Nemirni Britanac

„Pajl je bio jako ozbiljan i ja sam sa mukom podnosio njegova predavanja o Dalekom istoku, koji je on poznavao onoliko mjeseci koliko ja godina. Demokracija je bila druga njegova tema, on je imao određene i opasne poglede o onom što Sjedinjene Države čine za svijet“

Iz Mirnog Amerikanca

Grejem Grin je 1953. stigao u Vijetnam gotovo u isto vrijeme kada i novi komandant francuskog Ekspedicionog korpusa, general Henri Navar. U Sajgonu su ih sačekale vrućina i muhe. Grin se namjeravao zadržati dva tjedna, a ostao je dvije godine; „otkinuo“ je, kako je rekao, na eleganciju Vijetnamki u svilenim hlačama i dugim haljinama sa cvjetnim motivima. Boravak generala Navara također nije bio oročen. Morao je pronaći „časni izlaz“, to jest način da Pariz neporažen, i uz neku korist, pregovorima okonča rat. Ni on nije znao što ga čeka…

Taj rat za Četvrtu Republiku nije dobro išao. Slomljena u Drugom svjetskom ratu, omalovažavana od Saveznika poslije njega, Francuska je bez samopouzdanja držala svoje kolonije kao neku vrstu uvjerenja da je i dalje velika sila. Nakon povlačenja Japanaca 1945, Pariz je u Indokini pokušao povratiti predratni status quo. Suprotstavili su se bivši vijetnamski studenti koji su u metropoli postali komunisti, a s njima i nekoliko miliona seljaka. Ekspedicioni korpus u Vijetnamu bio je 1950. praktično potučen. Tri godine kasnije, saldo francuskih gubitaka iznosio je tri ubijena generala, osam pukovnika, 18 potpukovnika, 69 majora, 341 kapetan, 1140 poručnika i potporučnika, 2683 podoficira, 6008 vojnika, 12.019 pripadnika Legije stranaca i vojnika iz afričkih kolonija, te 14.093 Vijetnamaca koji su ratovali na njihovoj strani. One druge – na čijem čelu je bio Ho Ši Min – nitko nije brojao. Puškaralo se svakodnevno: pripadnici Ekspedicionog korpusa držali su veće gradove i, preko dana, kontrolirali ključne saobraćajnice; noću su drhtali u blokhauzima čekajući napad i jurili cestama u oklopnim vozilima. Kako to izgleda, može objasniti svaki policajac iz Srbije koji je bio na Kosovu 1989/99.

Sve što je Francuska posjedovala u Indokini – od plantaža do rudnika – nije pokrivalo ratne troškove ni za godinu dana. A onda je 1952. u jednom dokumentu američkog Savjeta za nacionalnu bezbijednost ozvaničena domino teorija – ako jedna zemlja u jugoistočnoj Aziji postane komunistička, postaće i sve ostale. Vašington je zato odriješio kesu i uprkos proklamiranim moralnim i antikolonijalnim principima, financirao i logistički pomagao francuski kolonijalni rat. Prema zamisli državnog sekretara za vanjske poslove i zagriženog antikomuniste Džona Fostera Dalsa i predsjednika Dvajta Ajzenhaura, Pariz bi za uzvrat dao punu nezavisnost Vijetnamu i čitavoj Indokini čim smrska glavu otrovnici komunističke zavjere. Ova krstaška vojna bila je povjerena uglavnom legionarima, mahom veteranima Vermahta i Vafen SS-a čiji su kapetani i majori sada bili narednici pod komandom francuskih oficira sa Sen Sira, elitne akademije čija se po jedna klasa u Vijetnamu trošila u godinu dana. A da poslije pobjede „slobodnog svijeta“ procvjetaju demokracija i privatna inicijativa, starali su se brojni američki službenici iz ambasade, ekonomskih i svakih drugih misija. Ovi agenti CIA znali su da su francuska marioneta Bao Daj i njegova korumpirana klika bez perspektive; zdrave snage tražili su među komandantima privatnih vojski, sektama poput kaodaističke koja je slavila Budu, Hrista i Viktora Igoa i imala dvadeset pet hiljada naoružanih ljudi, zatim među raznim pučističkim udruženjima… Da li iz sopstvenog iskustva, tek Henri Kisindžer je zapisao: „U Vijetnamu kao da je postojalo nešto što je paraliziralo moć rasuđivanja stranaca koji su u njemu ratovali…“

Kada je stigao u Vijetnam, Grejem Grin je svoje razumijevanje za Francuze objašnjavao razumijevanjem „starih kolonijalaca“; Donald Ramsfeld, aktualni američki sekretar za bezbijednost, rekao bi danas – „stara Evropa“. Britanci i Francuzi – svakako – bili su surovi, arogantni i bezdušni u svojim kolonijama, ali bar nisu pokušavali da „usreće“ svoje podanike, niti su od njih zahtijevali da ih zbog toga vole. Gulili su ih i drali, zato su u krajnoj liniji i došli, no poslije Drugog svjetskog rata i tome se bližio kraj. Grinove simpatije bile su na strani Vijetmina i Ho Ši Mina: zašto oni ne bi imali prava da žive kako misle da treba i da od svoje zemlje rade što hoće; zašto utjerivati demokraciju preko feudalnih veleposjednika i korumpiranih mandarina; zašto objašnjavati prednosti parlamentarizma i vladavine prava „horizontalnim“ i „vertikalnim“ bombardiranjem sela i paljenjem ljetine napalmom? Rađanje nacija nema mnogo obzira prema interesima velikih sila, a ove su se umalo uništile u dva navrata u manje od trideset godina sa uvjerljivom perspektivom da im to konačno pođe za rukom.

Rođen 1904, Grin je bio premlad za Prvi svjetski rat, ali dovoljno star za poratnu depresiju i pesimizam izazvane blatom Flandrije i Krupovim haubicama. Jedan svijet je nepovratno otišao u paramparčad, a političari, učitelji i očevi koji su tvrdili da se ništa nije promijenilo lagali su u oči. Duh tih generacija opjevao je G.K. Česteron: „Ljudi koji upravljaju Engleskom/sastali su se na zatvorenom sastanku./ Šteta za Englesku/ što već nisu u grobu“. U tom musavom dobu ekonomskog propadanja i imbecilnosti establišmenta, neki od njegovih pripadnika, kao Kim Filbi – najslavniji sovjetski špijun i britanski izdajnik – postali su komunisti. Netko je, kao Grin 1926, od protestanta postao katolik. Većina se utopila u sivilo.

Do početka Drugog svjetskog rata Grin je probao sve što se probati moglo izuzev homoseksualnih iskustava: terevenke, droge, jednu bračnu i bezbroj vanbračnih veza, među koje, kako priznaje, ubraja i one sa „ne manje od četrdeset sedam prostitutki“. Započeo je još na studijima Moderne povijesti na Oksfordu, ali da piše mnogo i dobro, uvijek je stizao. Od 1926. do 1930. radio je u „Tajmsu“ kao književni i filmski kritičar da bi, čim je postigao prvi literarni uspjeh, dao otkaz. Novinar slobodnjak, međutim, ostao je do kraja života i kao takav se i pojavio u Sajgonu koji mu je sa svojim barovima i razbludnim noćnim životom morao izgledati kao raj na zemlji. Džordž Orvel ionako je tvrdio da Grin misli da je „pakao neka vrsta elitnog noćnog kluba isključivo za katolike“.

Iako je 1951. romanom Kraj ljubavi stekao svjetsku književnu slavu, da li su ga pomenuti Amerikanci u Vijetnamu doživljavali kao kolegu? Britanska vladajuća klasa, naime, nije se tek tako odricala svojih sinova. Godinu dana po izbijanju Drugog svjetskog rata, Grina je rođena sestra Elizabeta regrutirala u MI6. Imao je sve potrebne reference – školovanje u privatnoj školi, društvene veze i porodični špijunski pedigre. Otac Čarls bio je upravnik koledža, majka Meri u bliskom srodstvu s piscem Robertom Luisom Stivensonom, stric Grejem stalni sekretar Admiraliteta, a brat Viljem je tokom tridesetih godina bio u mornaričkoj obavještajnoj službi zadužen za japansku carsku mornaricu. Jedan sličan džentlmen – Kim Filbi – ovako je opisao svoj ulazak u svijet špijunaže:

„Znate li što o političkoj propagandi?“

„Da, gospodine“, rekao je Filbi.

„Dobro. Da vas onda upoznam s našim planovima.“

Kao špijun, Grin se za vrijeme Drugog svjetskog rata bavio višijevskim Francuzima iz Sijera Leonea u zapadnoj Africi i, kasnije, agentima Abvera u Lisabonu. U zatvorenom svijetu Tajne Službe nagledao se svačega: mediokriteta, baraba, ratova za birokratska carstva, zastrašivanja i uništavanja ljudi, nesposobnosti i, kao vrhunac svega, uzaludnosti brojnih napora i žrtava: devedeset posto podataka do kojih su dolazile britanske službe poticalo je od dešifriranja njemačkih kodova. Na čelu njegove „Iberijske sekcije“ MI6 stajao je Kim Filbi. Dobro su se slagali, a i živjeli su istim stilom. Istovremeno su upoznali i američke kolege iz OSS-a (preteča CIA): mlade, samopouzdane, pune para, robustne, uvjerene da žive u najboljem od svih svjetova i da je njihov način života svačiji ideal, ljude koji se nikom nisu prilagođavali, već su sve prilagođavali sebi… Grin je svoju špijunsku karijeru opisao kao „najnekorisniji posao na svijetu“ i nije imao nikakvih iluzija o njoj: kad bi mu ponestalo para, izmišljao je svoje podagente i fabricirao izvještaje. No, da je poslije službenog napuštanja MI6 zaista prestao sa suradnjom, nikad se nitko nije smio zakleti.

Kad je Filbi prebjegao u Moskvu, Grin je rekao: „Sviđao mi se. Često sam se pitao što bih uradio da sam u ono vrijeme znao da je tajni agent… Mislim da bih mu – da mu je u nekom pijanom času pobjeglo priznanje o tome – možda rekao da ima dvadeset četiri sata da pobjegne i onda ga prijavio.“ Amerikanci iz CIA u Vijetnamu, međutim, nisu mu se nimalo svidjeli. Ako polupismeni šljam, trgovci opijumom, paravojna fukara, ubojice svih vrsta, egomanijaci, krvopije sopstvenog naroda, ucjenjivači, iznuđivači, prononsirani kolaboracionisti, ako svi ovi klijenti CIA, usta punih demokracije i džepova punih dolara, predstavljaju jedinu branu komunizmu, možda Kim Filbi i nije u krivu. Ho Ši Min i njegovi imali su standarde ljudskih prava i intelektualnih sloboda adekvatne Staljinovom Gulagu, ali su bar u to vrijeme imali ideale i bili spremni da poginu za njih. Grinu je do toga bilo veoma stalo. Uostalom, pišući predgovor za Filbijeve memoare, zapisao je sljedeće: „Poput mnogih katolika koji su u doba kraljice Elizabete radili za Španjolce, Filbi je imao hladnu samouvjerenost u točnost svog suda, što je bio logičan fanatizam čovjeka koji je jednom otkrio vjeru i sada je ne želi izgubiti samo zbog nepravdi i okrutnosti što ga izazivaju ljudski instrumenti skloni greškama“.

Kada je okončan korejski rat, general Navar odlučio je da zada Vijetminu odlučni udarac prije no što mu crvena Kina poveća isporuke oružja. Plan mu je bio krajnje bizaran: svoje elitne trupe – veterane Kurska i Sutjeske – strpao je u dolinu okruženu brdima po imenu Dijen Bijen Fu, udaljenu od Hanoja tri stotine kilometara i bez ikakve kopnene veze s bilo čim. Tu bi, u bici iznurivanja kako ju je zamislio Navar, trebali biti polomljeni zubi jedinicama kojima je komandovao bivši student prava i filozofije, general Vo Ngujen Đap.

Grin je u Dijen Bijen Fu sletio 5. januara 1954. Ručao je s komandantom pukovnikom Kasterisom. Vino i konjak su tekli potocima da bi u jednom trenutku pukovnik, kao u nastupu šekspirijanskog ludila, lupio šakom o stol: „Dijen Bijen Fu je ofanzivna baza!“ Mučni tajac pokušao je prekinuti jedan od ađutanata, pitanjem piscu da li je u Parizu gledao Klodelovog Kristofa Kolumba. Grina su poslije odveli da razgleda položaje i odsluša „Lili Marlen“ u izvođenju legionara dok su postavljali bodljikavu žicu. Prazni pogledi bivših oficira Vermahta dovoljno su mu govorili: zračni most nije funkcionirao u Staljingradu niti bilo gdje drugdje. Zašto bi funkcionirao u ovoj nedođiji? Grin je pitao pratioca što je pukovniku značilo „ofanzivna baza“?

„Da bismo bili sposobni za ofanzivu, ne trebaju nam tenkovi nego hiljadu mazgi“, odgovorio je ovaj.

Pukovnik Kasteris je kasnije objašnjavao da je njegova izjava imala za cilj da se preko Grina zavara neprijatelj. Nije precizirao na koga misli – Vijetnamce ili MI6.

Dijen Bijen Fu se možda mogao održati. Ako Vijetmin ne bi imao artiljeriju i ako nema snabdijevanje. Ali… na hiljade vijetnamskih seljaka guralo je na biciklima „pežo“ po stotinu kilograma municije i granata. Kineski topovi od 105 i 150 mm razmješteni su na maskirane platforme i podzemne galerije. A onda je Đap napao. Dijen Bijen Fu se nevjerovatnom brzinom pretvarao u najveći poraz bilo koje kolonijalne vojske.

Francuzi su zavapili u Vašingtonu: spasavajte, ljudi, stradasmo od komunističke ruke. Amerikance nije trebalo mnogo moliti: mada su u južnom Vijetnamu instalirali svoje favorite, ukazala se prilika da na sjeveru pokažu čija je posljednja. Načelnik američkog Združenog generalštaba admiral Artur Redford pripremio je operaciju „Lešinar“ – tepih-bombardiranje vijetnamskih položaja oko Dijen Bijen Fua, a ako to ne bude dovoljno, onda nuklearni udar. Dales je istovremeno krenuo i u diplomatsku ofanzivu. Radi zaustavljanja komunističke nemani, po svaku cijenu je htio okupiti pod istu zastavu SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Australiju i Novi Zeland: da Amerikanci sami ulete u kolonijalni rat nije išlo. Ma koliko to danas – u svijetlu Iraka – čudno izgledalo, stav Britanca je odlučio da od svega ne bude ništa. Vinstona Čerčila, po drugi put na mjestu premijera, nitko i ništa nije moglo ubijediti da zagazi u rat: zašto bi „domine“ morale popadati, zbog čega bi jugoistočna Azija bila važnija od istočne Evrope, da li će Britanci u još postojećem kolonijalnom carstvu krvariti do kraja vremena kao antikomunističi krstaši? Ništa nije pomagalo – ni telefonski razgovori s Ajzenhauerom i njegovo dugo pismo, ni susreti s admiralom Redfordom i sekretarom Dalesom. „Na Britance ne bi moglo uticati ništa od onog što se događa u dalekim džunglama jugoistočne Azije“, rekao je. Poput trulih jedrenjaka, tonule su kolonijalne imperije i to je ovaj starac, veteran Burskog rata, znao, a komunizam u svemu tome nije bio ništa više od pukog sredstva. Da li su Grinovi izvještaji u ovom duhu – ako ih je zaista slao MI6 – makar imalo doprinjeli Čerčilovom stavu, stvar je o kojoj se nikad ne govori i za koju se nema koga pitati.

Kada je francuskoj Narodnoj skupštini 8. maja 1954. saopćeno da je Dijen Bijen Fu pao, ustali su svi poslanici; oni komunistički ostali su sjediti. Cijena poraza bila je dvije i po hiljade mrtvih i deset hiljada zarobljenih pripadnika Ekspedicionog korpusa. Vijetnamce opet nitko nije brojao. Rat je ubrzo okončan pregovorima u Ženevi – Vijetnam je podijeljen na Sjeverni i Južni. Francuzi su zauvijek otišli, a u Sajgon su počeli pristizati američki „savjetnici“: deset godina kasnije, na upola manjoj teritoriji, trostruko više i kudikamo bolje opremljenih Amerikanaca nije bilo u stanju da uradi ništa više od francuskog Ekspedicionog korpusa.

Sa „starim kolonijalcima“ iz Vijetnama je otišao i Grejem Grin. Mada je i poslije znao poneked da navrati, a sreo se i sa Ho Ši Minom, sve što se tu moglo reći rekao je taj nemirni Britanac u svome Mirnom Amerikancu.