Ples samozaborava

Dvoje izvrsnih znalaca hispanoameričke književnosti i kulture općenito, ali i društvenih, pa i političkih (ne)prilika Latinske Amerike, Ksenija Bilbija (od 1991. godine profesorica hispanske književnosti na sveučilištu Wisconsin, Madison u SAD) i Branko Anđić (profesor komparativne književnosti, pisac i prevoditelj sa španjolskog jezika) koji je gotovo 30 godina (1990.-2019.) živio i radio u Buenos Airesu, priredili su sjajnu, izvanserijsku knjigu priča podnaslovljenu “I to je tango”, u koju su uvrstili 24 autora (između ostalih navodim Julia Cortázra, Jorgea Luisa Borgesa, Juana Carlosa Onettija, Luisu Valenzuelu, Luisa Gusmána, Solange Behoteguy, Patriciu Borensztejn) i njihove priče vezane uz tango kao preplet složenih i višeznačnih plesnih pokrete i uzbudljivih sazvučja. Oni tangu pristupaju kao zavodljivoj igri koja “gradi” jednu posebnu filozofiju života, čitavu “poetiku strasti” u kojoj su kovitlaju radost života, čežnja za nesputanom slobodom, pobuna protiv društvenih stega i malograđanskih konvencija, ali i tuga zbog izgubljene ljubavi, nostalgija, sjeta, bol i ponos, ljubomora koja izjeda i patnja zbog prolaznost života koji uvijek tako puno nudi, a tako malo daje.

STIL ŽIVOTA

I kao ples i kao glazba tango je stil života, gotovo uvijek usmjeren prema objektu neostvarenih žudnji i utoliko je pun (naizgled pretjerane) patetike, ali koja jedina može u svekolikoj punini iskazati “neumoljivu bijedu i jad” naših života u sudaru sa “neumoljivom realnošću prolaznosti” u kojoj, pa makar koliko bili maleni i nevažni, želimo ostaviti i svoj trag. Istina, izloženi svakodnevnim porazima postupno odustajemo od ideala, od života kao takvog, ali utjehu tog gotovo nepodnošljivog bola, kojeg nam valja izdržati, brojni su (po)tražili u nečem što ih vrtoglavom snagom i moći odvaja od stvarnosti. Barem na trenutak koji bi da potraje vječnost, zamišljaju da su netko drugi, bolji, ljepši, a to im može pružiti samo umjetnost igre. Tango jest umjetnost u kojoj ples i glazba postaju jedno u nekoj drugoj stvarnosti. Naravno, tango ne čini čovjeka nužno boljim, možda drukčijim no što nam se svakodnevno predstavlja, ali zar čovjek koji iskreno pati, koji ne može svladati tugu zbog nekakvog samo njemu znanog, nenadoknadivog, velikog gubitka može biti zao? Teško. Vremenom može postati gnjevan, a u upravo taj gnjev istiskuje krik iz kojeg se rodio tango, ta najzavodljivija i najljepša igra (samo)zaborava koja svoj pandan ima u književnosti “magičnog realizma”. To je igra u kojoj se gubi granica između siromašnih i bogatih, povlaštenih i odbačenih, lijepih i ružnih, mladih i starih, jer je, barem na čas, dok traje, tango realizacija iluzije o vječnoj i neprolaznoj ljubavi. Uostalom, tango je koncem 2009. godine proglašen dijelom zaštićene baštine čovječanstva, a bandoneon ključni instrument bez koje je “tango kultura” naprosto nezamisliva.

VODIČ KROZ TANGO

Posvema je u pravu argentinska izreka koja kaže: “Život je kao tango, razlika je u tome koliko strasti u njega unosiš”, uostalom kao i teza argentinskog pisca s francuskom adresom Ricarda Guiraldesa, da je to “igra ljubavi i smrti, sudbonosna, ohola, stroga, gruba i tužna”. Prije svake od 24 uvrštene priče, sastavljači ove male, a opet tako velike povijesti tanga, identificirali su sažeto, ali instruktivno ključne pojmova za tango kulturu. Prvoj priči ove svojevrsne antologije (“Tango” Luise Valenzuele), prethodi pojašnjenje pojma kabeseo, kojim i počinje svekolika avantura i ljepota ove “tužne misli koja se pleše”: kabaseo je diskretan znak glavom plesačice da će, kada je muškarac pozive na ples, pristati na njegovu ponudu, ili ga pak odbiti (jednostavno skrećući pogled) i time ga poštedjeti javne “korpe”, sramoćenja pred drugima, jer tango je igra ponosnih ljudi, ima svoj zaseban bonton u kojem nema mjesta grubosti, podsmjehu, ili prostoti. Ali, kabeseo je i rodno neutralan pojam, jer inicijativa ne mora krenuti samo od kavaljera, već može i od dame, tako da se u samom začetku ove igre krije “potencijal pobune” protiv stereotipa konvencija i(li) diktata društvene etikecije, odnosno klasno i socijalno utvrđenih pravila ponašanja. U tangu je sve u nijansama i finesama i utoliko bitni pojmovi o kojima se govori u ovoj knjizi, poput mode, ljubomore, razočaranja, kulta majke, prostitucije, mudrosti, senzualnosti, zavođenja, nostalgije, egzila i seksizma imaju i svoje zasebno značenje prispodobljeno granicama “između dodira i tišine”. Postojbina tanga je arrabal, (vele)gradska periferija u kojoj žive ljudi nižeg socijalnog i ekonomskog staleža, fascinantni likovi poput gvapoa (nasilnika sa određenim kodeksom časti) i kompadritoa (urbanog hibrida gauča i kreolskog dendija), simbola muškosti opjevanih u nizu tango melodija. U ženski svijet tanga, ističu sastavljači ove “antologije tango tekstova”, uvodi se i novi pojam femitango, zapravo neologizam u kojem se sažima i pravo žene na bol i suze, ranjivost, jer (naravno) ne pati samo ostavljeni muškarac, već to na isti način, jednakim intenzitetom osjeća i prevarena i ostavljena žena. U nizu pojmova kojih se dotiče ova knjiga, posebno mjesto zauzima riječ milonga koja zapravo ima dvostruko značenje; predstavlja vrstu igre koja je prethodila tangu, a istodobno je i ime za plesne salon, često ujedno i javne kuće (quilombo) u kojima se igra tango i gdje sve miriše na briljantin (gomina), gdje sve iskri i pršti od firuleta (složenih plesnih figura) i tanda (splet pjesama i metafora za “prolazne susreta i istine o prolaznosti ljepote) u kojima se upućuje lunfardu (argo kriminalaca i žargon lučkih radnika, svojevrsna mješavina talijanskog, španjolskog, francuskog, pomalo i engleskog jezika u kombinaciji sa izrazima gauča, indijanskih starosjedilaca i afričkih robova) i stoga se kroz sve ovdje ispisane priče često provlači misao meksičkog pjesnika Homero Seresede kako “u tangu ima više istine nego u svim povijesnim knjigama zajedno”.

Sastavljači ove, u svakom pogledu zanimljive knjige, Ksenija Bilbija i Branko Anđić, napravili su hvale vrijedan posao: predstavili su nam kroz priče 24 autora jedno nesvakodnevno djelo, kakvo čak i krajnje netalentirana osoba za ples, ali iskreno, beznadežno zaljubljena u igru i čaroliju pokreta ljudskog tijela, poput potpisnika ovog skromnog prikaza, samo može poželjeti i stoga im od srca hvala.

Samo u avgustu: Uštedite tri hiljade dinara na godišnjoj pretplati na digitalno izdanje „Vremena“! Iskoristite popust ovde i podržite nezavisno novinarstvo.