U srcu se rađa, kao prva trešnja na stablu, Itaka;
(Stanko Cerović)
Čudni su putevi Gospodnji, dobro je znano. No čudni su i putevi teksta. Jedan prijatelj voli kazati da pravi tekst nađe svog pravog (idealnog) čitaoca, pa makar bio objavljen i u „Željezničkom listu“ iz Bugojna. U Bugojnu nema željeznice još od ukidanja glasovite austro-ugarske uskotračne pruge, ali nema veze; to frazu samo čini efektnijom.
Prije pet-šest godina na internet sajtu izdavačke kuće Alexandria Press naišao sam na konkurs za kratku priču o posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća. Napisao sam jednu faction pričicu, od one sorte gdje je upliv izmišljanja (skoro) posve odsutan. Priču sam nazvao Čarolija, a zbog jednog Springsteenovog stiha iz pjesme Thunder Road, ono kad kaže: „Show a little faith, there’s magic in the night.“ Čarolija je u noći, kaže, dakle, Springsteen. Priča je prevedena na francuski i objavljena je u jednom časopisu iz Sent Nazera, no ne mislim da je to bilo njezino idealno čitanje. Čarolija u vezi sa Čarolijom zbila se u Beogradu. Nekoliko godina nakon što sam napisao Čaroliju i nakon što se ona inkarnirila u virtualnom svijetu na sajtu Alexandrija Pressa, priča je objavljena kao uvodnik prvog broja časopisa „Pop Kult“. Postoji u novinarstvu nekakva čarolija uvodnika i lijepo je napisati uvodnik, ali zapravo je zaista čarobna stvar napisati uvodnik za prvi broj nekog časopisa, a naročito kada to i ne znaš. Moji beogradski prijatelji kojima se svidio „Pop Kult“ mislili su da sam nekako uključen u pokretanje tog časopisa, dok ja nisam znao ni da „Pop Kult“ postoji, a kamoli da sam ja napisao uvodnik za prvi broj. U intervjuu objavljenom u „Vremenu“, glavni urednik „Pop Kulta“ Dragan Jovanović veli da od mene nije dobio dozvolu da objavi priču Čarolija i dodaje, kao da se opravdava, da on zapravo izdaje piratske novine, u najboljem smislu te riječi. Opravdanje mu, međutim, barem što se mene tiče, nikada nije ni trebalo. Iz perspektive nekoga ko piše, teško je, naime, i zamisliti ljepši kompliment: neko je tvoju priču, i to bez tvoga znanja, uzeo za uvodnik prvog broja svog časopisa!
Čemu ovdje ovo (ponešto) egotripično prisjećanje? Nekako sam u isto vrijeme opetovano slušao novi Springsteenov album (Magic) i čitao novu knjigu Stanka Cerovića (Drvo života, plodovi smrti). Jedna Cerovićeva rečenica („Šta god da pokažeš pod nebom, dobar genealog će pronaći vezu sa mnom bar u jednom čvoru moga genealoškoga stabla što se grana do neba.“) pomogla mi je jednoznačno prevesti naziv novog Springsteenovog albuma. Da, Magic je Čarolija.
Album Magic se, kako i treba, otvara najavnim singlom (Radio Nowhere), a najavni se singl otvara stihom I was tryin’ to find my way home. Ovaj bi stih mogao stajati i kao moto cijelog albuma. U nekoliko pjesama se direktno referira na povratak kući, a jedna pjesma (i to upravo drugi singl) već u naslovu govori o tome (Long Walk Home). Makabričnu varijaciju ovog motiva donosi Gypsy Biker, pjesma o vojniku poginulom u Iraku i povratku njegovog tijela u zavičaj, pjesma u kojoj se smijenjuju politički angažirani i dirljivo intimistički stihovi; u uvodnom kupletu se najprije kaže da su špekulanti zaradili na prolivenoj krvi poginulog vojnika, a zatim je tu slika vojnikove majke koja zanavijek skida čaršav sa sinovog kreveta. Gypsy Biker nije jedina pjesma o smrti na albumu. Magic završava Springsteenovim oproštajem s Terryjem Magovernom (Terry’s Song): obraćajući se mrtvom prijatelju, Boss kaže da Titanik, Ajfelov toranj, egipatske piramide i Tadž Mahal možda i jesu unikatni, no da je on – Terry – bio jedinstven i da će takav i ostati, zato što su razbili kalup iz kojeg je „izliven“, odnosno – ako frazu približimo duhu našeg jezika – zato što više nema takve japije. „Ljubav je snaga jača od smrti, baš kako vele pjesme i priče“, kaže Springsteen pred kraj ove kompozicije, himne o jedinstvenosti konkretnog ljudskog bića.
Nije ovaj album lišen svoje doze mraka. U pjesmi Your Own Worst Enemy kao u nekoj Poovoj priči, najgori dušmanin, neprijatelj iz naslova, jeste onaj čije se lice odražava u izlozima i ogledalima. A opet – ima i svjetla. Jedna se pjesma zove Girls in Their Summer Clothes i podsjeća u isto vrijeme na Czeslawa Milosza i na Darka Rundeka, odnosno Haustor. Naslov pjesme bi se, naime, gotovo doslovce mogao prevesti kao Djevojke u ljetnjim haljinama volim; isto tako, Milosz je, kad je mesečina, gledao žene u raznobojnim haljinama, dok Springsteenove djevojke u ljetnjim haljinama šetaju kroz odsjaje večernjeg svjetla.
I’ll Work for Your Love je klasična springstinovska proleterska ljubavna pjesma. Tu su i neke skoro distopijske vizije (Livin’ in the Future), kao i ponešto „politički“ inspirisane kompozicije (Last to Die). Kroz naslovnu se pjesmu (Magic) provlači slutnja apokalipse, slična, u nekom smislu, onoj iz Cohenove pjesme The Future.
Muzički je album snažno obilježen zvukom E Street Banda. Ovo je prva Bossova saradnja sa E Street Bandom nakon albuma The Rising iz 2002. godine, posvećenog žrtvama terorističkih napada od jedanaestog septembra 2001. Album zapravo zvuči kao pravi (u pozitivnom smislu – starinski) Springsteenov album. Bez konceptualnosti Nebraske, bez genijalne inovativnosti Born to Run, bez prodornosti Born in the USA, album Magic doseže ono što je često najteže dosegnuti – potpunu pripadnost i uklopljenost u veliki autorski opus, i tematski i kvalitativno; poput nekog Eastwoodovog filma ili Updikeove knjige koji su uvijek amblematični, makar i ne bili prvi kojih se iz tih opusa sjetimo.
Čarolija je, rekli smo, priča o povratku. Pravi je povratak uvijek povratak samom sebi. Hrabrost je u takvom povratku, makar i samo u pjesmi. Karakterističan znak našeg vremena je „panično bjekstvo od susreta sa samim sobom“. Ključni simbol Springsteenovog svijeta uvijek je, međutim, bila intimna hometown Itaka, s Penelopom kraćeg „svetačkog“ imena (Mary, Kate, Theresa) i konkretnom geografijom jednog mikrosvijeta. Pod sumpornim svjetlima Nju Džerzija, dok prolaze cure u ljetnjim haljinama, prolazi i život. S druge strane rijeke Hadson je Njujork, drugi svijet; sa one strane rijeke je Had.
