Prijateljski povijen ljudski dlan

Postoje prividne nekonvencionalnosti što su često zapravo konvencionalnije od svake konvencionalnosti. Jedna od njih je i čitanje dnevnih novina odzada. Ta se navika, tako mi se bar čini iz vlastitog iskustva, stiče u djetinjstvu, kad tek naučiš da čitaš, kad uzimaš novine isključivo zarad sportske rubrike. Ne znam danas više zapravo je li to lažno sjećanje ili se stvarno tako desilo, ali mi se čini da sam za smrt Branka Ćopića saznao iz povelikog članka na posljednjoj stranici „Oslobođenja“. Ne znam, kažem, je li bilo tako, čak i nama analognima nekad se teško i prisjetiti preddigitalnog vremena. Malo mi je danas, kao, čudno da za to nisam saznao barem preko televizije, mada mi nije bilo ni punih sedam godina. Znam, međutim, zasigurno da je smrt Branka Ćopića bila prva aktuelna smrt nekog pisca za koju sam čuo. A Branko Ćopić mi je u to vrijeme bio ubjedljivo, ali ubjedljivo, najdraži pisac, možda i jedini dostojan statusa pisca. Kao i silna jugoslovenska djeca, znao sam Ježevu kućicu napamet, a upravo preko Ćopićevih rima u um mi se uvukla ona sugestija bez koje ljubavi za književnost nema: Ako nešto dobro zvuči, onda mora da je istinito.

ODRASTANJE: Tih godina, kad je Mitar Mrkela već stigao u Zvezdu, ali uvijek se isticalo da je došao iz redova OFK Beograda, romantičara sa Karaburme, jako sam, recimo, volio Ćopićeve Oglase Kupusnog lista, onaj ciklus dječijih pjesmica što ovako počinje: „Evo novina Kupusnog lista,/ ovde se piše istina čista, / istina crna, siva i bela./ Evo, na primer, oglasnog dela.“ Pa se onda tu neki dječak osnovac nudi za direktora fabrike čokolade, a neki dobri profesor traži šaptača za svoje slabe đake, a sve to rimovano, smiješno i razigrano. Ciklus završava pjesmicom Izjava koja ide ovako: „U školu idem, s brigom se spremam,/ lekciju ne znam, jer knjige nemam./ Na Karaburmi, kod čika-Vase,/ juče mi bukvar pojelo prase. / Izjavu dajem pred svetom celim:/ svaku ću dvojku s gicom da delim!“ Danas mi je neobično da su ove pjesme objavljene još 1954. godine; djeluju mi, naime, modernije. Danas bih, čini mi se, mogao možda teoretski pokušati da obrazložim zašto su one djeci bile (zašto su meni bile) toliko privlačne. Ali besmisleno je to, jer čim se sjetim tih stihova, sjetim se i svog dječijeg oduševljenja idejom dijeljenja dvojke sa gicom, naročito zbog činjenice da se dijeljenje dvojke na dva dobiva jedina ocjena od dvojke nepoželjnija. I taj spoj klasičnog đačkog izgovora o „izgubljenom udžbeniku“ uz egzotiku i apsurd (iz moje tadašnje perspektive) praseta na Karaburmi. Iz moje tadašnje perspektive, naime, Karaburma je samo fudbalski stadion; otkud prase na fudbalskom stadionu?! Ti ciklusi Oglasi Kupusnog lista, Oglasi Šumskog lista, Svi pod krevet, gasi lampe (Boj se bije preko štampe), često su objavljivani kao dodatak uz prozne knjige poput Doživljaja mačka Toše (kao onih desetak strana „humora“ što je dolazilo iza svake epizode Alana Forda), pa bi se dijete s pjesmica u jednom trenutku prirodno prebacilo na prozu. Jer Ćopić je pisac uz koga se odrasta. Poslije Doživljaja mačka Toše prirodno te čeka Orlovi rano lete. Postoji ono ambivalentno osjećanje, prisutno naročito u djetinjstvu, kad završiš knjigu koja te raznese; sretan što si pročitao nešto toliko dobro i nesretan što nema još. To oduševljenje kad shvatiš da Orlovi rano lete imaju nastavke, Slavno vojevanje i Bitku u zlatnoj dolini, neusporedivo je intenzivnije od svih kasnijih sličnih oduševljanja u vrijeme kad se primiš na TV serije i kad Holivudom zavlada histerija sikvelizacije.

DOBRI LJUDI I SVETI BOJOVNICI: Kad, kao, odrasteš čeka te Bašta sljezove boje. I čeka te jedna od najljepših posveta/prologa u našoj književnosti uopšte, ono pismo mrtvom Ziji Dizdareviću (vidi okvir). Zija Dizdarević je bio Ćopićev prijatelj iz mladosti, pisac ubijen u Jasenovcu kao dvadesetšestogodišnjak. Ćopić je jedanput Krleži ispričao zgodnu anegdotu iz vremena prije Drugog svjetskog rata, kad se bosanski muslimani, naročito mladi intelektualci, javno izjašnjavaju ili kao Srbi ili kao Hrvati, u zavisnosti od toga „kako se osjećaju“. Pa je Jovan Dučić jedanput upitao Ćopića: Kako se osjeća onaj tvoj prijatelj, mladi pisac Zija Dizdarević? Ćopić mu je odgovorio: Dobro se osjeća, jest on mršav, ali zdrav je i nije bolešljiv, skroz se dobro osjeća. (Ima kod Mirka Kovača, u Uvodu u drugi život, čini mi se, epizoda što zvuči gotovo kao parafraza ove anegdote.) Kad čitaš danas to pismo, nije nevažna činjenica da je Bašta sljezove boje objavljena 1971. godine. Vrijeme je to buđenja nacionalizma, takozvanog Hrvatskog proljeća. Ipak, pišući prijatelju kojeg su ubile ustaše, Ćopić se prisjeća i četničkih žrtava: Ivana Gorana Kovačića i Hasana Kikića. „Tamni dželati u ljudskom liku“ i „mrke ubice s ljudskim licem“ obično se pojavljuju zajedno, pa su se tako i pojavili devedesetih, nakon Ćopićeve smrti. Ima, međutim, nešto u jeziku pisma što ga nepogrešivo smješta u vrijeme kad se mrak devedesetih možda i mogao naslutiti, ali se nije mogao predvidjeti. Recimo, riječ za ratnika koja Ćopiću očito nosi pozitivnu konotaciju: bojovnik. Taj bojovnik iz prologa knjige koju je 1971. godine objavila Srpska književna zadruga u međuvremenu, otkad su došli crni konjanici, postao je jedna od onih riječi što su iz srpske perspektive psovka, a iz hrvatske domoljubna legitimacija.

GRIP I GRANADA: Dirljive su i španske reference u pismu, od Lorke i Granade do skice Don Kihota („smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse“) na samom kraju. Španija je na neki način odredila Ćopićevo djetinjstvo i život. Godine 1919., kad su malom Branku bile četiri godine, otac mu je umro od pošasti zvane grippe espagnole, od španske gripe ili groznice koja je, kažu, ubila duplo više ljudi nego sve oružje iz Velikog rata. Branko je odrastao s djedom Radom, upijajući od njega dobrotu, a iz te dobrote je rasla bajka o ljudima iz koje se opet razgranalo cjelokupno Ćopićevo djelo. („Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.“) Sve ljudsko je u ljudskoj ruci, rekao bi Ćopićev prijatelj Krleža i teško je, kad se sjetiš Ćopićeve smrti, kad se sjetiš skoka s mosta, kojem, koliko god faktografski nije, simbolički kao i da jest posthumno dao ime, ne pomisliti na povijen ljudski dlan koji se drži za ogradu, posljednji put. U vremenu upotrebe književnosti, kad ne znaš da li je odvratnije siluju seljački šovinisti starog kova ili kvaziurbani vickasti eksperti za globalno savremeno obrazovanje što u Ježevoj kućici vide primjer „služenja ideologiji na vlasti u procesu formatiranja mišljenja“, Ćopićevo djelo ostaje nalik na taj prijateljski povijen ljudski dlan. Kad kresneš šibicu, onu iz Preverove pjesme o Parizu noću, ono, poput povijenog dlana, ne dâ da se plamičak odmah ugasi. Ono učini da se barem nakratko vide ljepota i dobrota. I da pomisliš da je to isto.