Prvi tom šestoknjižja Karla Uve Knausgora je izazovno poigravanje bespoštedno iskrenim uvidima u sopstvena tabuizovana (ne)osećanja kao eksplozivan prozni materijal
U dnevnoj sobi tata se pomerio na stolici. Kutija šibica je tiho zazveketala; trenutak kasnije čulo se kratko šištanje sumporne glave koja se povlači po hrapavoj površini i praskavi zvuk kada se zapalila, koji kao da je utonuo u tišinu potonjeg plamena. Kada se nekoliko sekundi kasnije dim cigarete osetio u kuhinji, Ingve se nagnuo i otvorio prozor što je tiše mogao. Zvuci koji su uleteli iz spoljašnjeg mraka promenili su čitavu atmosferu u kuhinji. Iznenada je postala deo okolnog krajolika.
Svačega smo se nagledali, to jest načitali, i postali smo (pre)otporni na oduševljavanja i zgražavanja, a još više na iznenađenja i osveženja, pa ipak, Norvežaninu Karlu Uveu Knausgoru (r. 1968) uspelo je da napiše nešto što teško da liči na bilo šta iz našeg prethodnog čitalačkog iskustva, mada se ne bavi ničim što bi se moglo definisati kao „radikalni eksperiment“ u formalnom smislu. Ono što je kod Knausgora na neki uzbuđujući način novo i drugačije zapravo je totalnost njegovog književnog projekta, radikalnost kojom ga približava onome što razne Lepe Duše nazivaju „pisanje sopstvenom kožom“, ali Lepe Duše to obično misle nekako metaforično, dok Knausgor ne gubi mnogo vremena na prenesena značenja: umesto toga, radije će nam ponuditi presnog sebe na tanjiru, u svojevrsnom reality show samorazotkrivanju.
foto: andré-løyningKarl Uve Knausgor
Samo po sebi – čudna mi čuda. Niti je „iskrenost“ estetska kategorija, niti nas nužno mora biti briga za poslove i dane, sećanja i razmišljanja, sumnje i snove tamo nekog norveškog dripca. Mora da tu ima još nečega – kako bi inače mogla da se objasni prvo nacionalna, potom i globalna slava sada već šestoknjižja Knausgorovog, na već dobro preko tri hiljade strana, a objavljivanog sukcesivno u prethodnih oko pet godina pod naslovom Moja borba, koji nam je inače odnekud jako poznat?
Prvi tom ovog serijala našao se nedavno i pred srpskim čitaocima (preveo Radoš Kosović; Booka, Beograd 2015), a ostali bi trebalo da uslede, po najavi izdavača, otprilike u godišnjem ritmu – ko bude imao strpljenja da ih tako dočekuje. Što se mene tiče, teško da ću izdržati, radije ću posegnuti za engleskim prevodima, kad već postoje. Bojim se da smo i u čitanju obimnih književnih ciklusa postali nalik na pasionirane gledaoce savremenih mamutskih TV serija: ne pratimo ih zapravo epizodu po epizodu – kao u sada već davna vremena, kad bismo se jednom nedeljno u tu svrhu nacrtali pred televizorom – nego sezonu po sezonu, a ako se u celu priču uključimo sa zakašnjenjem, onda najradije odgledamo „kampanjski“ sve „odjednom“, tj. u iracionalno kratkom roku, u nekoliko dugih i frenetičnih seansi. Primera radi, tek sad sam se nakanio da pogledam famozni Californication, ali kad sam već krenuo, u narednih ne više od 2 do 3 nedelje odgledaću sve, ili bar donde dokle mi bude držalo pažnju…
Kako god, u čemu je stvar s Mojom borbom? Njen narator, sam Knausgor, pisac je, još bez osobitog uspeha, sa vrlo zapletenom porodičnom istorijom, pre svega obeleženom traumatičnom i kontradiktornim odnosom s ocem, pomalo otuđenim, potonjim alkoholičarem, koji se prema njemu uglavnom odnosio hladno i s visine, dok nije napustio porodicu, osnovao drugu, potom i nju napustio i posvetio se besciljnom životarenju i besomučnom opijanju, što ga je i dotuklo. Tu je i majka, figura blagosti i topline, ali i jedva vidljiva, uglavnom odsutna, barem u prvom tomu, te stariji brat, predugo frustrirajuće superioran. I naravno, ceo splet širih familijarnih odnosa, umetničke ambicije i sveprisutan strah da im nije dorastao, rana prijateljstva, prve ljubavi, bolna spoznaja prilično darvinističke prirode seksualnih i ostalih privlačnosti. Zamašnim delom ovaj je obimni roman (455 strana) svojevrsna bildungs-hronika, reminiscencija na dane odrastanja i sve što uz njih ide, što je po sebi otrcano i „ispisano“ da ne može biti otrcanije i ispisanije. Drugim svojim krakom, to jest u poslednjoj trećini ili četvrtini, to je beskrajno dug i detaljan opis nekoliko dana po smrti Knausgorovog oca, kojeg valja sahraniti, ne samo bukvalno, nego i apsolvirati činjenicu njegove smrti, otvoriti se nekom novom životu izvan senke njegove odsutne prisutnosti. A to nije lako: Knausgor bez krzmanja kaže da je priželjkivao tu smrt, ali kad je stvarno nastupila, sve što mu je preostalo je tuga, melanholija, neprestani izbrusi nekontrolisanog plača. Na koncu, obimom najmanje zastupljen (bar u ovom tomu), ali nekako najvažniji, svojevrstan je „direktan prenos“ piščeve sadašnjice, dakako one koja je postojala u vreme pisanja prvog toma Moje borbe; to su delovi teksta u kojima piščev emotivni striptiz deluje najšokantnije, ali i najizazovnije: to su mesta gde Knausgor najdublje zaviruje u područje tvrdokornih tabua, bespošteno opisujući „nesavršenstvo“ svojih osećanja, ne samo prema voljenoj ženi i prema rodbini, nego i prema sopstvenoj deci: nije da ih ne voli, voli ih, reći će on, ali nikako ne bi mogao reći da mu ona podaruju smisao života, šta god to bilo. Odatle je samo polukorak do no-no pomisli da bi tog smisla moglo biti i bez njih, možda čak i „boljeg“…
Zapravo je najveći skandal u vezi s Mojom borbom baš taj da u njoj nema upravo ničega „spektakularnog“: nije Knausgor baš neko čudovište, nego bazično čestit momak manje-više poput bilo koga od nas, a slično se može reći i za sve druge u knjizi, dakako, i za njegovog oca. I nisu ta stanja i osećanja koja Knausgor u sebi pronalazi nešto što i bilo ko od nas neće moći da iščeprka, samo ako nije kukavica da u to zaroni na pošten način i sa pravog mesta. Pa, zašto onda toliki skandal, uključujući i to da se razveo i da ga se „pola familije“ odreklo posle izlaska knjige? Pa, upravo zato: istina je jedino što ovde nikako ne dolazi u obzir…
Zašto je, međutim, Moja borba, bar u prvom tomu, izuzetna književnost, a ne tek pomalo bizaran sociokulturni fenomen? Iz onog jedino mogućeg razloga: zato što je Knausgor sjajan pisac. Okej, čitalac nije ni očekivao ništa drugo, ali način na koji je sjajan nešto je što ipak još nije viđeno. Naime, zapanjujuće je kako u ovom obimnom, gustom tekstu, gotovo nepodeljenom na poglavlja, tekstu koji nije mnogo milosrdan ni prema čitaocu, autoru uspeva ono načelno najteže: da najbanalnije moguće događaje i situacije razvlači na desetine i desetine strana, a da čitalac to guta posve opčinjen, otvorenih usta, požudno okrećući stanice kao da će netom saznati ko li je ubica u nekom ubibože napetom trileru. I najmanje važne razgovore i druge „trivijalne“ životne situacije (kupovinu u prodavnici, vožnju autobusom, boravak u kupatilu… šta god) Knausgor opisuje do najsitnijeg detalja, ne preskačući baš ništa (a opet ni ne insistirajući na detaljima na onaj preknjiževni način koji će svaki dobar čitalac lako detektovati kao demonstrativno insistiranje na detaljima…), potpuno zanemarujući sva dramaturška ili naratološka pravila, ne preskačući „dosadne trenutke“ nego ih, naprotiv, gurajući čitaocu pod nos, a da ovaj ne da se ne dosađuje, nego mu do kraja knjige polako postaje neverovatno da bi se moglo pisati drugačije. A baš se tako – to jest, sasvim drugačije – obično piše…
Nema nikakvog smisla ni pokušati davati sud o nekom šestoknjižju tek na osnovu prve knjige, no ako ovaj prvi tom posmatramo kao zaseban roman – što je takođe apsolutno legitimno, jer on to jeste, i da nikada nije došlo do narednih nastavaka čitalac ne bi osećao da tu „nešto nedostaje“ – onda se sme reći da imamo posla s nečim što nam je oduvek bilo potrebno, samo što niko pre Knausgora nije znao, umeo ili naprosto smeo da to postavi na ovako radikalan, a opet nimalo pozerski način.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Dok jedni veličaju ovo filmsko ostvarenje, dobar deo publike negoduje i misli da produkcija nije prišla pevačicinoj priči pažljivo, već da na senzacionalistički način pokazuje brojne mračne trenutke preminule umetnice
U Italiji je prošle godine svaka tri dana ubijena jedna žena. Film o femicidu „There’s Still Tomorrow“ Paole Kortelezi pojavio se u Italiji u vreme burnih protesta protiv femicida, i 2023, postao gledaniji i od "Barbi" i "Openhajmera".Ujedno je i najbolje rangirano ostvarenje koje je režirala jedna Italijanka do sada.
Nakon što smo juče objavili tekst o iznenadnom iseljenju biblioteke „Fontana“, stigli su odgovori Jasmine Ninkov iako smo joj pitanja o ovom slučaju poslali još u četvrtak. Direktorka Biblioteke grada izabrala je da ne rasvetli ovaj slučaj
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
„Otadžbina zove“ Milicu Đurđević Stamenkovski i ona se javlja na dužnost. Dojučerašnja lažna opozicionarka i nova ispodcenzusna ministarka stigla je tamo gde je htela, a to pokazuje kako se praznim srbovanjem može pravdati bilo šta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!