Tanja Šljivar je mlada dramska spisateljica. Rođena 1988, odrasla je u Banjaluci, a diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njenu prvu dramu Pošto pašteta igraju u beogradskom Ateljeu 212, a njenu drugu dramu, Grebanje ili Kako se ubila moja baka igraju u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu. Selektor ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, Igor Bojović, uvrstio je njenu dramu Grebanje ili Kako se ubila moja baka u selekciju festivala. Dve-tri nedelje pre početka Pozorja, rediteljka predstave Selma Spahić i jedan od producenata predstave Bosansko narodno pozorište u Zenici, odlučili su da povuku predstavu sa festivala u znak protesta zato što Pozorje otvara režiser Emir Kusturica.
Tako je kulturni događaj, Sterijino pozorje, nepotrebno politizovano, a Tanji Šljivar je onemogućeno da učestvuje na jedinom našem festivalu u čijoj osnovi je vrednovanje domaćeg dramskog teksta.
Ovo je prvi intervju Tanje Šljivar o tome.
„VREME„: Šta mislite o politizovanju kulture?
TANJA ŠLJIVAR: Da je neminovno. Ja sam do sada radila isključivo u okviru institucionalnih pozorišta u Bosni i Srbiji, i kako se ona većim dijelom finansiraju iz državnih budžeta, depolitizovano djelovanje unutar njih je nemoguće. I van institucija situacija je slična, jer se razna umjetnička udruženja i kolektivi finansiraju iz fondova koji opet imaju svoje političke zahtjeve. Ne postoji segment umjetničkog djelovanja koji na neki način nije uslovljen cenzurom, počevši od autocenzure, pa sve do onoga što nazivate politizovanjem kulture. Performans Maje Pelević i Milana Markovića Oni žive dobar je pokazatelj stvarnog stanja u kulturi u Srbiji. Još jedan vid politizovanja kulture je zahtjev za političkom korektnošću. Rajner Fasbinder je u jednom intervjuu, na primjer, na pitanje kakav je njegov stvaran odnos prema radničkoj klasi, odgovorio – seksualni, a devedeset devet posto umjetnika u Srbiji danas bi na ovo pitanje pričalo o divljoj privatizaciji, zatvaranju fabrika, nezaposlenosti, a onda bi se napilo u krugu dvojke, što sve zajedno nikako ne bi pomoglo radnicima.
Da li se osećate oštećeni zbog diskvalifikovanja vašeg teksta sa Pozorja?
Mislim da je oštećeno pogrešan pridjev. Ovo nije sudski proces, niti ja imam neke tragove po tijelu od toga, ali nakon što sam dvije godine zaredom imala praizvedbe dramskih tekstova na scenama u Srbiji, smatrala sam da je sasvim u redu da predstava u režiji Snežane Trišić Pošto pašteta, kao i predstava u režiji Selme Spahić Grebanje ili Kako se ubila moja baka, budu izvedene i na ovom najznačajnijem festivalu domaće drame i pozorišta, koji bi, između ostalog, trebalo da ima akcenat na praizvedbama.
Ovaj slučaj posredno priča i o stavu da pisac, onog momenta kad završi tekst, nema uticaja na tok života svog dela. Da li su vas rediteljka i Bosansko narodno pozorište iz Zenice konsultovali pre nego što su doneli odluku kakvu su doneli?
Mislim da je irelevantno da li su me konsultovali ili ne. Formalno-pravno vlasnici predstave su koproducenti Bosansko narodno pozorište iz Zenice, Hartefakt fond iz Beograda i Bitef teatar iz Beograda, te samo oni mogu da donesu odluku o povlačenju predstave iz programa bilo kog festivala, pa je rediteljka Selma Spahić odluku donijela u svoje ime, a Bosansko narodno je tek dvije sedmice pred prikazivanje predstave na festivalu u ime dijela ansambla Selminu odluku i podržalo. Ono što je zapravo problematično je samo saopštavanje i dalji plasman ovih vijesti, jer ni Selma Spahić u svom pismu redakciji, niti Bosansko narodno pozorište u svom obrazloženju nisu naveli moje ime, kao ime autorke teksta Grebanje, što mnogo govori o položaju dramskih pisaca i spisateljica u regionu danas. To nas vodi u situaciju gdje godišnje imamo oko tridesetak ljudi u Srbiji i desetak u Bosni koji se na različitim dramskim akademijama školuju da budu dramaturzi i dramski pisci, i koje u budućnosti čeka ozbiljno propitivanje njihove autorske pozicije. Moj identitet dramske spisateljice, koji je do sad bio jedini koji nikada nisam preispitivala, ovim postupkom je suštinski doveden u pitanje jer sam ostala nevidljiva u ovom slučaju, koji me se i te kako ticao.
Šta mislite o stavu Selme Spahić da izborom Emira Kusturice da otvori Pozorje ovaj festival „pristaje na nacionalističku retoriku i daje joj legitimitet„?
Istupanjem iz selekcije, društveni sistem u kojem svi participiramo, htjeli to ili ne, postao je još očiglednije podijeljen na dva ekstrema. Selmu su zbog njenog stava da predstavu ne treba igrati na Pozorju sasvim sigurno podržali njeni neistomišljenici, nacionalisti u Bosni, mene će zbog mog stava da predstavu treba igrati na Pozorju, podržati moji neistomišljenici, nacionalisti u Srbiji, što je ako uzmemo u obzir inicijalne razloge naše saradnje kao i temu naše predstave, tužno i strašno. Ako sam ja napisala tekst u kojem postoji rečenica „Srbinu, kad se rodi dijete sa zelenim očima, ne zna bi li gled’o il’ vadio“, ako u toj predstavi djeca koja u Bosni, u Banjaluci 2000. godine imaju deset godina, na školskoj priredbi pjevaju pjesmu „Oj Srbijo“, onda mislim da je izvođenje tog teksta na festivalu jača poruka i poštenija borba protiv nacionalističke retorike nego istupanje i igranje predstave na matičnoj sceni u Zenici, gdje će da je vidi dvadeset ljudi po izvođenju.
U pismu koje je BNP uputio Pozorju piše da „teatar danas nužno mora da zna da se nosi sa svojom društvenom odgovornošću„, kao i da su „pozorišne daske katedra sa koje treba govoriti o tom problemu i skretati pažnju na klerofašističku ideologiju koja se podmuklo uvukla u sve naše bukvare, čitanke i udžbenike„.
Upravo istupanjem BNP-a iz selekcije, niko na festivalu neće progovoriti o tom problemu. Društveno odgovorno bilo bi da se predstava izvela. Sve što se dešava sa Pozorjem ove godine, od problematične selekcije, preko ostavke uredništva časopisa „Scena“, do istupanja BNP-a, podsjeća na Sterijino pozorje 1992, a to je strašan udarac nama kao generaciji jer se pokazalo da nismo uspjeli da glasamo, rezonujemo, ili uradimo bilo šta izvan matrica koje su naši roditelji i generacije prije njih kreirali za nas.
Kako definišete društveno–angažovani teatar? Koja su njegova sredstva?
Sva umjetnost, kao i svaki oblik pozorišta, na izvjestan način je društveno angažovan samim tim što nastaje u određenom društvu, što su njegovi autori i autorke sudionici u društvu i što je njegova publika takođe dio tog društva. Društveno angažovan teatar je onaj koji poziva na odgovornost i reakciju, poput posljednje scene Frljićeve predstave Zoran Đinđić, scene povraćanja po srpskoj zastavi. U Selminom obrazloženju u kom ona kaže da je njena odluka etička i umjetnička, a ne politička, leži opasnost od sugerisanja lažne dihotomije u kojoj su umjetnost i politika odvojeni. Iz toga izgleda kao da se politikom bave Srbi nacionalisti na Pozorju (na kom ove godine sa predstavama učestvuju reditelji Janežič, Frljić, Lolić, Liješević i Mladenović), a umjetnošću, koju im ne želimo pokazati, se bavili smo mi u Bosni. Najparadoksalnije je što mi jesmo pravili političku predstavu. Politički je odabir Emira Kusturice da otvori Pozorje, politička je i ovogodišnja selekcija Pozorja, politička je i Selmina odluka, politički je i ovaj moj intervju.
U drami Grebanje pričate i o dejstvu devedesetih na decu koja ih nisu iskusila. Da li je i neučestvovanje BNP–a posledica tog vremena?
Istupanje nije posljedica isključivo devedesetih godina. Bosna je tužna zemlja, i to traje i traje i traje. Grebanje je generacijska predstava, jer najveći dio autorskog tima nije stariji od trideset godina. Ako je mi nismo uspjeli odigrati u drugoj državi i pokazati naš jasan stav, sumnjam da će i za dvadeset godina išta biti drugačije, kao što je i danas malo šta drugačije od 1992. To nisu devedesete, to je mnogo dublje, strašnije i iracionalnije od toga.
Život današnjih mladih, ljudi vaše generacije i mlađih, kolateralna je šteta ubeđenja iz devedesetih. Pa ipak, čini se da oni slede svoje roditelje. Kako to komentarišete?
Mnogo sam razmišljala, pisala i govorila o tome, pa i dalje nisam sigurna kako da odgovorim na ovo pitanje. Nezadovoljstvo mladih je sasvim razumljivo, jer niti imamo posla, niti volje i mogućnosti da ga nađemo, niti imamo ideju kako da provedemo dan osim da popijemo pivo u parku, razbijemo neki bilbord, prevrnemo trolejbus, postavimo fotku na fejsbuk, istučemo pedera i Ciganina, pa kod mame da nam opere veš i skuva ručak, i onda sutra opet sve ispočetka. Mislim da mladima kao grupi neće biti bolje, samo određeni pojedinci će, zaslugama ili srećnim spletom okolnosti, proći bolje nego drugi i nego sopstveni roditelji. Ali tako je to, valjda, u svakoj generaciji.
Tekstovi mladih autora nisu česta pojava na pozorišnom repertoaru. Vaše obe drame spadaju u tu malobrojnu grupu, sigurno ne samo zato što ste imali sreće. Kako je došlo do saradnje sa Ateljeom 212 i sa BNP–om?
Obe drame su moji ispitni radovi, napisane na trećoj i četvrtoj godini studija dramaturgije na FDU u Beogradu, pa su na preporuke profesora koji su mi bili mentori na komadima, Boška Milina i Biljane Srbljanović, objavljeni u časopisima „Scena“ i „Teatron“. Tadašnji upravnik Ateljea 212 Kokan Mladenović je, zajedno sa rediteljkom Snežanom Trišić, tragao za neizvedenim savremenim domaćim komadom koji bi se uklopio u koncept sezone Utopija, pa su oboje moj tekst nakon objavljivanja u „Sceni“ pročitali i odlučili se za njega. Grebanje sam pisala kada sam već potpisala ugovor sa „Ateljeom“, pa je to bilo i olakšanje i muka u isto vrijeme, a Biljana Srbljanović je mislila da bi bila dobra ideja da nezavisni regionalni fond Hartefakt sa nekim bosanskim pozorištem koproducira moju dramu u Selminoj režiji. Selmi, kao i upravi BNP-a, komad se takođe dopao i tako je došlo do saradnje. Jako sam zadovoljna i režijama i glumačkim izvedbama u obe predstave i uživam da ih iznova gledam, jer se iz izvođenja u izvođenje mijenjaju i iznenađuju me.
Na beogradsku pozorišnu scenu uneli ste bosanske boje, što se kritičarima, a pre svega publici, naročito dopalo. Da li u tome prepoznajete nostalgiju za vremenom kad smo svi bili zajedno?
Ne. U nekim reakcijama publike prepoznajem smijanje drugom i drugačijem, i smatram da publika u Srbiji lakše podnosi da im se pričaju neke tamo priče o nekim tamo ljudima u Bosni devedesetih, nego o njima samima. Postoje i druge, ljepše reakcije, kao kada smo Snežana Trišić i ja učestvovale u Školi za publiku, koju je u okviru „Mucijevih dana“, prošle godine, organizovao Atelje 212, gdje je na primjeru naše predstave o različitim aspektima nastanka pozorišne predstave, kroz predavanja o scenografiji, dramaturgiji, režiji, učilo dvadesetak polaznika. Kada su ljudi sa istinskim uzbuđenjem pričali šta su sve osjetili tokom gledanja predstave, bio je to jedan od najljepših trenutaka u mojoj karijeri jer, na primjer, neki ljudi sa kojima sam bila jako bliska u vrijeme dok sam pisala komad nikada nisu došli da vide predstavu, a neko nepoznat je prepoznao nešto sebi blisko u onom što sam napisala, i to je bilo dragocjeno i utješno, i činilo se da nekako umjetnost ima smisla. Jugonostalgija, iako naoko paradoksalno, danas je najviše zastupljena u mojoj generaciji koja ni nema sjećanja na život u zajedničkoj državi i to je naša politička izjava, bijeg u lijevo, utopija o boljem društvu o kojem su nam pričali oni koji su ga srušili.
Da li u vašim tekstovima ima autobiografskih detalja?
Naravno, ali mislim da ih ima u manjoj mjeri nego što to čitaoci mojih drama ili gledaoci predstava, a naročito oni koji me poznaju, mogu da pomisle. Ja sam odrasla u Bosni devedesetih, i gotovo da ništa drugo u životu osim tog odrastanja i nemam, pa o tome i pišem.
Predstava Pošto pašteta, između ostalog, priča o neuzvraćenoj i nedostižnoj ljubavi mesara prema manekenki, ljubavi zbog koje, baš zato što se nije desila, on zida budistički hram, a ona karijeru kako bi zauvek pobegla iz zabiti. Da li ćete i vi zahvaljujući nelagodnom događaju s Grebanjem uspeti da dostignete nešto pozitivno kao što su uspeli junaci vaše prve predstave?
Počela sam da pišem novi komad radnog naslova Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali i nadam se da ću tokom ljeta da ga konačno i završim.
U jednom intervjuu nagovestili ste odlazak u Evropu nakon master studija. Da li još o tome razmišljate?
Dobila sam stipendiju za master studije u Njemačkoj, gdje zapravo i odlazim za par dana, a u procesu sam prijavljivanja na fakultete. Voljela bih da upišem interdisciplinarni master studij na Institutu za primijenjene pozorišne studije u Gisenu, čiji je direktor Hajner Gebels.
