Opet ona ukletost, skrivena i tamna nebeska računica po kojoj veliki – vraga veliki: najveći – pjevači umiru uvijek nekako u(z) ljeto. Arsen, Karuzo, Himzo, Luis – Armstrong i Stojanović, Lućano, Kalas… Ne znam zašto te pjevice utihnu baš kad ona najljepšeg glasa među njima i muza pjesnicima i luđacima pravi gnijezdo, ali tako nekako biva. I ovaj put u nedoba otišao je jedan od takvih. No on nije bio „samo“ velik. Bio je naime najbolji, najbolji od svih koje smo imali.
A po čemu to točno, pomisliće ili zarogoboriti mnogi – i kako se to mjeri? Ma ne, nema tu mistifikacije niti muljanja, vrlo lako će se pokazati. Evo kako: ako se kvaliteta pjevača mjeri najprije formalnim kvalitetama i osobinama, bojom i tonom, tehnikom, ekspresivnošću, treba samo pustiti bilo koju od pjesama što će snimati u svojim anni mirabiles, periodu između 1960. i 1981, stvorivši vjerojatno najzaokruženiju pjesmaricu od svih; treba zastati (a to je danas u pomahnitalom svijetu zapravo najteže) i istinski poslušati makar samo nekoliko pjesama pa da se uvidi ta raskoš. Pjevač dugih melodijskih linija, strašan u rubatu, ograničenog volumena, ali zato monstruozne tehnike zbog koje se igrao duljinama fraza, izazivački i samosvjesno, s prikrivenom gordošću, obdaren sjajnim sluhom i intonacijom, šetao je između oktava, praveći u legatu zadivljujuće prelaze iz najnižih, njemu prirodnih baritonskih „laga“ u falset. Bilo da je izvorni biser kao predelikatna „Pšeničice sitno sjeme“, narodska radost „Moj zumbule“, ili besmrtna romansa „Te oči tvoje zelene“ – iz hladnih dubina podzemnih voda prelazio je u visinu, u ono što Nijemci zovu Kopfstimme, doslovno „glas iz glave“ (!), koji je u kolektivno nesvjesnoj asocijaciji „ženski“ glas – trajno problematičan i neobičan u našim kulturama, i ostavljao osupnute ili varao tom nevidljivom prisutnošću i one kondicionirane mišljenjem (!) da su dinaroidno pjevanje „na vikanje“ i „ko će jače“ jedini dokaz i primjer „pravog“ (muškog) pjevača. Proširenom metaforom: Cune nije glasom razbijao prozore, on ih je paletom vokalnih boja oslikavao u zraku, tonski. Ta boja, farba – e ta je bila najljepša od svih. Nezahvalne su usporedbe, i pogrešne najčešće, no ova mi se javila pa je kažem sad s odgovornošću: jedini s kojim bi se zasigurno moglo naći sličnosti po toj boji (ali i tehnici), bio je Amerikanac Mel Tormé, čuvenog nadimka „the velvet fog“ – upravo ta „baršunasta izmaglica“ najbliža je opisu Cunetove boje. Ta se „zadatost“ onda kao ruka u rukavici stapala s osobinom koja je u stvari izbor. Interpretacija, način kako je donosio pjesmu, uvijek i u svemu sjajio je jasnim određenjem – ukus, mjera, nikad nikakvih viškova, ni tonskih niti emotivnih surplusa, tako karakterističnih za naše narode i u dobrom i u lošem sklone pretjeranim gestama. Zato, kad je dostigao zenit, došao do razine na kojoj je usavršio i zaokružio stil, Cuneta, za razliku od tolikih – sjetimo se samog Arsena ili Zvonka Bogdana, recimo – nije se moglo imitirati, ni karikirati. On kao da je postao neka „nulta točka“, s toliko prednosti i superiornosti da se njegova savršenost ni ne primijećuje, koja iako neopažena, i te kako djeluje, postavlja se nevidljivo kao os, nesvjesna mjera za sve druge. Ono od čega su prethodni dijelovi sačinili i sastavili cjelinu, krajnji rezultat – taj ton, samo njegov, jedinstven, bio je skoro pa sam sebi svrha i efekt, učinak. Nosio je ugodu i mir, smirenje što samo čeka izmorenog i izmučenog čovjeka, da ga prihvati i obgrli, i zaustavi na neko vrijeme, ponovo ga oljudi, kako nekada tako i sada, u ovim luđačkim vremenima.
Kao da ni to nije dovoljno, Cune je posjedovao i qualitas koju imaju rijetki pjevači: svestranost – sposobnost da se okuša i bude dobar u više od jednog žanra, kako naprotiv i uglavnom dopada većini solista. Tu je odmah i surov test naime. Za prilagodljivog pjevača – pjevača s „više lica“, često nema veće opasnosti nego da se zbog svoga talenta zaleti i ode predaleko, ispadne iz svoga prirodnog staništa i zbog toga na kraju ispadne smiješan. Dešavalo se i dešava tolikima. Možda što je počeo obratno – kvalitativno gledano – od najsmješnijeg žanra, kao jedan od naših „meksikanaca“, pjevača meksičkih pjesama koje su četrdesetih na pedesete dekretom donesene, a primile se ipak prirodno i obilježile teško vrijeme, Cunetov put je bio drugačiji, obrnut većini. Od naivnog i kičerskog „Haliska“, u kojem ipak i već tada pokazuje neke od kvaliteta koje će ga kasnije obilježiti – mogao je kasnije ići samo u bolje. Bio je takav pjevač kome ne da se nikada nije dogodilo da ispadne smiješan, nego je, kako je napredovao i širio repertoar i tehniku, stjecao serioznost, gravitas bez premca za one koji znaju čuti, i slušati.
Imao je iz toga i pride osobinu koja spada u najmisterioznije, osobinu hitru kao opsjena, a postojanu, paradoksalno – smjenjujući se u različitim žanrovima uvijek je zvučao „isto“, tonom, tim svojim beskrajno raskošnim baritonom, dubokim, tamnim i životonosnim poput planinskog hladnog izvora, a uspijevao je mijenjati se kroz svaku pjesmu, kako bi ona zahtijevala. To drugi nisu mogli. Svaki i najpoznatiji sevdalija generacije, mogao je ostati jedino u svom stilu i eventualno brusiti ga do perfekcije. Možemo li zamisliti Safeta ili Zaima kako pjevaju zabavnjake? I obrnuto, zabavnjaci i šlager-pjevači zvučali su uglavnom tragikomično u narodnom stilu. Pjevajući izvorne narodne pjesme i one novonapisane, gradske, sevdalinke, makedonske pjesme, ruske i mađarske romanse, prilagođavao je sebe njima, a onda, teže – njih sebi i tom u procesu – mijenjao je i samu pjesmu, „tekst“ u doslovnom i prenesenom smislu objekta čitanja. A zvučao je, fascinantno, uvijek kao Cune. Ispod te iste maske, međutim – jer o tome se ponovo radi – naslućivao bi na tren različita lica i ni u jednom od njih nikada, što je možda njegova osnovna misterija, nismo vidjeli pravo. Nigdje nije otkrivao direktno ono što naši patetici prelako i površno zovu „dušom“. Po tome, on je vjerojatno i najveći glumac među pjevačima i da je ova kultura bila pametnija, mogao je biti teatarski, a ne „samo“ pjevački prvak. I to – da stvar usložimo dodatno – u ulogama negativca. Uvjeren sam da bi bio briljantan ibsenijanac, recimo, čovjek s dva lica, građanin s pristojnim osmijehom ispod kojeg je nepoznata karakterna zatamnjenost pod pritiskom, koja može i ne mora pući u nekom momentu – što je upravo naslutio i Điđa Karanović u Jagodama u grlu, siguran sam. Cune tako nikada ne bi mogao biti Toma Zdravković iz Balkan–ekspresa, lik koga prebijaju Švabe – vjerojatno ranije onaj koji otkucava kolegu muzičara i onda izlazi pred mikrofon da zavede okupatore najšarmantnijom verzijom Lili Marlen koju su čuli. Nijedan pjevač nije imao takvu „mefistovsku“ crtu u nas.
Pristojan, ali distantan u ophođenju, a ispod toga, naslućujem, jedan duh zapravo silno pokretan i angažiran u unutranjim, mračnim i svijetlim silama bića, negdje, u dubokim dubinama vlastitim – točno dakle poput boje njegovog glasa i slojevitosti interpretacije, uostalom. Vanjsko, pojavnost, fenomen – ono što čujemo dakle, i izmičuća unutarnjost, netransparentnost nasuprot, u njega su bili u apsolutnoj protuteži, zamućujući rasvjetljavanje ličnosti i dodatno onemogućavajući fiksiranje za samo jedno, za čvrst identitet. Gradski čovjek, bez sumnje, ali nejasne lokalne pripadnosti – i Šumadinac i Beograđanin, Sremac porijeklom, čak su neki govorili Vlah i, frapantno, „beli Cigan“, on nije bio s jednoga mjesta, a u isto vrijeme – najsrpskiji je pjevač od svih. „Nulta srbijanska točka“, kako je zagonetno nedavno rekao Nebojša Grujičić.
Astrolozi bi rekli da je to možda i do njegova zvjezdanog znaka: rođen pod sazvježđem pravog škorpiona, ili kako bi rekla jedna astrologinja – „u najpoštenijem od znakova“, iz toga nužno revolucionara i prznice, teškog karaktera i malkontenta, obilježenog tamnim predjelima nutrine, onoga, ukratko, koji ne ide niz dlaku ili kožu – Dostojevski, Vuk, Crnjanski, sjetimo se neke od braće po planetama – Cune je ispod glumački nasmiješenog okruglog lica i lakog manira, izvjesno ponirao gdje drugi nisu mogli. A niti će, sasvim možemo biti sigurni.
On nije zračio toplinom i prisnošću, a što je, po nepisanim pravilima estrade i građanske „vospitanosti“ to više pokušavao, lažnije bi djelovao, u intervjuima i konferansi onoga vremena i adeta. Pričao mi je tako moj stari koji je s Cunetom drugovao dok je ovaj služio vojsku u Ogulinu – pored očitog šarma i muzikalnosti koja je osvajala (naročito žene), Cune je znao djelovati i umišljeno. Ako je tako bilo – imao je i rašta, naravno. Moguće je pak bio refleks iste one škorpionske crte: takvi se ljudi po pravilu osjećaju nedovoljno cijenjeni jer znaju da nose nešto sobom što nitko nema i da su u stanju mijenjati stvari, čitav svijet oko sebe. To uzrokuje tipičnu distancu, izgled jedva prikrivane pa makar i humorne zlovolje i gorčine, ili čak arogancije. Upravo te mane, međutim, smatrao sam najzanimljivim i najzagonetnijim kod višegodišnjeg pokušaja da se shvati Pjevač. Negdje u njima mora da je bila i iskra ili uzrok kasnijeg teženja ka tihom savršenstvu kao posljedicom spoja darovitosti i rada, velikog, neprimjetnog rada. Takav je samo, u svojim do kraja sakrivanim proturječjima, mogao onda i stvoriti to što jest: pjevati senzualno i decentno, pjevati i muškom i ženskom crtom, pogospoditi narodne i narodske pjesme, pokazati jednom jedinom singl-pločom da je stigla era gramofona i da će diskografija biti jugoslavenska kulturna sila par excellence; biti cijenjen i uzdizan doslovno od svih kolega i osjećan sublimno od svakog poznavatelja muzike, a shvaćen od rijetkih; svojim „Janičarom“ u jednoj suštinskoj, neuralgičnoj, svenacionalnoj točki pomiriti Koču Popovića i Aleksandra Rankovića, pjevati „Igrali se delije“ i „Ko to kaže, ko to laže“, da bi danas nakon svega novinar najsredinaškijeg lista u Zagrebu čitavu vlastitu kulturu nazvao skandalom što nije objavila vijest o smrti pjevača.
Na koncu, i kao jedino bitno, na svega nekoliko albuma i serijom singl-ploča ostaviti pjesmaricu u kojoj su najvećim dijelom definitivne verzije naših klasičnih narodnih i gradskih pjesama, onih koje čine naše samo biće. I biti pjevač – najbolji od svih – čije pravo lice nikada nismo upoznali.
