img
Beograd, 10°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige - Zora veče ili noć, Jasmina Reza o Nikoli Sarkoziju

Nema Itake

24. oktobar 2007, 17:10 Ivan Medenica
Copied

Tada samo kandidat za predsednika Republike, Nikola Sarkozi prihvatio je, bez imalo dvoumljenja, molbu poznate autorke da ga prati na svakom koraku predizborne kampanje i sastavlja nešto kao njegov portret

On je, zaista, neverovatan: pobeđuje i kada gubi.

Nikola Sarkozi, predsednik Republike Francuske, uspeo je da i prošle nedelje, kada mu je zemlja bila okovana sindikalnim protestima i štrajkovima, bude u apsolutnom središtu medijske pažnje. Kao što je dobro poznato, razlog te pažnje nisu bili ni štrajk niti neka druga goruća politička tema: posle brojnih nagađanja u žutoj i drugoj štampi, i doslednog odbijanja Jelisejske palate da se po tom pitanju oglasi, prošle nedelje je konačno izdato zvanično saopštenje da se Nikola i Sesilija Sarkozi sporazumno razvode. Osim što je u pitanju presedan (dosad se nijedan predsednik Francuske nije razveo za vreme trajanja mandata), ovaj događaj iz privante sfere nema veće političke implikacije. Bitno je to što je razvod sporazuman, jer bi u suprotnom, kada bi predsednik Republike trebalo da se pojavi na sudu, došlo do kolizije s nekim odredbama Ustava.

Ali, bez obzira na to što ipak još ostaju neki pravni problemi koji treba da se reše, jasno je da ovaj slučaj ima mnogo manje političku, a mnogo više romanesknu težinu. Još jedanput se pokazalo da su i Francuska i Evropa ponovo dobile političara čija celokupna pojava i aktivnost, kako javna tako i privatna, s njegovom već poslovičnom eruptivnošću, samoljubljem, strašću, oštrinom i ambicijom, nadilaze politički kontekst i daju materijala za analize druge vrste, pa čak inspirišu i umetničku obradu. Prizivaju fabuliranje.

NEMA ITAKE: Tom izazovu među prvima je podlegla vrlo popularna francuska dramska i prozna autorka Jasmina Reza, poznata našoj pozorišnoj publici po dramama Čovek slučajnosti, Tri verzije života i, naravno, Art. Najveće uzbuđenje, ne samo na „kulturnoj“ sceni Pariza, krajem leta izazvao je izlazak njene knjige Zora veče ili noć (L’aube le soir ou la nuit, Flammarion 2007), praćen brojnim komentarima, kritikama i intervjuima s književnicom. Reč je o rezultatu neobičnog jednogodišnjeg projekta: tada samo kandidat za predsednika Republike, Nikola Sarkozi prihvatio je, bez imalo dvoumljenja, molbu poznate autorke da ga prati na svakom koraku predizborne kampanje i sastavlja nešto kao njegov portret. Kako je nedavno izjavio: šta god da je napisala, to bi bila moja promocija.

I u intervjuima, ali i u knjizi, negde na samom njenom početku, Reza obznanjuje šta su poetičke ambicije ovog projekta. Spisateljicu, naime, ne zanima analiza konkretnih političkih sadržaja, pa ni nekog opšteg mehanizma vlasti: „ono što me zanima jeste da promatram čoveka koji želi da se takmiči s protokom vremena“. Tako se – odmah, jasno i oštro – kao središnja tema ove neobične, dokumentarističko-esejističko-hagiografijsko-putopisne proze izdvaja pitanje vremena, tačnije borbe političara da relativizuju vreme, da zatru prošlost i progutaju sadašnjost, e da bi večno živeli u nikad dosegnutom budućem trenutku. Takav koncept vremena neodvojivo je, naravno, vezan s najdubljim principima vlasti: iako ga tako ne zove, Reza kontemplira o sindromu Aleksandra Velikog, o onoj nezajažljivoj potrebi da se uvek grabi dalje, jer se iza svakog osvojeneg brda nalazi novo, potrebi koja čini da se izjave političara u stilu „jednog dana ću se baviti nečin drugim“ uvek shvataju kao čista (samo)obmana. Ili, rečima jednog od Sarkozijevih saradnika, koju Reza citira, sigurno ne slučajno, na poslednjoj strani knjige: „Vlast je kao horizont, što se više približava, sve više se udaljuje.“

U konkretnom slučaju Sarkozijeve kampanje, koju Reza prati gotovo iz dana u dan i to duže od pola godine, ovakva vremenska perspektiva ostvaruje se putem neverovatno snažnog komprimiranja, neprekidnog pokreta koji čini da se dani, prostori i ljudi stope u jedno, pokreta u kome nema sadašnjeg trenutka, zastoja u kome bi, bar na tren, mogla da se primeti, pa možda u njoj i uživa, lepota korzikanskog sela. Po Rezinom shvatanju, ova situacija neprekdine trke – koja se samo ubrzava u predizbornoj kampanji, a i inače je nepromenljiva odlika političkog života – autentično je tragička; pogotovu zato što na kraju trke nema ničeg esencijalnog: „nema Itake“. Iz tog doživljaja političkog vremena potiče i naslov. „Ne postoje mesta u tragediji. A nema ni sati. To su zora, veče ili noć.“

Ali… Proza Zora veče ili noć otvara iste dileme kao i Rezino, bar našoj publici, mnogo bolje poznato dramsko delo: s jedne strane, ima se utisak tankoćutnog, u prvom redu psihološkog poniranja u fenomene savremenog buržoaskog sveta, a s druge strane taj isti pristup deluje kao jedno, samo za nijansu produbljeno opšte mesto. Zar predstava o političarima koji uvek jure ka novom brdu i na tom putu ne mogu nikad da se zaustave, ne zvuči, u osnovi, kao misaoni kliše? Taj utisak uopštenosti i klišetiziranosti dodatno pojačavaju neki drugi misaoni lajtmotivi kojima Reza proširuje središnju temu političke trke s vremenom: glad za osvajanjem povezuje se, opet kao u slučaju nikad spomenutog Aleksandra Velikog, s dečačkim instinktom. Otuda i brojna, na granici dobrog ukusa, poređenja Sarkozija s dečakom: „imam utisak da gledam malog dečaka. Stoji uspravno, prekrštenih ruku, ljubazno čeka“ Ili: „Kravata i odelo nisu nikad za njegove godine“.

AUTENTIČNA ANTIPATIČNOST: Kao što se iz prethodnih navoda može naslutiti, dileme po pitanju klišetiziranosti ne odnose se samo na misaone sadržaje Rezine proze, već i na njihova jezičko-stilska uobličenja. Što se pak tiče kompozicije dela, ona je, bar na prvi pogled, vrlo jednostavna i nepretenciozna: u vidu kratkih crtica, plete se krajnje slobodno i prozračno asocijativno tkanje, sačinjeno od ličnih opservacija i kontemplacija, književnih citata (Borhes pre svih drugih), delova stvarnih političkih govora, ogoljenih podataka… Jedina „dramaturška nit“ tiče se vremenskog sleda, jer autorka hronološki prati etape Sarkozijeve kampanje, često počinjući nove crtice navođenjem datuma, kao u dnevničkoj prozi. Cinik bi rekao – još malo pa – roman toka svesti (ili: kad bi Jasmina bila Virdžinija). Efekat tih crtica trebalo bi da se postigne u završnom obrtu, u jednoj do dve rečenice, ali on – obrt, mislim – nije uvek stilski i misaono potentan, već se često svodi na pretenciozan pucanj u prazno.

Posebnu dilemu pravi jedan specifičan tekstualni materijal – tračevi. To, naravno, nisu tračevi, već sušta istina – za Sarkozijevu prirodu karakteristični grubi komentari o drugima, koje novinari nisu mogli, iz profesionalnih skrupula, da objavljuju, ali zato Reza jeste. Na prvi pogled, čini se da je ovo grubi prodor trivijalnosti primerene žutoj štampi, ali, s druge strane, kako bi ovakva voajeristička književnost mogla da prođe bez toga. Dakle, zanemarimo obzire i ponudimo katalog pikanterija. O samim novinarima (obraćajući se uglednim dopisnicima „Monda“ i „Figaroa“): „Ja sam ipak neiscrpan izvor za vaše sranje od članaka“. O saborcu Bleru: „Doneli smo odluku, Toni i ja, osvojićemo Evropu.“ O mentoru Širaku: „Prikladno i demodirano. Nikakve veličine. Na njegovom mestu ja bih rekao, evo, služio sam vam dvanaest godina, sada se najavljuje novo doba“ (doduše, kasnije dodaje, komentarišući isti Širakov nastup: „imao je energije stari lav“). O protivnici Roajal: „Nije sigurno da je u Francuskoj činjenica da ste nula nužno hendikep.“

Jedini odnos o kome Rezina knjiga ne pruža zadovoljavajući insajderski uvid jeste upravo onaj koji ove nedelje najviše zanima javnost: Sesilija nastupa samo jednom, a o njoj se i retko govori. U tim malobrojnim prilikama, junak je više nego entuzijastično nastrojen prema svojoj supruzi, a naratorka se drži na primetnoj distanci, izbegavajući i najmanju ironiju, koja joj je inače vrlo svojstvena i koja predstavlja jednu od vrednosti knjige (naprotiv, stavlja Sesiliju na prvo mesto spiska onih kojima se, na kraju knjige, zahvaljuje i to zato što je „podržala projekat“)… Čini se, ipak, da su citirane i slične pikanterije nužna građa ovakve literature i da imaju značajnu funkciju u portretisanju protagoniste. Neuporedivo trivijalnije zvuče neke autorkine snobističke interpolacije, kao što je spominjanje, šatro usputno, ručka s bračnim parom Kundera, na kome su ovi bili „stvarno uzbuđeni“ što na Rezinom mobilnom telefonu mogu da vide snimak Sarkozija.

I kako na kraju razrešiti dilemu o umetničkom dometu novog književnog ostvarenja Jasmine Reze?… Kada sam pre dve nedelje, u mojoj omiljenoj knjižari u živopisnoj ulici Muftar u Parizu, kupio knjigu Zora veče ili noć (ovo je svesno stilističko parafraziranje, da čitaoci osete kako izgledaju Rezini kao–usputni snobizmi), imao sam potrebu da se pravdam prodavačici što kupujem ovaj bestseler, odštampan u prvom tiražu u 100.000 primeraka (!), a koji možete da nađete i na kioscima na aerodromu. Dakle, instinktivna reakcija bila mi je da kupujem „laku literaturu“.

Pored svoje autentične antipatičnosti i u sklopu nje brojnih problematičnih osobina, Nikola Sarkozi sigurno nije političar za podsmeh i ignorisanje. Neke njegove osobine – upravo one koje ističe, ipak, šarmirana književnica – svedoče o ličnosti za respektovanje: ulaganje do krajnjih granica, sklonost slobodnim i nepredvidljivim reakcijama, poverenje samo u svoje snage. Analogno tome, još jednom se ispostavlja da se književnost Jasmine Reze ne može u potpunosti deklasirati, i pored određene misaone klišetiziranosti i stilske trivijalnosti. Njena dramska dela oksimoronski određujemo kao „intelektualni bulevar“; slična odrednica sasvim bi pristajala i prozi Zora veče ili noć.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure