Kroz zaraznu veselu melodiju, proleter traži da mu se plati njegov rad. Kao onaj ko nije vlasnik sredstava za proizvodnju, proleter može jednako biti fizički i intelektualni radnik. Ali još važnija je O Mary don’t you weep, jedna od onih pjesama koje bi se mogle korisiti u reanimaciji umjesto vještačkog disanja; ko ne krene barem da cupka nogom uz O Mary don’t you weep, njega je ionako nemoguće oživiti. Uz ovaj, što bi rekao Zoran Paunović (vidi „Vreme“ broj 808), „jezoviti, dimom i alkoholom natopljeni kafanski gospel“, najbolje je ispratiti Sigera, čovjeka i umjetnika koji se ostvario u svemu čega se poduhvatio, koji je ostao živ (u svakom smislu) do posljednjeg daha. Nema razloga za jecaje, suze i žalovanje, on je odživio i potrošio život do kraja, na pravoj strani: u njegovom glasu se faraonova vojska utopila toliko puta.
