„Nek moja djeca imaju muziku. Nek čuju živu muziku. Ne buku.
Moja djeca! Sa svojom radite šta hoćete!“
Čarls Mingas
Ponekad, najrjeđe, pojavi se ovdje, gdje je sve naopačke postavljeno, nešto po sebi dobro – u ideji, namjeri, sadržaju i izvedbi, tako dobro da ne treba ništa mijenjati, ni dodati ni oduzeti. Ili ajde – da se baš ne pretjera – gotovo ništa.
Knjiga fotografija Serbian Jazz, BRE! (Službeni glasnik 2012) – šteta za ovaj na silu duhoviti i nepotrebno tvrdoglavi nastavak na kraju – autora i sjajnog fotografa Ivana Grlića, s portretima srbijanskih džezera svih generacija, ulazi u tu malu seriju naročitih radova, neočekivanih i dojmljivih, vremenu usuprot.
„Serbian Jazz“, kao kontinuum i parafraza na prvu seriju fotografija pod naslovom „Serbian Soul, Bre“ iz 2011, knjiga je koja liječi cinizam, estetizira, za promjenu, ono što treba estetizirati, pokazuje vitalnost lokalnog talenta unatoč svemu, i napokon – predstavlja jednu pravu i vrijednu, ničim zaprljnu i lijepu historiju, za razliku od toliko drugih – potresno lijepu upravo.
Konteksta radi i podsjećanja: prošlih godina vide se na svim poljima skoro – u vizuelnim medijima, televiziji, filmovima, časopisima – sirotinjske imitacije Bijelog Svijeta, loše kopije i snishodljivost do neprijatnosti koja iz njih bije, kao i skorojevićevština nekog dosad još neviđenog tipa. U ovom fotografskom projektu, pak, najjednostavnije rečeno, stvar funkcioniše ovako: sve ono što inače uglavnom ispadne nezgrapno – ovdje djeluje kako treba. Časopis „Veniti fer“ i čuveni foto-sešnovi Ani Libovic, Brusa Vebera i Antona Korbajna, gdje se poznati slikaju u neuobičajenim i posebnim ambijentima ili u brutalno razotkrivajućim portretima, očito su bili model i uzor Grliću. Ali, kako sve drugačije sjaji – i mrači – u našem kontekstu!
Prethodni dio, Serbian Soul – gdje je odrednica „soul“ bila uzeta metaforički, a ne žanrovski – djelovao je na momente estradnije, s provjerenim (svakako ne manje važnim) imenima iz raznih pravaca: rokenrola, džeza, narodne i zabavne muzike ili, kao kod nekih, kombinacije svega ovoga. Neka od tih lica i pojava, poput Šabana Bajramovića, Cuneta Gojkovića, Zvonka Bogdana – posebno fantastični krupni plan potonjega, s njegovim mudrim, nasmijanim licem, cigarom u zubima i pod borsalino-šeširom – lako su mogla ići i među džezere. Gledajući ih, bili oni „crni“ ili „bijeli“, čovjek se ne može oteti dojmu da gleda ovdašnje, i jednako decentne, varijante Sinatre, Semija Dejvisa, Benija Gudmena i Tonija Beneta.
Kod nove Grlićeve knjige nema metafore – što piše na omotu, to je i u knjizi: tu su džez-svirači iz Srbije, iz svih generacija. Ali ipak: i ovdje se može iščitati jedna drugačija prenesenost. Po cijenu da ispadnemo nepravedni, u vječnoj dihotomiji mladi – stari – prvi, uz dužni respekt što se danas bave nečim što je sama suprotnost cinizmu okoline, djeluju… manje interesantno, nekako isto. Prva postava, veterani Duško Gojković, Lala Kovačev, Miša Blam, Stjepko Gut, Mića Marković, Lale Tošić, Neša Petrović, Boki Milošević, Bubiša Simić, Beti Đorđević i Nada Pavlović odnose šnjur već na prvo listanje – bilo na raskošnim crno-bijelim fotografijama ili na kolorima; svako od tih posebnih lica sija tako vidljivim iskustvom, proživljenošću koja se poznaje u svakoj usjekloj crti i bori na koži iscrtanoj životnim geografijama.
U mlađih muzičara pak, kao da je nekim čudom odsutna ona specifična, prepoznatljiva aura muzikanata – mladi, sa svojim mišicama u uskim majicama i urednim frizurama, mogli bi biti sportaši, ili neki opet, recimo, naučnici, perspektivni akademci. Doima se da redom žive zdravo, bez poroka, što je indirektno također stav i poruka, i u odnosu na prošlu generaciju muzičara i, svakako, na to gdje nova generacija živi i gdje svira. Biti zdrav, paziti na sebe, živjeti pametno, to je izgleda jedina prava rebelija danas. Da li će ona pak donijeti i približno zanimljivu, trajuću, lično obilježenu muziku – drugo je pitanje. Džez ne ide bez ožiljaka. Na koži – i na duši.
Dotad i u međuvremenu ostaje ova posebna knjiga – da se prelistava, proučava i čuva. Čak najbolje (pogotovo za one kojima će biti preskupa), u kombinaciji s odličnom internet stranicom (www.serbiansoulbre.com), gdje se čovjek može na naročit način častiti: čim se uđe, automatski kreće impresivna verzija Zajdi, zajdi Bokija Miloševića i treba samo pustiti slajdove, da se izlistavaju uz zvuk – malo je stvari koje će, ako nam je stalo do ovoga, dati takav užitak. I natjerati na refleksiju, na podsjećanje, stvari gorke i vesele, mučne i utješne, na prošlost, mnogo prošlosti – muzičke, kulturne, lične, ali ne samo takve, nego i ove najgore, zajedničke.
Sve se to, pored vlastitih, tajnih storija, tako jasno čita s lica veterana, kao što, nasuprot tome, bistra i još neobilježena lica mlađih govore mnogo o sadašnjosti, i možda – o budućnosti plemenitog stila.
Možda nešto dobro.
