Roman je objavljen 1930. godine, a istoimeni film je snimljen već godinu dana kasnije. Ipak, taj film koji je režirao Roj Del Rut sa Rikardom Kortezom u glavnoj ulozi danas nešto znači samo filmskim zanesenjacima. Ekranizacija iz 1941. godine, deceniju mlađa od prve, u režiji Džona Hjustona, sa Hemfrijem Bogartom u glavnoj ulozi, je klasik. Riječ je, po mnogim mišljenjima, o jednom od najboljih filmova svih vremena, filmu koji je utemeljio noir kao žanr. Film vjerno slijedi radnju romana, a dijalozi su listom doslovce preuzeti. Već i ta činjenica dovoljno govori o stilu kojim je knjiga napisana. Adaptacija književnih predložaka obično traži znatne intervencije kad je riječ o dijalozima, jer su dijalozi u romanima često artificijelni, „drveni“, odviše stilizovani da bi izgledali kao stvarni govor iz usta stvarnih ljudi. Stil ovog pisca je, međutim, toliko prizemljen, a govor njegovog glavnog protagoniste toliko „ulični“, da je čak Džon Hjuston, kao scenarista, morao da mu doda lirsku notu. Aluzije na Šekspira, one finalne filmske replike prema kojoj je famozni Malteški soko zapravo napravljen od tvari od koje su načinjeni snovi, u romanu zapravo nema.
PRVO I TREĆE LICE: Na koricama novog srpskog izdanja romana Dešijela Hemeta Malteški soko (Laguna, Beograd, 2014; sa engleskog preveo Nikola Pajvančić) stoji i kratki reklamni slogan „Najbitniji kriminalistički roman svih vremena“. Koliko god da su u naše vrijeme takve reklame i blurbovi po definiciji neumjereni i hiperbolični, u ovoj ocjeni ima i neke prilično egzaktne istine. Malteški soko ne samo da je najpoznatiji i ponajbolji roman Dešijela Hemeta nego je istovremeno i roman koji na ključni način anticipira najvažnije noir opuse uopšte, najvažnije opuse u istoriji onog rukavca istorije kriminalističkog romana kakav kod nas nazivaju „tvrdokuvanim“ (prevodeći englesku frazu hard–boiled), opuse Rejmonda Čendlera i Rosa Mekdonalda. Autopoetički esej Čendlerov, relevantan za cio žanr, Jednostavno umijeće ubistva (The Simple Art of Murder) kao paradigmu umjetnički i književno relevantnog kriminalističkog romana uzima upravo Malteškog sokola. Omaž koji je Mekdonald dao Hemetu možda je još znakovitiji. Glavni junak njegovih romana zove se Arčer, Lu Arčer, a prezime je dobio po prezimenu partnera Hemetovog Sema Spejda, onog Arčera, Majlsa Arčera, koji gine već na samom početku Malteškog sokola. (Prvo poglavlje ovog romana zove se „Spejd i Arčer“.) Postoji jedna stilska karakteristika koja najoštrije razdvaja Hemeta kao začetnika žanra od pisaca kakvi su Čendler i Mekdonald, a koji su u tom žanru dosegli vrhunce. Hemet je, naime, pisao u trećem licu jednine (tako je napisan i Malteški soko), dok su Čendler i Mekdonald pisali u prvom licu, u ich-formi. Razlika je izuzetno važna. Čendlerov i Mekdonaldov književni svijet vidimo kroz filtere pogleda Filipa Marloua odnosno Lua Arčera; Sema Spejda, međutim, vidimo samo sa strane. Treba to naglasiti jer su u stvaranju nezaboravnih glasova Marloua i Arčera učestvovali i fiktivni lik Sema Spejda i stvarni pisac Dešijel Hemet. U likove detektiva koji su ovaj dugo prezreni žanr artistički iskupili Hemet je ugradio i svoju književnu kreaciju i sebe samog. Uostalom, Hemet neko vrijeme jest zaista radio za famoznu Pinkertonovu detektivsku agenciju.
VETERAN OBA RATA: Hemetov život je filmski materijal. Uostalom, dva važna filma njime i jesu manje ili više inspirisana. Mada se Džulija Freda Cimermana (iz 1977) više bavi Hemetovom dugogodišnjom ljubavnicom Lilijen Helman, o njenom životu je ionako teško govoriti bez pominjanja veze sa Hemetom. (Džejson Robards je za ulogu Hemeta u ovom filmu dobio Oskara.) Drugi film je, naravno, Hemet režisera Vima Vendersa (iz 1982).
Hemet je rođen 1894. godine, što će reći da mu je bilo dvadeset kad je izbio Prvi svjetski rat. Mobilisan je 1918. godine; kao vojnik se razbolio od španjolske gripe, kasnije je dobio i tuberkulozu koju će vući cijelog života. Liječeći se od gripe upoznao je medicinsku sestru Džozefinu Dolan s kojom će se vjenčati i dobiti dvije kćerke. Prije nego je postao pisac, Hemet je, osim detektivskog posla, radio u marketingu. Nakon raspada braka, najprije je bio u kratkoj vezi sa književnicom Nel Martin, a zatim se upustio u najpoznatiju i najdužu svoju romansu, onu sa književnicom Lilijen Helman. (Jedno poglavlje knjige Istorija ljubavnica Elizabet Abot koju je kod nas objavila Geopoetika opširno se bavi ljubavnom pričom Dešijela Hemeta i Lilijen Helman.) Malteškog sokola Hemet je, rekli smo, objavio 1930, a već četiri godine kasnije objavio je svoj posljednji roman. Živio je još skoro dvadeset i sedam godina, ali je ostatak života mnogo više posvetio politici i aktivizmu negoli literaturi. Mada je bio komunista i mada je imao tuberkulozu, uspio je da potegne veze te da bude vojnik i u Drugom svjetskom ratu. Poslije rata nastavlja sa ljevičarskim aktivizmom, rame uz rame sa Lilijen Helman. (Ne mogu da odolim a da ne pomenem da je Lilijen Helman, kao uvjerena komunistica, krajem četrdesetih posjetila Jugoslaviju gdje ju je primio i Tito.) U famoznoj istrazi američkog Kongresa, Hemet je odbio da cinkari bilo koga pa je osuđen na robiju zbog nepoštivanja suda. Veteran dva svjetska rata, bolestan od tuberkuloze, u zatvoru je čistio zahode. Ovaj strastveni pušač i teški alkoholičar poslije izlaska iz zatvora je živio usamljenički. Pokušao je da se vrati književnosti; započeo je pisanje romana, ali nije daleko odmakao. Umro je početkom 1961. godine od raka pluća, a sahranjen je na čuvenom groblju Arlington.
NI EVNUH NI SATIR: U pomenutom autopoetičkom eseju, nakon što iznese tezu da kriminalistički roman, kao i svaki drugi uostalom, može da bude umjetnički relevantan, a ne tek plitka zabava, Rejmond Čendler kaže: „U svemu što se može nazvati umjetnošću, postoji element iskupljenja.“ Pa malo poslije, ispiše efektnu frazu o tome da se u takvom romanu „ulicama zla mora da hoda čovjek koji nije zao, koji nije ni pokvaren ni uplašen“. To je čovjek – nastavlja Čendler – koji je častan instinktivno, neizbježno, koji je častan, a da i ne misli da je častan i koji, naravno, za samog sebe nikad neće reći da je častan. „On je najbolji čovjek u svom svijetu i dovoljno dobar za bilo koji svijet.“ Privatni život takvog čovjeka nije odviše važan, kaže Čendler, ali dodaje da on nije „ni evnuh, ni satir“. Govori Čendler o Spejdu, govori o svom Filipu Marlouu, ali govori i o Hemetu, valjda i o sebi. Noir svijet, svijet fatalnih žena i razočaranih časnih alkoholičara, započinje Malteškim sokolom. Čujmo kako Hemet na drugoj stranici svog najslavnijeg romana opisuje Bridžid O’Šonesi dok Spejd još uvijek i ne zna kako se zove, dok još misli da je riječ o nekoj gospođici Vonderli: „Kretala se sporo, opreznim koracima, gledajući Spejda kobaltnoplavim očima, istovremeno stidljivim i ispitivačkim. Bila je visoka, gipka i vitka, bez ijednog oštrog ugla na sebi. Telo joj je bilo pravo, visokih grudi, noge dugačke, šake i stopala uzani. Obukla se u dve nijanse plavog koje je izabrala zbog svojih očiju. Uvojci kose koji su padali ispod plave kape bili su tamnoriđi, njene pune usne jarkocrvene. Beli zubi sijali su u polumesecu koji je stvarao njen sramežljivi osmejak.“ Priča se zatim razvija, dok pred sam kraj, na stranicama uoči posljednje, Spejd i Bridžid ponovo ne ostanu sami, a ona mu kaže da je znala da je on onaj pravi za nju od prvog trenutka kad ga je srela. Puno si ih vrtila oko malog prsta, došla si u moj krevet da više ne bih postavljao pitanja, mene nećeš vrtiti oko malog prsta, kaže Spejd. „Lažeš ako kažeš da duboko u srcu ne znaš da te, uprkos svemu što sam uradila, volim“, kaže njemu Bridžid. A Spejd kaže: „Možda je tako. Šta s tim? Treba da ti verujem? Tebi koja od časa kad sam te upoznao nikada nisi igrala fer sa mnom ni pola sata u jednom cugu? Treba da ti verujem? Ne, ne, dušo, Ne bih ti verovao sve i da mogu. Zašto da ti verujem?“ Pa Bridžid pita, šapatom: „Da li me voliš ili ne?“ Kaže Spejd: „Ne znam. Lako je poludeti za tobom. Ali ne znam na šta se to svodi. Zna li to neko nekada? Recimo i da te volim. Šta s tim? Možda te sledećeg meseca neću voleti. Prolazio sam kroz to i ranije – kada je trajalo toliko. Šta onda? Onda ću misliti da me vrtiš oko malog prsta.“ I tu se opet vraćamo Čendleru kad govori o čovjeku koji je usamljen i koji ima samo svoj ponos. Ima, naravno, i iskustvo i svijest o vremenu. Na jednom mjestu u Malteškom sokolu, neki šofer koji zna da je Spejdu ubijen partner kaže da je detektivski posao gadan, pa pita Spejda je li razmišljao da mijenja profesiju, da možda i sam bude šofer. Spejd kaže da ni šoferi ne žive vječno, a ovaj odgovara: „To je možda tačno, ali ja ću se svejedno iznenaditi kad se to bude ispostavilo i za mene.“ Spejd ne kaže ništa, ali možda misli: To je okej, ali nemoj nipošto da te išta drugo iznenadi.
