
Festival
NAFIT: Na Zlatiboru k’o na Kanu
Za mesec dana počinje prvi Nacionalni festival filma i televizije na Zlatiboru. Zna se da su u Odboru Gaga Antonijević, Lazar Ristovski, Miroslav Lekić, a očekuje se objavljivanje i programa
"Beogradski glas", Dvorana Doma sindikata, Beograd,
15. XII 2010.
Pošto je u Beogradu proletos već uživo promovisala svoj drugi studijski album (U mojoj sobi, 2009, RAprodukcija), a od izlaska prvog (Med i mleko, 2006, Komuna) ovde live-obredila razne moderne i/ili renovirane koncertne prostore (hala Expo, bašta SKC, sala ‘Amerikana’ Doma omladine), AK koja nema ništa sa JK stigla je i u patinirani Dom sindikata (nekad Jugoslavije). Naravno, program i pristup/marketing su spretno promenjeni, pa je naziv muzičkog studija i škole pevanja upotrebljen i za ovo veče. Opšteprisutni Beogradski glas time donekle i zasenjuje samu Aleksandru, no to je tek jedan od problema.
U skladu s nazivom, drvenu salu nakrcalo je oko 2000 posetilaca (ulaznice 1000-1200d.), znatnim delom roditelja i rodbine polaznika Aleksandrine škole pevanja, koja je jesenas upisala drugu generaciju. Bilo je naravno raznoraznih, od starijih rokera/poštovalaca radova njenog oca, preko sledbenika poletnog sestrinskog dueta K2 iz ‘90-ih, do potrošača preproduciranog popa koji AK liferuje sopstvenim izdanjima. Tako su udarne tačke repertoara bile i usporena, zanjihana Ajmo u život iz doba kad su nam životi više ličili na smrt, i brža, vesela Ti, Aleksandrin punokrvni hit koji od većine njenih golo-prosečnih stilskih vežbi odskače melodioznošću. Samo naoko paradoksalno, AK je najslabija tj. neubedljiva upravo u onome što deklariše (i što joj većina priznaje) kao sopstveni, odabrani i apsolvirani izraz – fanki/soul. Tu su njeni dometi ‘svetski’ u smislu ‘ravni tekućoj smuti-pa-prospi hiperprodukciji’ kojom se do instant-zaborava popunjavaju globalizovane top-liste: potpuno besmisleni kad nam ih izvodi na stranim jezicima (što može koristiti za proboj na inostrana tržišta, ali nema nikakve suštinske veze s domaćom publikom), ili tek kompetentno maniristički na maternjem jeziku, uz poneku iskru kao Hoka Hej izazvanu preduzimljivim ženskim pismom.
Kad smo već kod numera koje prijatno podsete na za ono vreme iznenađujući (starosrpski: ničim izazvan) polet devojačkog dueta K2, karakteristično je da su najkvalitetnije pesme AK balade, i to znatnim delom one s muzikom/koautorstvom sestre Kristine, i/ili s tekstovima koji su nadživeli njihovu majku Spomenku. Otud su ove večeri zablistale Da Te volim i Nedostaješ mi, posebno u delu kad je Aleksandra živopisnu pozornicu/scenografiju potpuno preuzela, ogolivši izvođenje samo za vokal/(električni) klavir – svoje glavne adute. Da se vratimo Beogradskom glasu – koji u širem smislu podrazumeva i ozloglašeno unjkanje i afektiranje multi-sposobnih pevačica, kakvim su potopljene Bebi Dol i sl. – od zavidnog raspona, tehnike i svega vokalnog čime s lakoćom raspolaže, AK često kao po Marfijevom zakonu bira pogrešne boje i ukrase za neke od svojih boljih pesama. Njenu scensku garderobu ipak bih rađe prepustio naraciji Milke Babović.
Izuzeci koji održavaju plamičak nade (da će od A. Kovač biti/ostati velika pevačica i solidna autorica) sa aktuelnog albuma su naslovna U mojoj sobi, i još više U jednoj sekundi, gde se ne samo zvukom/aranžmanom oslonila na rokenrol. AK je na ovom koncertu pratila uigrana ekipa mlađih svirača koju smo nedavno znatnim delom sreli uz tata-Kornelija (Fusnota 7+) na Beogradskom džez festivalu, i nastavili su jednako nemaštovito i sterilno, posebno u predugom instrumentalu Diva se presvlači. Dosad se prikradala i pre nego se Aleksandri K. iz sale (najpre samo glasovima) efektno pridružio hor njenih učenika, no posle inicijalnog osveženja usledilo je puko popunjavanje dvočasovnog programa, a onda je nikakvim čudom sve skliznulo na ivicu bruke. Predstavljanje pojedinačnih talenata ove škole ispalo je samo šminkerski mix ‘Grand parade’ i dečije estrade a la ‘Pink Kids’: klinke su obožavalački oponašale Aleksandrino pevanje (imitiranje se smatra dometom pedagogije samo u obrazovnom sistemu kakav Srbija još uvek ima), a kad tinejdžerke uz kopirane MTV-pokrete ponavljaju Vreme je za prave žene, sve je OK jedino ako time ne misle na sebe same. Da li Beogradski glas podrazumeva legendarni ‘krug dvojke’, zaludni elitizam po (finansijskoj) meri ambicioznih roditelja?
Uz dužno poštovanje za darovitosti, trud i profesionalizam AK i njenog životnog/poslovnog partnera Romana Goršeka, Aleksandrina autorsko-izvođačka karijera posle početnog uzleta iscrpljuje se zabrinjavajuće brzo, već sa dva albuma novog materijala, slično kao i K2 s izdanjima K2 i Malo soula (1995/96, Komuna). Devojački šarm i optimizam usred suludih ‘90-ih bili su odlična odskočna daska, ali Aleksandra (r. ‘72.) je čupavost prebrzo zamenila starmalim frizurama, a urođeni talenat arči na sofisticirano svaštarenje. Uspesi s primenjenom muzikom (pozorište, TV, reklame…pa i hrvatski pevači-ce) su jedno, a jednolična radiofoničnost njenih numera/glasa sasvim drugo: teško je reći da l’ to počinje novi hit AK, ili samo blok oglašavanja… isto zvuči, a sve manje ljudi mari. Kriza (pevačkog) identiteta Aleksandre Kovač potiče verovatno i od kućnog vaspitanja, konkretno od kriterijuma oca Kornelija, pa perfekcionizam neretko iscrpljuje kreativnost i (o)staje sam sebi svrha. Sudeći po dobrotvornim/humanitarnim aktivnostima, AK je sasvim svesna gde živi, dakle zna da ovde nikome više nisu potrebni npr. Oliveri Mandići ili Slađane Milošević… osim možda za reality show. Dovoljno je uspešna da za nju ne brinemo, makar postane samo finija Leontina, ali bih mnogo više voleo da najzad ‘zagrize’ taj (ne sivi) soul koji propoveda.
Za mesec dana počinje prvi Nacionalni festival filma i televizije na Zlatiboru. Zna se da su u Odboru Gaga Antonijević, Lazar Ristovski, Miroslav Lekić, a očekuje se objavljivanje i programa
Premijer Macut najavljuje da će nacionalni udžbenici fokusirati znanje, da će usmeriti izdavaštvo, i da će osnažiti Zavod za udžbenike, ali ne pominje prava rešenja za ove probleme
"Rt" Saše Ilića je romana širokog narativnog i istorijskog zamaha, jedan od retkih koji se bave fenomenom religije u post-sekularnoj Srbiji
Može nešto i postojati – u stvari postoji mnogo takvih “nešto” – ali ako nemamo reč za to, ono za nas ne postoji. Imamo onoliko sveta koliko nam je jezik bogat, izražajan i koliko su razuđeni i istančani njegovi glagolski oblici i vremena
Oko reflektora se roje noćni insekti, sa okolnih farmi čuje se glasanje stoke. Glumci igraju na otvorenom i moraju da drže pažnju publike. Zato predstava ne traje dugo, glumci govore glasno (glasnije nego što bi govorili u zatvorenom prostoru) i igraju brzo. Taj brzi ritam je konstantan i zato povremeno monoton. Reditelj je toga verovatno bio svestan i zato se u predstavi puno peva i igra na način koji je sasvim primeren stilu pučke predstave i duhu komada
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve