Srpski kulturni centar „Danilo Kiš“ u Ljubljani predstavio je dvije knjige u srpskom i slovenačkom izdanju, u cilju jačanja slovenačko-srpskih kulturnih odnosa. To su zbirke poezije Srča/Črepinje, prvenac srpskog pjesnika Bojana Vasića u prijevodu Varje Balžarosky Antić, i Izohopse/Izohipse Muanisa Sinanovića u prijevodu Ivana Antića.
Srpski kulturni centar „Danilo Kiš“ postoji od 2009. godine i ima stotinak članova. Centar djeluje kao info-točka za ljude iz Jugoistočne Evrope koji traže stan, posao ili administrativnu pomoć. U njemu je gostovalo više od 150 umjetnika i stručnjaka društvenih nauka. Direktorica Irena Vujčić Pavlović kaže za „Vreme“ da samo ime Centra „ukazuje na inovativan pristup, svjež i kreativan koncept djelatnosti u kulturi dijaspore manjina. Simboliziramo svaki otpor nacionalizmu ili uskim etničnim smjernicama. Znači, naša ideja je ideja multikulturalizma. Podržavamo integracijske procese povezivanja Jugoistočne Evrope i EU i sebe vidimo kao integracijsku vezu svega toga.“
Kao svi privatni zavodi i društva u Sloveniji, i SKCDK se financira po projektu i pravo je čudo da mu je uspjelo da ubijedi brojne slovenačke i srpske institucije da financijama učestvuju u njegovom radu. Direktorica SKCDK-a
kaže: „U Sloveniji postoji nekolicina natječaja na kojima konkurišu manjine. Država dijeli sredstva po principu svakome malo, pa smo ponekad primorani financirati projekt iz vlastitog džepa.“
Nedavno se pojavila izvjesna nada: prošlog mjeseca, parlamentarna stranka Ljevica predložila je zakon kojim bi se dopunio dio Ustava Republike Slovenije u vezi s narodnim manjinama bivše Jugoslavije. Taj zakon bi indirektno pomogao Srpskom kulturnom centru. Biljana Žikić iz SKCDK-a, koja je intenzivno bila uključena u formulisanje prijedloga tog zakona, kaže: „Prvo bi se sistematski povećala sredstva za naše aktivnosti. Podatak da pripadnik talijanske i mađarske manjine prima 100 evra a naš sto puta manje, više je nego dovoljan. Smatram da državne natječaje za financiranje projekata često dobivaju društva koja imaju glas nacionalizma i šovinizma, i veoma nekvalitetne programe.“ Nakon što je predložila dopunu zakona, parlamentarna stranka Ljevica testirala je raspoloženje ostalih parlamentarnih stranaka. Ima se utisak da će biti potrebno mnogo napornog rada da zakon dobije većinu. Takođe, na socijalnim mrežama se digla hajka na njihov prijedlog zakona, što dovoljno govori o moralnom stanju slovenačkog društva.
Urednik edicije pesme=pesmi u kojoj su objavljene pomenute dvojezične knjige, Ivo Antić, kaže da ova edicija sažima uređivačku politiku Centra. „U ovoj ediciji objavljujemo dvojezične knjige mlađih srpskih i slovenačkih pjesnika i pjesnikinja. Inspiraciju za pokretanje ovakve edicije dobio sam ugledajući se na dvojezičnu ediciju Narodne knjige Naši vidici koja je 70-ih godina objavljivala slovenačke i makedonske pjesnike u prelijepim dvojezičnim izdanjima.“ Pa ipak, glavni pokretač za nastanak ove edicije bila je stvarnost: pjesnici i pjesnikinje iz Srbije i Slovenije upoznaju jedni druge na festivalima, objavi se tu i tamo prevod nekoliko pjesama gostujućeg pjesnika u periodici ili na nekom portalu posvećenom poeziji, ali ne i prevodi knjiga mladih autora. Edicija pesme=pesmi ima za cilj da, objavljujući ono što je najvrednije u srpskoj i slovenačkoj mlađoj pjesničkoj produkciji, pokuša da doprinese rješavanju tog problema.
Bojan Vasić (1985) živi u Pančevu. Za zbirku poezije Srča dobio je nagrade „Mladi Dis“ i „Matićev šal“, a nakon nje je objavio i zbirke Tomato, Ictus, 13 in Detroit.
Izohipse je izbor iz tri zbirke Muanisa Sinanovića – Štafeta oko gradske smreke, Pesme i Dvovid. Muanis Sinanović (1989) živi u Ljubljani i Celju, za Štafetu oko gradske smreke dobio je nagradu Slovenačkog književnog sajma za prvenec.
Srča/Črepinje i Izohipse/Izohipse su jedina dvojezična izdanja na srpski i slovenački jezik u Sloveniji.
