Kako je to stvarno bilo

Svi koji su ikada imali posla s memoarskom građom znaju koliko u tom tipu literature istina plaća danak taštini, prijateljskim obzirima, strahu, oportunitetu trenutka, riječju, ‘objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima’. Znajući sve to, Mark Tven je tražio da se njegova sjećanja objave tek sto godina nakon njegove smrti, kako bi mogao pisati istinu, samo istinu i ništa osim istine. Memoari Vladimira Velebita – vagnerovskog naslova Moj život – u tom su smislu nalik na Tvenove.

Veliki Titov diplomat, izdanak stare austrougarske generalske obitelji, pisao ih je od 1972. do svoje smrti, zato da bi njegova djeca i unuci znali „kako je to stvarno bilo“, a ne zato da si napravi uljepšani autoportret na papiru. Velebitova udovica Vera, uz pomoć dr Tvrtka Jakovine, te spise koji su bili kod slovenskog novinara i publiciste Staneta Staniča ovih je dana objavila u izdanju zagrebačke Frakture (nakladnik Seid Serdarević), priuštivši publici žednoj istine osam stotina stranica pošteno napisane povijesti. Velebitovu samozatajnu memoaristiku u tom smislu odlikuje najviša, ujedno i najnedostižnija vrlina žanra – iskrenost. „Sud njegove hartije“ vrlo je pravedan, odmjeren sud.

TITO: Čitatelje će, naravno, najviše zanimati portreti Tita, Koče Popovića, Đilasa i drugih protagonista najveće priče XX stoljeća na ovim prostorima. Središnja je Titova figura. Velebit se od ostalih portretista izdvaja pristupom: dok jedni Tita gledaju kao natčovjeka, a drugi kao nečovjeka, Velebit ga promatra kao čovjeka. On ga cijeni, on mu se divi, ali ga ne divinizira, niti pošteđuje kritike.

„Tito je“, piše Velebit, „po svojoj prirodi, bio vrlo aktivan, radoznao i poduzetan čovjek, pa me nije čudilo što je tražio da osobno razgovara s Ottom kako bi stvorio svoj vlastiti sud o tom čovjeku. Razgovarali su na njemačkom jeziku. Titov njemački nije bio baš slavan. Naučio ga je bio za vrijeme svog rada u nekim austrijskim poduzećima. Što znači da je znao nekoliko stotina riječi i mogao izraziti neke jednostavnije rečenice. Gramatiku nije znao a izgovor mu je bio nalik na onaj kojim su se služili neobrazovani ljudi u Donjoj Austriji. Obdaren mnogim talentima, Tito sigurno nije bio talentirani lingvist. On nikada nije dobro naučio ni svoj maternji jezik. Ne mogu prosuditi njegovo znanje ruskog, ali slutim da je bilo slično poznavanju njemačkog jezika. Interesantno je da Tito nikad nije bio svjestan svog ograničenog vladanja stranim jezicima, naprotiv, mislio je da dobro govori ruski, njemački, a poslije kad je počeo uzimati lekcije iz engleskog, i engleski jezik…“ Ipak, Velebit Tita opisuje s velikim poštovanjem.

„Moram reći“, napisao je, „da me Tito od našeg prvog susreta osvojio. Imao je, barem za mene, neodoljiv prirodni šarm. Njegov smiješak bi osvijetlio cijelo lice, a smijale su mu se i oči. Osjećao sam veliko poštovanje i povjerenje prema njemu. Znao sam da ću rado raditi s njim. Znao sam da ću rado s njim ili za njega raditi, ako mi bude predložio suradnju.“ Titovi suradnici nisu mu, međutim, ulijevali puno povjerenja. Idućeg dana, Tito ga je upoznao sa Josipom i Stelom Kopinič. „Dok je Tito odavao dojam dobrostojećeg građanina, moguće čak s višom naobrazbom, vidjelo se kod Kopiničevih da potječu iz radničke klase.“

Velebit je do tad živio u Trstu, gdje su njegovi imali deset kuća, u Beču, školovao se u Parizu, pješačio je Hrvatskom, lovio, učio jezike. U kući njegovih roditelja govorio se samo njemački. On je pored toga vladao talijanskim i francuskim, u ratu će naučiti i engleski. Velebitove su rođake čitale „Gota almanah“, tiskovinu koja je ažurirala novosti iz njemačkog visokog plemstva, dok ga je Tito uveo u svijet bravara, kovinotokara, podoficira. Partija je samo na vrhu i oko vrha imala briljantne intelektualce – Krležu, Koču, Đilasa, Cesarca, Pricu, Keršovanija, Adžiju – no u bazi su bili radnici. Nije slučajno Kardelj nakon rata govorio – „intelektualac je, ali pošten čovjek…“.

„Osjećao sam“, piše Velebit, „da se u meni vodi borba između romantičnog sanjara, spremnog primiti moje nove poznanike s najvećim poštovanjem i realističkog kritičara, svjestan ponora koji nas je razdvajao. Nisam vjerovao da će oni ikada i uz svoje najveće napore biti u stanju doseći moju razinu, a ja nisam osjećao baš nikakvu draž pri pomisli da bih se ja imao spustiti k njima. Posebno mi se nije dopao bezrazložno nadmeni i prazni način Kopiničeve konverzacije. Dok je Tito postavljao vrlo umjesna i inteligentna pitanja, i na moje odgovore davao vrlo razumne komentare, primjedbe Kopiniča baš se nisu odlikovale ni duhovitošću ni razumijevanjem…“

KOPINIČ I ZLATNICI: Uskoro je Kopinič poduzeo, na svoju ruku, akciju oslobađanja komunista iz Kerestinca, koja je rezultirala njihovim ubojstvom. Hrvatska Partija tada je ostala bez stotinjak svojih ponajboljih ljudi. Možemo samo zamisliti koliko je taj događaj osakatio hrvatsku ljevicu u stoljetnoj perspektivi – tamo je bilo i onih koji su naginjali socijaldemokraciji i onih sklonijih Staljinu, ali to je svakako bio cvijet hrvatske ljevice. Ne treba biti slijep ni prema činjenici da je desna inteligencija 1945. doživjela sličan potop – to je stvorilo prostor tzv. ognjištarima, a od njih sreće nema…

„Ne mogu reći da sam nakon ovog neuspješnog poduhvata zapažao tragove kajanja ili žaljenja kod Kopiniča“, piše Velebit. „Bio je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka da su, po njegovu mišljenju, krivicu za fijasko snosili drugi a ne on.“

Josip Broz Tito Vlatka Velebita primio je u Partiju u čuvenoj Pivnici u Ilici. Njegov prvi partijski zadatak bila je kupovina dijelova za radio-stanicu, kojom je Partija trebala komunicirati s Moskvom. Telegrafist je bio Josip Kopinič.

Nakon Hebrangova pada u ustaške ruke, Kopinič grozničavo traži novu kuću za radio-stanicu, jer je Hebrang ulovljen kod njega.

„Poslije nekoliko dana došao je opet k meni i ispričao da je tražio novac od Rade Končara, ali i od njega je bio odbijen… Kopinič je prikazivao situaciju kao vrlo dramatičnu, i nagovarao me da mu dadem zlatnike koje mi je povjerila moja prijateljica iz djetinjstva, dr Žuža Šarić. Ona je bila Židovka i nadala se da će ti zlatnici kod mene biti sigurni. Ja sam limenu kutiju sa zlatnicima zakopao u vrtu naše kuće na Srebrenjaku. Kopinič me uvjeravao da je moja prvenstvena dužnost da pomognem Partiji u toj kritičnoj situaciji. Poslije rata će Partija lako Šarićki nadoknaditi dobivene zlatnike. Popustio sam i iskopao zlatnike i predao ih Kopiniču. Mislim da ih je bilo 120. Utržak od prodanih zlatnika bio je dovoljan za kupovinu te kuće. Kad sam već započeo s tom pričom, reći ću i tužan svršetak. Poslije rata se pojavila dr Šarić i tražila svoje dukate. Ispričao sam joj čitavu stvar i tražio od Kopiniča da od partije zahtijeva bilo odgovarajući broj pozajmljenih zlatnika, ili isplatu dinarskog ekvivalenta. Kopinič, očigledno, nije bio raspoložen da ovo pitanje pokrene pred partijom. Govorio je općenito kako je svatko za vrijeme rata trebao podnijeti žrtve, pa je pravo da Šarićeva pokloni zlato Partiji. Imao sam dosta muka da je uvjerim da se odrekne tog zlata. Ali ne za dugo. Njen brat Bandy teško je obolio i živio vrlo siromašno. Jedva je sastavljao kraj s krajem. Bio sam se tek vratio iz Ženeve, i imao sam nešto novaca. Smatrao sam svojom dužnošću da obeštetim Šarićevu i njenog brata. Poslao sam joj 12 tisuća franaka od mog novca. To je bio otprilike ekvivalent za povjereno zlato. Poslije sam i shvatio zašto Kopinič nije htio tražiti novac od Partije. On je kupio kuću na svoje ime i prenio je poslije na svoju kćerku…“

ROĐENI GOSPODIN: Velebitovi su memoari odlično napisani – uz Milovana Đilasa, Ivana Šibla, Vecu Holjevca, Gojka Nikoliša, Moj život spada u sam vrh naše autobiografske proze. No, tamo gdje, recimo, memoaristika Milovana Đilasa pršti od egzaltacija – posve u skladu s njegovim dinarskim karakterom – Velebit je miran i objektivan, on o sebi piše u srednjem registru, sine ia et studio, skoro kao da piše o nekome drugom. Na koncu se pomalja neočekivan koliko i reljefan autoportret: Vladimir Velebit, vidimo, nije bio engleski špijun – zbog čega ga je Tito 1948. sklonio u pozadinu, nakon napada Staljina i Molotova – ali je bio „Englez“. Taj rođeni gospodin, izdanak stare austrougarske generalske obitelji, užasavao se revolucionarne pravde, političkog voluntarizma, partijnosti. Meritokrat, neka vrst liberala, poliglot – čiji je maternji jezik bio njemački – istinski gori od strasti jedino na stranicama koje govore o lovu a njih nije manje od, brat bratu, dvije stotine. Da je radio statistiku, Velebit ne bi puno zaostajao za drugim austrougarskim fanatikom lova, Francom Ferdinandom, koji je za života ubio nekoliko stotina hiljada životinja.

Velebitova će knjiga skinuti neke nezaslužene pozlate, ali i istaknuti neke prešućene zasluge.

Vlatko Velebit iznenađujuće je kritično opisao Koču Popovića, čiji je oštri jezik stvarao mnoge neprijatelje a nije se suprotstavio ni fatalnom prodoru Udbe u vanjske poslove. Popovića Velebit ocjenjuje lošim ministrom vanjskih poslova. Dojmljiva je crtica o efektu koji je na njega proizveo Slobodan Penezić Krcun – Velebit je nekoliko ekspresivnih rečenica posvetio rupi koja je zjapila iz njegovih usta, i malom broju žutih, rijetkih zubi o kojima Krcun nije vodio nikakva računa. Izvanredno je, međutim, pozitivna slika Milovana Đilasa, s kojim ga je vezivalo prijateljstvo koje je trajalo u svim fazama njihovih života, kako u usponima tako i u padovima.

Vladimir Velebit precizno je dijagnosticirao uzroke naših propadanja u vrhunaravnom kriteriju partijnosti – i Titu i drugima ispod njega puno je važnije bilo da privredna poduzeća i druge ustanove vode podrobni kadrovi, „dobri komunisti“, nego stručnjaci. Velebit je podvukao crtu i pod svoje idejne zablude: marksizam je kao ideologiju spasa svijeta bezuvjetno odbacio, proglasivši ga „himerom svoje mladosti“. U tom smislu Moj život jest i bilanca potrošenih energija jednog idealizma, za kojega do danas nije nađena zamjena.

…Ambasador Velebit sa porodicom, London 1953.