U Putovanjima u skriptorijum, prethodnom Osterovom romanu, gospodin Blenk, glavni protagonist, je pisac protiv kojeg su junaci njegovih knjiga „podigli mnoge tužbe“. U Čoveku u mraku (izdavač: Geopoetika, prevela Ivana Đurić-Paunović), novom Osterovom romanu, opet se spominje gospodin Blenk. Nema to, međutim, puno veze sa onim tipom metafikcijske tehnike na kojoj su bazirana Putovanja u skriptorijum. Blenk je ovdje samo the usual suspect, usputni Osterov mig čitaocu i simbolična spojnica s romanom čija recepcija i nije bila sjajna. U različitim prikazima Putovanja u skriptorijum objavljenim širom svijeta, romanu je pripisivana „hladnoća“. Hoću reći, roman su mnogi doživjeli kao pretjerano apstraktan, udaljen od stvarnog svijeta, skoro inflatorno autoreferentan. Makar mislim da takve zamjerke ne stoje (mene su se lično Putovanja u skriptorijum dojmila, i o tome sam već pisao na ovom mjestu, kao „Osterov poklon svojim najvećim fanovima, kao kad, recimo, neki kultni bend objavi limited edition antologijskog live albuma (…); kao neka vrsta mape Terrae Austeriane, borhesovske geografske karte koja je u isto vrijeme i replika odnosno maketa svijeta; a također i kao metafizički indeks imena, enciklopedija izmišljenih„), čini se da je Oster s Čovekom u mraku svjesno napisao potpuno različit roman od Putovanja u skriptorijum, a opet, u isto vrijeme, i roman koji zapravo počiva na vrlo sličnim premisama.
ALTERNATIVNA ISTORIJA: Narator i glavni protagonist, može se zapravo reći i naslovni junak, Čoveka u mraku je sedamdesetdvogodišnji književni kritičar Ogast Bril. Nakon saobraćajne nesreće koja ga je učinila invalidom, Bril živi sa kćerkom (četrdesetsedmogodišnjom Mirijam) i unukom (dvadesettrogodišnjom Katjom). Muči ga nesanica te ležeći u mraku u mislima sam sebi priča priče. Jedna od tih priča zauzima i veliki dio romana, a ta se priča, priča o Ovenu Briku, na ponešto skriptorijski način prepliće sa životom samog Brila. Pozivajući se polušaljivo na Đordana Bruna i njegovu viziju o beskrajnom broju svjetova, u Brilovoj se mašti dodiruju fikcija i stvarnost. Slično rukopisu koji čita Blenk u Putovanjima u skriptorijum, i priča koju si Bril priča alegorijski je politična. Radi se zapravo o svojevrsnoj alternativnoj istoriji Amerike sa apokaliptičnim elementima. U ovoj verziji istorije, nije bilo terorističkih napada jedanaestog septembra 2001. godine; ta se istorija od „realne“ istorije počinje zapravo razlikovati u danima neposredno nakon američkih predsjedničkih izbora 2000. Evo, uostalom, kako je to ispričano u samom romanu: „Izbori 2000… odmah posle odluke Vrhovnog suda… protesti… neredi… u velikim gradovima… predlog da se ukine Izborni odbor… Kongres odbacuje predlog… novi predlog zakona… pod vođstvom gradonačelnika Njujorka i predsednika gradskih okruga… otcepljenje… ušlo u Statut 2003… napad Federalne vojske… Olbani, Bafalo, Sirakuz, Ročester…. Njujork Siti bombardovan, osamdeset hiljada mrtvih… ali pokret raste… 2004. Mejn, Nju Hempšajr, Vermont, Masačusets, Konektikat, Nju Džersi i Pensilvanija pridružuju se Njujorku u Nezavisnim Državama Amerike… kasnije te iste godine, Kalifornija, Oregon i Vošington otcepljuju i oformljuju sopstvenu republiku, Pacifiku… 2005. Ohajo, Mičigen, Ilinoj, Viskonsin i Minesota pridružuju se Nezavisnim Državama… Evropska unija priznaje postojanje nove države… uspostavljeni diplomatski odnosi… zatim s Meksikom… pa sa zemljama Centralne i Južne Amerike… sledi Rusija, onda Japan… U međuvremenu, borbe se nastavljaju, često veoma teške, broj žrtava se neprekidno penje… Federalisti ne poštuju rezoluciju Ujedinjenih nacija, ali do sada nije upotrebljeno nuklearno oružje koje bi uništilo sve, na obe strane… Spoljna politika: potpuno nemešanje u bilo šta.. Unutrašnja politika: univerzalno zdravstveno osiguranje, nema više nafte, nema automobila i aviona, četvorostruko povećanje plata učiteljima (da bi se najbolji studenti pridobili za posao), stroga kontrola naoružanja, besplatno školovanje i obuka za siromašne… još uvek sve u domenu fantastike, san o budućnosti, zato što rat još uvek traje, i još uvek je na snazi vanredno stanje.“
PRAVA PRIČA: Brila (a i Ostera) ovdje manje interesira ova utopijsko-distopijska vizija, mnogo mu je važnije samo pričanje priče, i kao mogućnost spoznaje svijeta, i kao način da se prebrodi loša noć. Ono po čemu se Čovek u mraku prvenstveno razlikuje od svog prethodnika, međutim, jest prisustvo onoga što Džulijan Barnz (u Floberovom papagaju) naziva pravom pričom. U kontekstu cjeline romana, priča o Ovenu Briku funkcionira zapravo kao prolog i kao filter za pravu priču, priču o Ogastu Brilu, priču o stvarnosti. Tu priču najprije naslućujemo kroz povremene bljeskove koji prekidaju alternativnoistorijski narativ, no u posljednjoj trećini romana, nakon što ta dionica konačno završi, prava priča se ovaploćuje u pravom pričanju, u Ogastovoj dugoj noćnoj ispovijesti Katji, svojoj unuki. Na tim će stranicama ljubitelji Osterove proze, oni koji naročito vole Levijatana, recimo, ili Mesečevu palatu, prepoznati njegove literarne tikove, ključne pojmove njegovog svijeta: ljubav, koincidencije, književnost, muziku.
Narator je (kao i u mnogim ranijim Osterovim romanima) čovjek iz književnog svijeta pa će tu biti i crtica iz književnog života, anegdota, malih esejističkih digresija (ovdje naročito na temu filma) te onih karakteristično osterovskih „istinitih priča iz života“, priča koje djeluje nevjerovatno, no desile su se. U pravoj priči nema, naravno, drugog američkog građanskog rata, ali ima rata u Iraku, a Bril na jednom mjestu čak i govori „kako bi Buša trebalo baciti u zatvor – zajedno sa Čejnijem, Ramsfeldom i čitavom tom bandom fašističkih protuva“.
SVITANJE: Čovek u mraku spada među mračnije Osterove romane. Bolest, rat i nesreća sve vrijeme lebde u pozadini kao jahači apokalipse koji su oblikovali Brilov život te živote njegove kćeri i unuke. Ipak, Čovek u mraku završava svitanjem. Priča je ispričana, bilo je (možda) i malo sna, svjetlo ulazi kroz prozor, čovjek (više) ne leži u mraku. A kao lajtmotiv romana provlači se stih danas zaboravljene pjesnikinje Rouz Hotorn, kćerke jednog od najvažnijih američkih pisaca devetnaestog stoljeća i (što je ovdje važnije) jednog od najvažnijih Osterovih preteča (u borhesovskom smislu) – Natanijela Hotorna. Tim stihom, kao posljednjim akordom, roman i završava: I dok svet čudnoliki dalje hodi.
Pet se puta ovaj stih ponavlja u romanu. Rat se nastavlja, a svet čudnoliki dalje hodi; ljudi umiru, a svet čudnoliki dalje hodi; priče se pričaju, a svet čudnoliki dalje hodi; sve prolazi, a svet čudnoliki dalje hodi; kao kod Andrića na kraju Proklete avlije: ničeg nema, a svet čudnoliki dalje hodi.
U toj je čudnolikosti, i u značenju i u form(ulacij)i, tajna Osterovog književnog svijeta.
